Svake se godine 10. prosinca obilježava Međunarodni dan ljudskih prava. A kako je kršenje tih prava nesretna, štoviše sramotna priča kojoj se ne nazire kraj, porazgovarali smo s pučkom pravobraniteljicom Lorom Vidović.
U Saboru, zajedno s ostalim pravobraniteljicama, organizirate konferenciju o ljudskim pravima u ruralnim područjima "Daleko od grada – i od prava?". Vi ćete otvoriti temu o socijalnim i komunalnim uslugama u ruralnim područjima. Znači li sve to da su ljudska prava u tim područjima znatno ugroženija nego u urbanim sredinama, te zašto je tome tako i tko je za to najviše kriv?
Svako kršenje ljudskih prava je neprihvatljivo, bez obzira događa li se ono u ruralnim ili urbanim područjima. Razlika je u tome što su u ruralnim područjima često nedostupne osnovne usluge, čiji nedostatak utječe na razinu socijalne sigurnosti – pa tako i danas, kad smo već 'ugazili' u 21. stoljeće, postoje sela i zaseoci do kojih struja još uvijek nije došla. I ne samo električna energija, već i voda – javljaju nam se građani čija svakodnevica podsjeća na priče naših baka i djedova, jer jedina voda koju imaju je ona iz bunara. Isti je problem i s cestama ili javnim prijevozom – zamislite da liječniku u grad, na poštu ili u banku možete stići samo ako vas susjed odveze automobilom, jer preko ljeta autobus ne dolazi u vaše mjesto. Ovo su sve priče iz naše zemlje – iz okolice Ogulina, Valpova, Siska… Na njih smo htjele dodatno svratiti pažnju sustava, ali i javnosti. Ti problemi imaju više uzroka, a najčešće su povezani s nedostatnim financijskim izdvajanjima, od lokalne do državne razine.
Događa li se u manjim sredinama da okolina mahom stigmatizira one koji otvoreno progovaraju o kršenju ljudskih prava umjesto da se osuđuje kršitelje tih prava?
Ne mogu tvrditi da se ne događa, ali nama se građani nisu s tim problemom prituživali. Dapače. Najbolji primjer je student Neven Mihalić, koji nam se javio prije ljeta jer nije htio da on i njegovi sumještani opet s prestankom školske godine ostanu bez autobusne linije koja je redovito vozila za Karlovac i bila im jedina veza javnim prijevozom s ostatkom svijeta. Obraćao se na više adresa, ali ništa nije dalo rezultate. Kad smo proučili sve informacije koje nam je dao, obratili smo se Karlovačkoj županiji, koja je uvažila našu preporuku da osiguraju prijevoz i u ljetnim mjesecima. A sve zbog gospodina Mihalića, koji je vidio da su njegovim susjedima, među kojima je puno starijih, ugrožena prava i to jednostavno nije prihvaćao, čak ni kad je nailazio na zatvorena vrata i odbijanja. To pokazuje da se može i treba izboriti za svoju zajednicu, koja je danas ponosna na svog Nevena. I treba biti – taj mladi čovjek mijenja Hrvatsku na bolje. U ovom konkretnom slučaju, mi ćemo svakako pratiti hoće li autobusna linija voziti i iduće ljeto i opet reagirati, ako bude potrebno.
Prošli ste tjedan izabrani za predsjednicu Europske mreže nacionalnih institucija za ljudska prava. Možete li reći koji su to eurospki "grijesi" kada je u pitanju kršenje ljudskih prava, i koliko tim "grijesima" pridonosi politika?
Svakako pridonosi, jer politika propisima definira pravila, a sasvim je poseban niz problema koji proizlaze iz njihove često nedostatne primjene. I mogli bismo o problemima razgovarati dugo, ali i o pomacima nabolje. A kad su u pitanju 'europski grijesi', kako ste ih nazvali, oni su slični kao i naši 'domaći grijesi'. Siromaštvo je velik problem, a uz nju i socijalna isključenost ranjivih skupina. Na to je u svom posljednjem izvješću ukazala Agencija EU za temeljna prava (FRA). Izdvojili su i zabrinjavajuću učestalost diskriminacije, posebice manjinskih etničkih skupina, što uključuje i izbjeglice i migrante. Tu je i problem govora mržnje, posebno na internetu. Doprinos u rješavanju tog problema, koji ni nama nije stran, bi mogla dati značajna presuda Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je jedan od najvećih estonskih informativnih portala, Delfi, proglašen odgovornim za uvredljive i prijeteće anonimne komentare svojih posjetitelja, upućene tužitelju. FRA je istaknula i mnoge druge probleme, a među njima je i potreba za boljom zaštitom žrtava kaznenih djela, kroz kvalitetniju podršku kroz sustav, što je svakako posao koji očekuje i nas. I tu će nam aktivnosti u okviru predsjedanja Europskom mrežom nacionalnih institucija biti od velike koristi, u temama kojima se ova Mreža bavi – prvenstveno problemima socijalnih i ekonomskih prava, starijih osoba, azila i migracija. ENNHRI svoj rad provodi kroz radne grupe koje su fokusirane na specifične probleme, a kada znamo da Mreža okuplja više od 40 institucija za zaštitu ljudskih prava diljem Europe, s opravdanjem očekujemo značajnu razmjenu iskustava i znanja, koja će pomoći u njihovim rješavanjima.
Izbjeglička kriza ne jenjava, niti joj se nazire kraj. Jesu li i kakvim kršenjima svojih prava izloženi ljudi koji bježe od ratova, progona i bijede, a u Europi ih dočekuju i žičane ograde, zatvaranje granica, getoiziranje...?
Žica i ograde ne mogu biti, i nisu dio priče o humanosti i solidarnosti. Svima koji bježe od opasnosti treba osigurati osnovna ljudska prava, sačuvati ih od mučenja, nečovječnih i ponižavajućih situacija na njihovom putu. A to ne smije biti teret ili odluka samo jedne zemlje, već odgovornost međunarodne zajednice koja mora pronaći rješenje, a žice to zasigurno nisu. No, njihovo putovanje je tek početak jer, nakon što dođu na sigurno, država, lokalna zajednica i organizacije civilnog društva, kao i sami izbjeglice i migranti, trebaju uložiti veliki trud u integraciju, koja ne uključuje izdvajanje u posebna naselja, otežano učenje jezika, nedostupnost škola, fakulteta i tržišta rada ili nedostatak zdravstvenih usluga.
Je li se Hrvatska prema izbjeglicama ponijela primjereno, poštujući njihova prava, ili smo i mi u nečemu griješili?
Prema svemu što sam vidjela na terenu i čula u razgovorima s policajcima, volonterima i samim izbjeglicama, mogu reći da se Hrvatska ponijela primjereno, humano i odgovorno, kao solidarna zemlja. A to su mi i kolege iz drugih zemalja istaknule. Što, naravno, ne znači da nije bilo problema, pogotovo u situacijama kada je velik broj ljudi dolazio u kratkom vremenu, tijekom loših vremenskih uvjeta. Za sve što smo primijetili, od nedostatka informacija, do uvjeta smještaja, odmah smo na terenu davali preporuke. Naime, od samog početka izbjegličke krize u Hrvatskoj, mi smo u Uredu podijeljeni u više timova koji su danju i noću obilazili mjesta na kojima su izbjeglice boravile i kojima su se kretale, jer smo samo tako mogli donijeti zaključke o stvarnoj situaciji. Pri tome smo se, naravno, organizirali tako da te aktivnosti nisu utjecale na naš redoviti rad u ostalim područjima, problemima u Hrvatskoj koji nisu vezani uz izbjegličku krizu.
Koja se ljudska prava najviše krše u Hrvatskoj i zbog čega vam se ljudi najviše obraćaju?
Najviše nam se obraćaju zbog problema u pravosuđu, diskriminacije, radnih i službeničkih odnosa, postupanja policijskih službenika, prava osoba lišenih slobode, imovinskopravnih odnosa, ovrha, zdravstva, socijalne skrbi, graditeljstva i prostornog uređenja, ali i mnogih drugih. Kad govorimo o pravosuđu, često smo u situaciji da se obraćamo sudovima s pitanjem zašto nečiji sudski postupak traje 8, 12 ili 15 godina, iako je broj takvih pritužbi u padu. Zabrinjava i koliko često građani sumnjaju u pravednost i zakonitost sudskih odluka. I iako ne možemo propitivati odluke sudova, te informacije nam govore o nepovjerenju u institucije, koje je poprilično rašireno i u drugim dijelovima sustava, na što smo upozorili i Hrvatski sabor u godišnjim izvješćima. Nepovjerenje je velika kočnica i u suzbijanju diskriminacije. Iako je ona na drugom mjestu po broju pritužbi koje primamo, broj prijava je i dalje daleko manji od stvarnog broja slučajeva, a dobar dio razloga leži upravo u nepovjerenju.
Jeste li zadovoljni sankcioniranjem onih koji krše ljudska prava u našoj zemlji?
Moj posao je da ustrajem na društvenim promjenama koje vode do toga da takvih primjera bude što manje. Zato i radimo pritisak na nadležne da stvore okvir i klimu u kojima će se ljudska prava poštivati, a kao pravobraniteljica ne mogu u potpunosti biti zadovoljna, jer situacija nikad neće biti idealna.
Prije godinu dana otvoreni su vaši područni uredi u Osijeku i Rijeci, i do sada vam se obratilo ukupno 1500 građana, po pola iz svakog od tih područja. Prije dva mjeseca otvoren je i treći ured, onaj u Splitu. Može se čuti da je i on zasut pozivima i dolascima. Što to najviše muči građane tih triju gradova?
U Rijeci imamo najviše pritužbi na rad centara za socijalnu skrb, a zatim na dugotrajnost postupaka pred tijelima državne uprave i sudovima, diskriminaciju na radu, prava iz mirovinskog sustava. U Osijeku su najčešće pritužbe na pravosuđe, a slijede problemi s obnovom i stambenim zbrinjavanjem, pravima iz mirovinskog osiguranja, radom tijela lokalne samouprave i pravnih osoba u njihovom vlasništvu, kao i sa socijalnim pravima. U Splitu nam se od otvorenja krajem rujna obratilo više od 300 građana, s problemima iz područja socijalnih prava, radnih odnosa, ovrha, pravosuđa i mnogih drugih.
I u nas je još uvijek velik problem - diskriminacija. Tko je njoj najviše izložen?
Taško mi je dati realnu sliku stanja jer je diskriminacija znatno prisutnija, nego što to pokazuje broj prijavljenih slučajeva. Mi smo imali 263 pritužbe prošle godine, a posljednje istraživanje Eurobarometar govori da ju je u Hrvatskoj doživjela svaka treća osoba. Najčešće se ona ne prijavljuje jer građani ne znaju što točno jest diskriminacija pa je ni ne prepoznaju. Zato je uvijek dobra prilika za podsjetnik – diskriminacija je protuzakonita, a događa se kada je netko u nepovoljnijem položaju zbog osobne karakteristike – dobi, imovnog stanja, etničkog podrijetla, jezika i drugih osnova koje su nabrojane u Zakonu o suzbijanju diskriminacije. No, čak i kada je prepoznaju, mnogi se diskriminaciju odluče ne prijaviti jer se boje sekundarne viktimizacije, osvete onoga koga su prijavili, gubitka posla, ali i dugotrajnosti i troškova sudskog procesa. Dakle, opet je prepreka - nepovjerenje u institucije. A bez prijave nema ni rješenja problema. Tu bih posebno istaknula socijalno ugrožene građane diskriminaciju trpe zbog mogućih troškova, ali često i jer su toliko predani svakodnevnim brigama i osnovnim potrebama, da o njoj ne razmišljaju, iako često upravo diskriminacija dodatno otežava njihovu situaciju.
Jesu li diskriminaciji jednako izloženi i muškarci i žene?
Mi smo imali gotovo podjednak broj pritužitelja i pritužiteljica u prošloj godini. Naš ured je adresa za dio osnova diskriminacije, dok su za ostatak zadužene posebne pravobraniteljice. Tako je za diskriminaciju na osnovu spola nadležna pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, a tu su odnosi ovih brojeva znatno drugačiji i više je pritužiteljica.
Jesu li starije osobe, posebno u ovako teškim kriznim vremenima, posebno ranjiva, a ujedno i višestruko zanemarena skupina društva?
Svakako su starije osobe posebno ranjiva skupina, za koju i kao društvo i kao država moramo puno više napraviti. Oni ne bi smjeli biti žrtve predrasuda zbog kojih ne mogu dobiti posao, iako su radno sposobni, ili izloženi prevarama u kojima, primjerice kad su u pitanju ugovori o dosmrtnom uzdržavanju, znaju ostati i bez imovine i bez skrbi. Ne smijemo se miriti s time da žive bez osnovnih ljudskih potreba – grijanja, hrane. Cijelu knjigu bismo mogli napisati o svemu s čime se nose, kao i o mogućnostima da se njihovi životi unaprijede, da im se osigura dostojanstvena starost. Zato smo preporučili niz mjera, među kojima je uvođenje državne potpore za starije osobe bez mirovine i donošenje posebne Strategije socijalnog stanovanja. Nastavit ćemo i dalje upozoravati na probleme starijih osoba, a pri tome će nam koristiti i iskustvo kolega iz drugih zemalja s kojima surađujemo, kao partneri u provođenju europskog projekta »Ljudska prava osoba starije životne dobi na dugotrajnoj skrbi«, u sklopu kojeg nenajavljeno obilazimo domove za starije i nemoćne diljem Hrvatske i nadziremo uvjete smještaja i način postupanja prema njihovim korisnicima.
Je li i to što nam sve više građana tone u siromaštvo kršenje njihovih ljudskih prava?
Siromaštvo i jest neprijatelj ljudskih prava. Kad netko nema osnovnih sredstava za život, lista problema samo raste, a među njima su i kršenja prava – na socijalnu sigurnost, zdravlje, obrazovanje, na dom. Socijalno ugroženi građani najčešće ne zatraže zaštitu svojih prava, iz istih razloga koje sam navela kad je u pitanju diskriminacija – uz borbu da prežive, nemaju ni vremena ni volje, a s time se ne smijemo pomiriti. I iako je humanitarno pomaganje pojedincu plemenita stvar i karakteristika našeg društva na koju možemo biti ponosni, ono ne smije biti nešto na što računamo. Socijalnu sigurnost mora osigurati država, javnim politikama i njihovom provedbom, ali se pri tome ne smije zaboraviti niti na ulogu nevladinih udruga koje u lokalnim zajednicama rade veliki i značajan posao. Njima, naravno, država ne može prepustiti taj zadatak, ali treba s njima raditi u partnerstvu.
Kao pučka pravobraniteljica imate pravo tražiti i dobiti sve informacije i dokumente koje zatražite od tijela nad kojima je nadležni. Smijete i nenajavljeno doći u bilo koju ustanovu, porazgovarati s bilo kojim korisnikom i članom osoblja, primjerice, u zatvorima, domovima za starije i nemoćne, psihijatrijskim bolnicama... Jeste li kada prilikom korištenja tih svojih ovlasti naišli na zatvorena vrata? Ako da, gdje i zašto?
Najčešće nemamo nikakvih problema, ali dogodilo nam se tijekom izbjegličke krize da načelnik jedne policijske uprave nije htio našem timu dati informaciju koju smo ga tražili. U roku od nekoliko sati stigla je isprika njegovog nadređenog i ništa slično se više nije ponovilo.
Na kraju, ima li kršenja ljudskih prava i diskriminacije u medijima? U čemu mediji griješe?
Nailazimo, primjerice, na objave koje su rezultat senzacionalističkog pristupa, bez dubinskog i analitičkog razmišljanja, što je štetno. Ali, voljela bih istaknuti ono što sami mediji nisu u prilici, a to je vaša uloga u izbjegličkoj krizi. Svojim radom novinari i redakcije senzibilizirali su javnost od samog početka i time svakako doprinijeli solidarnom i humanom odnosu prema izbjeglicama, što svakako pozdravljam.
>> Pučka pravobraniteljica na čelu Europske mreže nacionalnih institucija za ljudska prava
Gospodo, vi samo "lijepo" pricate: sta ste ucinili za Pajcica, sta ste ucinili za ljude koji su u Vrapcu prisilno hospitalizirani i kljukani tako opasnim medikamentima da su se javljali ljudi iz Njemacke kako bi ih zastitili. No Vi ste u Saboru pricali price za malu djecu.