HDZ i SDP nakon Domovinskog rata tu i tamo izmijenili su se na vlasti, te bi svaki put postavili svoje ljude na ključne pozicije, ali sve to vrijeme uz pokoji politički eksces Hrvatska je s gledišta prosječnog građanina manje ili više bila u redu sigurnijih zemalja u svijetu.
Trebamo li to zahvaliti kvalitetnom odabiru prvih ljudi sigurnosnih službi i ravnatelja policije, ili sigurnosnom i policijskom sustavu koji, uz kvalitetnu kaznenu politiku, mentalitet i tradiciju, ipak ni najispolitiziraniji kadar na čelu tih sustava ne može ugroziti i bitnije politički kontaminirati? Što nam u tom smislu govori smjena čelnog čovjeka SOA-e koja je trajala dva mjeseca? Govori li nam da je prvi čovjek SOA-a važan ili nije? I ako jest, za koga je važan? Za predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović očito jest premda već mjesecima, a možda i godinu dana nema povjerenja u šefa SOA-e. Kao i za potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka kao jednog od, i to s najraznovrsnijih pozicija, možda najiskusnijih i ponajboljih poznavatelja tih službi u nas.
Njemu je to toliko važno da se nije libio raditi pritisak na premijera i ministra unutarnjih poslova kako bi smijenili aktualne čelnike te, kad je riječ o SOA-i i ovlasti premijera da s predsjednicom postavi čovjeka od njihova povjerenja, na to mjesto postavi neko od imena u koja Karamarko i/ili HDZ ima povjerenje? Svoje zahtjeve za smjenom u MUP-u i SOA-i Karamarko je obrazlagao time što postoje “indicije” da je dio sustava bio “u službi jedne stranke”. Dakako, Karamarko to ne govori kako bi PNUSKOK i dijelove SOA-e koristio za potrebe svoje stranke jer “nijedna stranka ne može koristiti državni aparat za stranačke ili predizborne svrhe”. Ali, možemo se kladiti, dođe li do političke smjene, i buduća vlast će zasigurno imati izvjesne “indicije”. Većini građana sve dok znaju da se ovaj ili onaj šef neke službe ili policije neće i nema potrebu baviti s njima, te da o njemu neće ovisiti poskupljenja, rezovi, uskrate prava... sasvim je svejedno tko će biti šef SOA-e ili ravnatelj policije. I dok se god politika i građani za njih manje zanimaju, to bolje za državnu sigurnost. Ime prvog čovjeka jest važno, ali upravo smo ovih dana vidjeli u Belgiji koliko je važno kako funkcionira svaki kotačić u sigurnosnom sustavu. Uostalom, kad je čovjeku ugrožena elementarna sigurnost zbog egzistencijalnih razloga baš mu i nije prva potreba znati koriste li političke elite državne strukture za potrebe svoje stranke. Ionako smo svjedoci legaliziranog i očiglednog korištenja javnih resursa za neprimjerene svrhe pa je stoga kadroviranje u Hrvatskoj uvijek bilo “politika svih politika”.
Eto, kakvi smo mi u Hrvatskoj sretnici što smo za ministra zdravstva dobili Darija Nakića i prvu pravu reformu nove vlasti. Mogli smo za ministra dobiti i nekoga nedomišljatog tko se ne bi dosjetio, a onda i usudio predložiti “mjeru štednje”, kako je Tomislav Karamarko nazvao zavlačenje ruke u džepove korisnika dopunskog osiguranja, pa i onih s mirovinom ili plaćom od dvije-tri tisuće kuna. Kombinirajući tradicionalno rezoniranje “zrno po zrno pogača” sa solidarnošću temeljenom na Superhikovim principima, Nakić je došao na ideju da dugove u zdravstvu namakne tako što će uzeti isti iznos od stotina tisuća građana za čija je primanja to 1-postotni udar kao i od građana poput njega samog ili Karamarka kojima su to ni dvije kavice u kafiću koji drži do svojih gostiju kao njih dvojica do socijale. O kakvoj je mjeri riječ dovoljno govori to što se među kritičarima našao čak i bonvivan Siniša Varga, bivši ministar zdravstva kojem nije bilo strano privatne interese pretpostaviti javnima, a koji se dok je bio na čelu HZZO-a i sam dosjetio poskupiti dopunsko siromašnima, a pojeftiniti bogatima. Karamarko je Nakićevu ideju nazvao “borbom za smanjenje duga” i početkom uvođenja reda “iako znamo da je to nepopularno i nadamo se da više neće biti takvih zahvata”.
Uvođenjem reda bilo je argumentirano i rezanje izdvajanja za besplatni prijevoz učenika, protiv čega je, s obzirom na to što je kao ministar činio obrazovanju i znanosti, čak i Željko Jovanović. Za pretpostaviti je da bi uvođenjem reda bilo protumačeno i izbacivanje pauze iz plaćenog radnog vremena, protiv čega je ustao Mirando Mrsić koji se i sam kao ministar opekao kad je u jednom trenutku pokušao preraspodijeliti satnicu 8-8-8 zbog koje su još od 19. stoljeća ginuli radnici u Chicagu i diljem svijeta.
U svakom slučaju simptomatično je što je i ova Vlada sklona uvoditi red i nametati solidarnost jedino ili ponajviše u odnosu na najugroženiji dio stanovništva. Kad će se ispričavati bogatoj eliti zbog nepopularne mjere?
>>Beljak: Nećemo ići prema utapanju HSS-a u HDZ, HSS će biti samostalna stranka
>>Beljak: Domoljubna koalicija i Most neće dugo biti na vlasti, na jesen novi izbori
