"Oluja nad Krajinom" je prošla. Ali govor o njoj se još ne stišava. O njoj pričaju i oni kojima je drago što je prikazana, i oni kojima je krivo. Priče i jednih i drugih vjerojatno nisu bitno različite od onoga što su mislili prije nego su gledali "Latinicu". Iz stanova i kafića priča o krajinskoj Oluji dospjela je čak do Sabora, gdje su zastupnici htjeli čuti što i Ivica Račan misli o njoj. I sudeći po onome što predsjednik Vlade reče, nije mu se baš svidjela. A to što je rekao nije se svidjelo nekim drugima, kojima se "Oluja nad Krajinom" dopala, kojima je bilo drago da su je vidjeli.
Filmski neuki Božo Knežević uradio je ono što je znao. I razočarao hilijaste, koji su se uzdali da će to biti nešto ubojito i do sada neviđeno, nešto što će sasvim okrenuti sliku nedavne prošlosti. Umjesto toga dobili su stare slike u novom okviru, filmić ispod nivoa nekadašnje JNA produkcije. Onaj glasoviti Zaninović iz armijskog "Zastava-film" je za Kneževića Orson Walles. Oni koji su strahovali da će to biti nešto novo i šokantno, također su iznenađeni. Umjesto nečeg novog vidjeli su već viđeno, ali sada montirano u novu cjelinu, koju su neuvjerljivi filmski svjedoci - krezube babe koje pričaju priče iz treće ruke - sada činili manje uvjerljivom. Da je Knežević filmski učeniji i da je više autor a manje propagandist, vjerojatno bi i recepcija filma, pa i onih koji se s njim ne slažu, bila drukčija.
Umjesto katarze novi bijes
Ako je cilj prikazivanja Kneževićeva filma bio polučiti hrvatsku katarzu, pročišćenje osporavatelja teze da su "i hrvatski vojnici činili zločine", očekivano je izostalo. Umjesto katarze film je pobudio samo novi bijes. Premijer će govoriti o pozivu na novu mržnju. I odmah biti dočekan da zapravo "ne zna prepoznati govor mržnje". Jer da je videći je i u Kneževićevom filmu "pristao na tezu ljute desnice". Jelena Lovrić će ga zbog toga opomenuti i upozoriti da pravi nasilnu ravnotežu; da Kneževićev film nije poziv na mržnju, za razliku od reakcija na nj. Takav govor ne govori ništa o filmu, ali iznova svjedoči o našim starim podjelama. Koje je i ovaj film samo još produbio.
Prigovarati Kneževiću što je smontirao svoje viđenje Oluje jednako je budalasto kao i njegovo uvjeravanje da bi učinio film i o srpskim zločinima samo da je mogao "preko"! Tko bi mu to zabranio? Bilo je dovoljno da pokaže svoju JUTEL-ovsku iskaznicu pa da bude propušten preko svake barikade. Priča o Kneževiću na posredan bi način, barem djelomice, mogla biti i priča o (nedovoljno razjašnjenoj) ulozi JUTEL-a u bliskoj prošlosti i nedavnom ratu. U JUTEL-u se obrelo društvo pobornika parole "Mir, mir, niko nije kriv". Markovićevev reformizam bio im je pribježište pred ekspandirajućim srpskim šovinizmom. Ujedno i najviši stadij podnošljivog hrvatstva. U jutelovski reduciranoj slici stvarnosti puno je toga bilo pomaknuto i okrenuto. Pervertiranost se nakazno ogolila kada sumorna kolona beskućnika praćena SMB-šinjelima napušta grad na Vuki i Dunavu a JUTEL javlja da je "oslobođen Vukovar"!?!
Gdje je volja s druge strane?
Nema nečeg posebno čudnog što je Božo Knežević s televizije Veljka Kneževića dospio u JUTEL. Njegova "Oluja nad Krajinom" nije samo posljedica "života sa stricom", nego i jutelovskog mišljenja. Netko s jutelovsko-kneževićevskom prošlošću nije mogao - a i zašto bi? - uraditi puno drukčiji film od Oluje. Da je netko drukčije prošlosti, drugog filmskog i političkog senzibiliteta uradio i film o hrvatskim ratnim traumama sigurno bi i na nj bilo prigovora. Premda bi, primjerice, slika Milana Paroškog koji u baranjskom Jagodnjaku grmi: "Ovo je srpska zemlja, i ko god vam kaže da nije imate ga pravo ubiti k"o kera za tarabom", i nadrealna slika Vukovara s pijanim četnicima koji urlaju: "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate", sigurno moglo predstavljati ne samo prirodnu, nego i zaokruženu filmsku cjelinu.
Prigovarati Kneževiću što je učinio nešto čega se nitko nije poduhvatio na drugoj strani, neumjesno je. Tko je nekom ozbiljnom i umješnom hrvatskom režiseru branio da napravi svoj film o Oluji. O Vukovaru. Ili o Domovinskom ratu. Pogotovo za dokumentarce nije nedostajalo uvjerljiva filmskog materijala. Ali volje očito jest. Kneževiću te volje nije falilo. I njegov će film ostati kao dokument jednog vremena, bez obzira što mi mislili o tom filmu. Njegovo se viđenje može sporiti. Druge se filmove neće moći ni sporiti. Ali ne zato što su neosporivi. Nego stoga što nisu ni snimljeni.
Milan Jajčinović
