Paradoksalno, koncepcijski gotovo nepojmljivo, zlo nije manijak koji vas zaskoči nožem. Zlo najčešće nije ni gnjevna horda koja kroz neki toponim protutnji sijući palež ili pokolj. Nije ni šaka koja vas udarcem u potiljak, podmuklo s leđa prikuje za pod. Zlo je rijetko izravno nasilno.
Ono djeluje iz pozadine i novači, vrbuje svoje podanike, sluge pokorne, inicijalno počesto naivno dobroti odane koji nasjednu na riječ. Riječ iz mraka zaogrnutu prividnim svjetlom.
Zlo su oni koji vas svojim pričama (u uho, u povjerenju) od drugih odvajaju u mržnji. Ali nikad izravno, nikad cjelovitom pričom protkanom argumentima. Uvijek natruhama koje poslovično, kao susjedske spletke započinju riječima: “Joj, kad bi ti znao/znala što sve on/ona govore o tebi” ili “Kad bi sam znao/znala kakav/kakva je zapravo on/ona”, uvijek okidačima za izdaju, urotu, mržnju.
Zlo svjetinu okreće protiv mudrih bistra pogleda koji dobronamjernom kritikom ukazuju na devijacije u društvu. Ono istinu optužuje za izdaju, istinoljupca prokazuje kao izdajnika, izvrgava ga ruglu i kamenuje kao najeklatantniji primjer prepreke na putu ka općem, sveopćem boljitku. Ono sve ono što nije u njemu proglašava zlim i nakaznim, skokom u vlastita usta preokreće stvarnost. Ono je temeljno ljudsko.
Ne zato što svijetom hodi u ljudskom obliku, nego zato što nasrće na najljudskije emocije, na iskonsko, temeljno i mijenja postavke prema kojima funkcioniramo. Neargumentiranom patetikom ruši sve ispred sebe, dubokim oranjem preokreće vrijednosti Zlo je poslovično, gotovo uvijek u civilu, počesto rišeljeovski anonimno, u sjeni, poput majstora lutaka, marioneta koje nastupaju, artikuliraju njegov mračni plan.
Kako bi se dičilo činjenicom da je bez osobita napora srušilo najveće, kako je njihovu naivnu dobrotu iskoristilo kao bodež koji se u sumanutom, nekontroliranom bijesu okrenuo protiv najmekšeg dijela njihovih trbuha. Uvijek na prvi pogled samoubilački. Shakespeare je to shvatio još na samome porubu sedamnaestoga stoljeća, tamo negdje 1622., kad je u priču o drukčijem, o dakako tamnoputom Mauru Othellu ugradio lik Jage koji najveća zvjerstva neprijateljstva čini iz pozicije dodvorničkog prijateljstva.
On oko sebe tuđim rukama sije smrt mrmljajući si u bradu “Ja nisam onaj koji jesam”. I ubija čak i kad u ruci ne nosi bodež. Osobito tad. Pljačka i kad ne krade zlatnike. Pljačka zato što pričama zlog i zavidnog jezika ljudima oduzima ono što je daleko vrjednije od kese dukata: oduzima im čast.
Sin proizvođača mekih i tananih rukavica koji je, opet paradoksalno, s ruku svukao rukavice kako bi se bez fige u džepu dramaturški obračunao s ljudskom prirodom u svim njezinim stanjima nije mogao znati da će njegov majstorski “Othello”, gotovo pet stoljeća nakon objelodanjenja, premijerno zaigrati prošloga petka u Osijeku.
U režiji fantastičnog čarobnjaka teatra, Damira Zlatara Freya. U državi u kojoj je medijski najvažnije tko se od političke kreme pojavio na kojem događanju. U gradu do kojeg se iz metropole ponekad vlakom putuje i gotovo sedam sati. U teatru čije vrhunski dojmljivo uprizorenje Shakespearea, osim šture najave, nije spomenuo nitko. Jer u jednom drugom teatru, u Metropoli, okupila se gotovo sva politička krema.
U toliko visokoj koncentraciji, da je progutala čak i umjetnike tog teatra. Ni ondje, naime, nisu više bili važni ni autor (kojemu je prošlog petka bila obljetnica rođenja), ni njegovo djelo, ni redatelj, ni glumci. Samo krema. Koja se udostojala doći, izgovoriti nekoliko općih mjesta pred kamerama. I vratiti se kremoznome stanju.
Nešto nam se dogodilo. Ali, što? Polagano, sustavno, nimalo proizvoljno su nam porušili vertikale, sve ono što čovjeka koji je istodobno i materijalan i transcendentalan trajno održava u duhu kao glavu iznad površine uvijek tako mutne vode. Prepušteni horizontalnim silnicama isključivo ovozemaljskog, ustobočili su nas u materijalnom.
Umjetnost koja je nekoć imala moć podizati i rušiti sustave, pokretati revolucije, podržavati i održavati plodove tih revolucija u opstanku novim mitologijama sad je svedena na tričariju. Njezina djeca degradirana su u parazite na državnom proračunu, na lažljivce i neprijatelje naroda. Novinari koji su nekoć ginuli za istinu svedeni su na strvinare nad tuđim duševnim bolima, alapače koje cehove za istinu o kojoj se još usude pisati ili govoriti plaćaju po sudovima.
Sve važno se utišalo do mrmorenja, rubrike posvećene kulturi skupile su se kao džemperi u pranju u pretoploj vodi. Skandalozno je zamijenilo suštinsko i analitičko, dojmljiva slika dubinski sadržaj. Shakespeareov Jago je prošloga petka u Osijeku koji se još (a dokle će, ne znamo) uspijeva oduprijeti provincijalizaciji govorio o jezovito svevremenoj ljudskoj prirodi, o neslućenoj prirodi zla kao pojave koja je suštinski destruktivna, no premalo je onih koji su ga čuli.
I Othello je zborio o ljubavi koja je istodobno i moćna, najmoćnije graditeljska, i krhka, koja se tako lako okrene protiv same sebe, vlastite suštine. Dovoljan je jedan izmanipulirani poklič da se ljubomorom okrene protiv same sebe samoubojstvom. U fantastičnom sinkronicitetu, i u Metropoli i u Osijeku prošloga se petka govorilo o čudovištima: Kiklopu i Jagi, o monstruoznoj manipulativnosti uma pred kojom mogu pokleknuti i najmudriji.
Tako suvremeno i tako stvarnosno. Onako kako u trenucima kad bismo se trebali pozabaviti stvarnim stupovima identiteta i opstanka u vremenu i prostoru oni kojih ‘91. nije nigdje bilo potegnu pitanje: “Gdje si bio ‘91.?” Pa premnogi skoče i stanu se češljati dok selo gori. I podigne se dimna zavjesa demagogije. I satovi se neprestano vraćaju unatrag. Kao ukleti. A mi kao začarani neprestano tapkamo usred nečijeg determiniranog kaosa.
Riječki karneval
Zašto je to pitanje "gdje si bio 91-e" toliko iritantno nekima? ja mislim da je to najviše iritantno onima koji sigurno nisu bili na prvim linijama. Npr Aca Stanković, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Pupovac, Plenković,Milanović, Rašeta, Oliver Frljić, Klauški i slični...