U prvoj polovici 1990. u Hrvatskoj su se održali prvi višestranački izbori. Na razini države pobijedio je HDZ, ali je u Rijeci zajedno s koalicijskim partnerima trijumfirao SKH-SDP. Dugogodišnji član Saveza komunista Slavko Linić, kojega su samo nekoliko godina prije drugovi htjeli izbaciti iz Partije zbog afere Agrokomerc, u to je vrijeme radio u Sloveniji.
No Željko Lužavec, predsjednik Skupštine općine Rijeka s liste SDP-a, u lipnju 1990. otišao je u Ljubljanu i pozvao Linića da kao operativac preuzme mjesto predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Rijeka. Bila je to treća najveća općina u Jugoslaviji, a čim je Linić došao, uslijedila je reorganizacija uprave, i to – otkazima.
Shvatio bit kapitalizma
– Zagrizao je u tvrd orah. Imali smo više od 25 općinskih računa koje nitko nije kontrolirao. Nije se znalo tko pije, tko plaća. Mnogi su ljudi dobili otkaze, ali su napravljeni rezovi. On je vrlo brzo shvatio bit prijelaza iz socijalizma u kapitalizam. Osim toga, brzo smo društvenu imovinu upisali kao općinsku – prisjeća se Franjo Butorac, šef Linićeva kabineta i potpredsjednik Općine za društvene djelatnosti.
No bližila se 1991., a nad Hrvatskom se nadvila ratna opasnost. Na području Rijeke i okolice bio je stacioniran 13. korpus JNA kojim je zapovijedao general Marijan Čad, Slovenac jugoslavenskih uvjerenja, blizak generalu JNA Veljku Kadijeviću. Lužavec je poznavao Čada prije rata pa je s njim redovito pio kavu u bivšem Domu JNA. A kad su napadi na Hrvatsku postali sve jači, prekinuo je komunikaciju s Čadom i počeo se približavati HDZ-u. Linić se i dalje sastajao s Čadom te smatrao da je to potrebno.
U Rijeci je situacija bila delikatna
Krajem lipnja počinje rat u Sloveniji te je Čad bio uključen u rat protiv svojih. Po završetku Desetodnevnog rata u Deželi na redu je bila Hrvatska. U Rijeci je situacija bila delikatna: grad je bio premrežen KOS-ovcima, jugoslavenskim vojnim obavještajcima, udbašima i doušnicima; 13. korpus bio je jak i do zuba naoružan; vojna skladišta puna oružja i dobro čuvana, a strahovi zbog mogućeg napada JNA na skladišta goriva i na Rafineriju veliki. Počinje se sastajati Operativni stožer, a Sergio Rabar u okrilju MUP-a popunjava i vodi 111. brigadu ZNG-a koja se bori izvan Rijeke. Krajem srpnja 1991. u Rijeci se formira Teritorijalna obrana (TO), a za zapovjednika je postavljen Šime Radaulić. Štab TO-a bio je potpuno odan Liniću i SDP-u. Zapovjedni kadar toga štaba bio je jezgra buduće 128. brigade HV-a.
Naime, Vlada nacionalnog jedinstva donijela je u kolovozu odluku o formiranju kriznih štabova koje će voditi predsjednici izvršnih vijeća općina. Ljudi bliski HDZ-u nisu vjerovali Liniću jer je na sastanke, po njima, dovodio sumnjive ljude. Nepovjerenje je bilo na vrhuncu. Kako je u to vrijeme postojao Regionalni krizni štab na čelu s Milom Biondićem, došlo je do oštrih sukoba s Linićem. Vlada RH na kraju je, pod utjecajem svog člana Zdravka Tomca, SDP-ovca, rasformirala Regionalni štab. Tako je razriješen paralelizam.
Na listama za likvidaciju
U međuvremenu se Čad vraća iz Slovenije, a pukovnik Antun Rački napušta JNA i priključuje se hrvatskim snagama, postaje zapovjednik Operativne zone Rijeka. U Kriznom štabu Općine Rijeka, koji je vodio Linić, bili su, među ostalim, Antun Rački, Šime Radulić, Sergio Rabar i drugi, a stručnu službu vodila je Linićeva tajnica Ksenija Čule, koja će mu poslije postati supruga. Linićeva taktika bila je približiti se Čadu i vršiti pritisak na njega. Sastajali su se svake večeri oko 21 sat u Domu JNA. Čada su okruživali vojni obavještajci, a s Linićem je često išao Franjo Butorac. I jedni i drugi ispipavali su teren. Zbog velike koncentracije oružja, ali i skladišta goriva Rijeci je prijetila opasnost kataklizmičkih razmjera.
Linić se pripremao za najgore. Odlučio je od Janeza Janše, slovenskog ministra obrane, nabaviti 2000 pušaka i 100.000 metaka. Formalno su odluku o kupnji oružja donijeli MUP, Krizni štab i Izvršno vijeće Rijeke. Stoga je, prema priči F. Butorca, početkom rujna 1991. Općina uplatila Slovencima 760.000 dolara preko računa Jugolinije (Croatia line) na račun newyorškog Morgan banka. S njega je novac prebačen na račun tvrtke Kompas international u Frankfurtu. Ostalo je samo čekati oružje koje nikako da dođe. Događaji su se zgušnjavali, trebalo je nešto poduzeti. Linić je na sastancima s Čadom htio barem “iščupati” oružje TO-a.
– Načelnik policije Kukuljan i ja otišli smo Čadu i rekli mu da će nas vjerojatno likvidirati, ili vojska ili HDZ, i da želimo otvoreno razgovarati. Znali smo da smo bili na listama za likvidaciju, zajedno s oficirima JNA. Rekli smo da se pokušavamo organizirati i odgovorno razmišljati o Rijeci. To nam je otvorilo vrata kod generala Čada. I to je bio razlog da smo otvorili priču o oružju TO-a, koje je bilo čuvano u skladištima na Grobniku. Na naše inzistiranje da dođemo do svog oružja, Čad je našao rješenje da nam od cijelog oružja TO-a dade samo naoružanje gradske uprave, a to je bilo negdje za šesto ljudi. Čad je to uspio isposlovati s Beogradom objasnivši da nam to oružje treba ako dođe do unutarnjih sukoba u gradu zbog političkih razlika. Otvorila se time mogućnost da tim naoružanjem obučavamo ljude koji su se okupljali kroz naše brigade – kazao je Linić Draganu Ogurliću, autoru knjige “Rijeka u Domovinskom ratu”.
"JNA je dala oružje hrvatskim snagama da se brane od hrvatskih snaga"
No general Čad za srpske je Novosti 2010. otkrio prave razloge zbog kojih je dao šesto pušaka TO-a Rijeka. – JNA je dala oružje hrvatskim snagama da se brane od hrvatskih snaga – izjavio je. Čad se nadao obračunu hrvatskih dragovoljaca s “crvenom Rijekom”. Ovisno o kutu gledanja, do daljega će dvojbenim ostati pitanje naravi i svrhe susreta između Čada i Linića.
Krizni štab bavio se, uz ostalo, i pljenidbom imovine u vlasništvu Srbije i Crne Gore koja se zatekla u Luci Rijeka. Linić je, primjerice, zaplijenio nekoliko brodova drvne građe beogradskog Genexa. Te je daske poslao na ličko bojište te ustanovama u Rijeci radi zaštite spomenika od granatiranja. No oporba u gradu poslije ga je optuživala da su on i njegovi ljudi trgovali i zaradili na tim daskama. U listopadu veći broj vojnika i oficira napušta 13. korpus, a mornarica JNA blokira luku. Linić je s pritiscima na Čada nastavio.
– Kad je JNA počela s blokadama u Rijeci, kompletne pregovore s Čadom preuzeli su Linić, Damir Vrhovnik i Šime Radulić. Ja sam bio s Linićem barem 10-15 puta na razgovorima. U njima se ispitivao teren, dokle je tko bio spreman ići. Sjećam se jedne noći kad smo Čad i ja popili bocu viskija, a Linić 20 coca-cola – ističe Butorac. Ipak, u nedjelju 13. listopada oko 14 sati događaju se eksplozije u skladištima oružja JNA.
Zbog udara groma?
– U zrak lete skladišta oružja, ali nisu sve vojarne minirane, mi izvlačimo mnogo oružja. Vozila, tenkovi, topovi, sve je to završilo na našem ratištu. Mislim da su to dobro odradili naši obavještajci koji su sve dogovorili s Čadovima. Bilo je tu puno trgovine, oficire JNA ucjenjivalo se starom deviznom štednjom. Znam nekoliko oficira kojima je iz Riječke banke izvučena stara devizna štednja da bi zauzvrat nešto napravili – govori Butorac.
No što je bilo sa skladištima na Grobniku i na Katarini koja su eksplodirala? JNA je “prodala priču” da su eksplodirala zbog udara groma, ali u Rijeci mnogi u to sumnjaju. – Čad ih je minirao i zapalio u dogovoru s Kriznim štabom. Onda su rekli da je to učinio grom. Policijski inspektori došli su na očevid i bez srama potpisali da je uzrok grom. Bit je bila u tome da to oružje dođe u hrvatske ruke – kaže jedan visoki časnik HV-a u mirovini.
Vama je glava u torbi
Bilo kako bilo, polovicom rujna Rijeka je došla do određene količine oružja. Naime, postrojbe TO-a izvlačile su ga iz skladišta pa je od 18 kamiona na izlazu Orehovica na putu skrenulo 16 unatoč kontrolama Vojne policije JNA.
No uplaćeno oružje od Slovenaca nije stizalo. Stoga se 15. listopada 1991. Linić s Butorcem odlučio na put u Ljubljanu, i to ravno do slovenskog ministra obrane Janeza Janše. Željeli su vratiti općinski novac. Butorac se dobro sjeća toga dana.
– Imali smo u 11 sati dogovoren sastanak s Janšom u slovenskom ministarstvu obrane. Prije toga našli smo se s čovjekom iz Kompasa, kojeg je Linić znao iz vremena dok je radio u Ljubljani. On nam je dao podatke o tome tko je sve dizao lovu, kako je to išlo itd. Kazao nam je: “Ja vam ništa nisam rekao, inače mi glava leti!” Ali Janša nije želio razgovarati s nama o tome. “Nemam ja s tim ništa, idite u policiju, s njima to rješavajte!”, rekao je. U predvorju njegova kabineta sretali smo ljude iz Slavonskog Broda i Zadra koji su uplatili milijune maraka, ali nisu dobili oružje. Nije, dakle, Rijeka bila usamljena, osim što smo mi šizili na svoj način, htjeli smo novac natrag. Nakon toga idemo u MUP Slovenije. Ondje nas prima jedan od pomoćnika i neki njegovi suradnici. Natežemo se i u 12.30 sati ja kažem da bih morao telefonirati jer tada nije bilo mobitela. Blefirao sam. I kažem ja na telefon: “Ivanka, nemojte još ništa davati u medije, izgleda da smo napravili dogovor.” Situacija je zakuhala. Jedan Slovenac u MUP-u nam govori: “Je li vama jasno da su najopasniji poslovi droga i oružje?! Vama je glava u torbi!” U jednom trenutku oni donesu kofer love na stol ispred nas. Unutra su bili dolari, lire, marke, ne znam ni sam koje valute nije bilo. Brdo love. Mi taj novac nismo brojili. Linić je sve to gurnuo preko stola i rekao: “Nismo mi trgovci konjima, izvolite vratiti novac na račun kako je i došao” – kaže Butorac koji je uvjeren da bih ih Slovenci likvidirali da su uzeli sa stola.
"Linić je kroz Ljubljanu vozio kao lud"
– Nakon toga smo šmugnuli. Linić je kroz Ljubljanu vozio kao lud po sporednim ulicama jer su nas pratila dva auta. I u jednom dijelu Ljubljane ušli smo u garažu i zatvorili vrata. “Gdje smo, Slavko?”, pitam. “Kod moga prijatelja.” Ušli smo kroz garažu u kuću. I predvečer, oko pet-šest sati, kad je već pao mrak, mi smo od Ljubljane vozili starom cestom, a u Hrvatsku smo ušli preko nekog šumskog prijelaza. Izvukli smo živu glavu – prisjeća se Butorac.
Novac je za 15-ak dana vraćen na račun Jugolinije. U čudnoj priči o raznim transakcijama njime je poslije popločan riječki Korzo, i to kamenom iz Skandinavije. No je li se priča o kupovini oružja od Slovenaca doista dogodila kako je Linić i Butorac pričaju?
U igri 1,2 milijuna maraka
– U igri je bilo 1,2 milijuna maraka. Iako nije isporučio oružje, Janša je uzeo 200 tisuća maraka, najmanje – tvrdi jedan ugledni časnik HV-a, koji je za vrijeme rata igrao važnu ulogu na širem području Rijeke i okolice. No kad je Rijeka u pitanju, još ništa nije bilo gotovo. Zapovjednik Operativne zone Rijeka Antun Rački iskoristio je 5. studenog maglu, zbog koje avioni nisu mogli djelovati, te osvojio vojarne i skladišta JNA u Delnicama. Zaplijenjeno oružje i streljivo bili su važna injekcija Hrvatskoj vojsci. U tom trenutku Čad i njegov 13. korpus bili su u šah-matu. Jednostavno su bili okruženi. Dva dana poslije, 7. studenog, oko 22 sata uvečer, Čadu dolazi šifrirana poruka iz Beograda koja bi se mogla svesti na ove riječi: iz svih raspoloživih sredstava tući po Rijeci, razoriti vitalne objekte i uništiti i zapaliti sva skladišta te se povezati s JNA i srpskim snagama u Lici! Odmazda nad Rijekom morala se izvršiti do dva sata ujutro 9. studenog. Naredbu je potpisao zloglasni general JNA Blagoje Adžić. U tom trenutku Linić je kod Čada pio coca-colu.
– Čad je znao da je došla nekakva posebna šifrirana poruka. Dešifranti su radili sporo. Negdje oko deset sati zamolio me da odem jer mora nešto obaviti i da je situacija kritična. U to vrijeme su europski promatrači, koje smo posprdno zvali sladoledarima, bili ovdje u misiji i ja sam se s njima našao u gradskoj upravi. I negdje iza pola noći Čad je opet tražio da dođem do njega. Tamo su bila dva obavještajca, jedan je bio Veljko Božić, koja su mu očito dala potporu u ideji da počne razgovor o mirnom izlasku iz Rijeke. Jer je dobio depešu Generalštaba iz Beograda da je daleko od fronte, da je okružen, te ultimativnu zapovijed da se probije i vojnim akcijama pokuša spojiti s Likom. Znači da borbenim djelovanjem izvuče jedinice jer je u okruženju, a sva oprema i imovina koja se ne može izvući – da se uništi! On mi je tu naredbu i pokazao. Smatrao je da, ako vidim taj dokument, bit ću svjesniji situacije. Čad je tada samo rekao: nađi vezu s Gregurićem i probajte se dogovoriti da potpišemo mirni sporazum o odlasku JNA. Ja ću uvjeriti Beograd, samo mi dajte signal je li to moguće. Bio je svjestan da takva zapovijed znači uništenje Korpusa, golemu materijalnu štetu na vojnim i civilnim objektima te odmazdu iz zraka i s mora. On je sa suradnicima u sljedeća dva-tri sata razradio plan prebacivanja vojne opreme i ljudstva brodom – kazao je Linić za knjigu “Rijeka u Domovinskom ratu”.
Te večeri Linić hitno napušta Čada i saziva u dva sata ujutro sastanak Kriznog štaba. Brodovi JNA blokiraju Rijeku, a zapovjednik HV-a za Rijeku Rački zapovijeda blokadu vojarne Klana. Linić divlja: “Koji sam ja k.... kad ne znam što se u ovom gradu događa!?“. Linić, naime, nije razumio pravo značenje vojne tajne. U štabu su se gotovo svi tresli od straha iščekujući reakciju JNA i Čada. Netko se požalio Račkom da su brodovi JNA blokirali Rijeku, a on je hladno odgovorio: “Ako nešto pokušaju, potopit ćemo ih!”
Stradali civili
– Negdje iza ponoći Čad je zvao Linića i rekao mu: “Ja nemam namjeru razarati Rijeku, ‘ajmo se dogovoriti što napraviti.” Tijekom noći nazirale su se konture dogovora, mi smo panično zvali Tomca i Račana da se probudi Tuđmana. I da se kaže: idemo u pregovore. Nitko se nije usudio Tuđmana probuditi. Ni Račan ni Tomac. Kad je Tuđman doznao, u Rijeku je došao ministar Davorin Rudolf kao ovlašteni pregovarač Vlade. Došao je na pripremljen koncept, samo su dorađene neke finese – govori Butorac.
Do podne 8. studenog bio je postignut dogovor i pregovori su krenuli. Čad je tražio da jedinice 13. korpusa JNA iznesu iz RH sve naoružanje iz kasarni Klana, Trsat i Katarina, a ostavili bi naoružanje u Dragi i Liscu, kao i svu količinu goriva u Šapjanama. Istoga dana potpisan je protokol o odlasku 13. korpusa iz Rijeke. Sporazum su potpisali Čad uime JNA, Rudolf uime Vlade RH i jedan danski europski promatrač. Zadnji konvoj JNA iz Rijeke je izišao 10. prosinca 1991.
Na kraju, razlog zbog kojega se Čad nije odlučio na razaranje Rijeke i zbog kojega je, na neki način, bio kooperativan možda leži u činjenici što mu je sin Aleksandar, koji je živio u Varaždinu, bio pod “kontrolom”. Ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac “izolirao” je Sašu Čada u jednom zagrebačkom hotelu, a ocu poslao tople pozdrave iz Zagreba. Među oficirima 13. korpusa prevagnula je, dakle, zabrinutost za vlastite obitelji.
Kad je sve završilo, Čad je od Generalštaba i Veljka Kadijevića dobio pohvale, a ne kritike. Zbog takvog razvoja događaja Linić je napadan, prigovarali su mu da je oružje koje je JNA odvezla iz Rijeke pucalo po Dubrovniku, što je njega jako pogađalo. Sergio Rabar, zapovjednik 111. brigade, ima svoje viđenje uloge Slavka Linića i njegovih ljudi za vrijeme rata. – Bili su bliski s Čadom, s njim su surađivali, sastančili i dogovarali se. Kad je vidio kako se stvari odvijaju, Čad je čupao i spašavao sebe. Ali kako?! Da zadovolji JNA! Linić i njegovi sve su dogovarali mimo nas, mimo HV-a, a Čad je bio lukav. On je preko Linića i Kriznog štaba provodio svoju politiku i svoju zamisao. Čad je manipulirao Linićem i davao informacije koje je on htio, a to su uvjeravanja da je on jak i da može razoriti Rijeku itd. Onda se u sve to ubacio Linić, prikazao se kao spasitelj: vidite kako sam ja zaslužan, ja sam Čada uvjerio da ne djeluje po Rijeci – kaže Rabar i dodaje da je HV već imao pripremljenu brigadu da neutralizira Čada, ali nisu dobili takvu zapovijed.
Zbog Čadova miniranja skladišta oružja i vojarni stradali su i nevini ljudi, civili, a na Katarini su stradala tri dječaka, jedan sa smrtnom posljedicom. Na žalost, Čadu se zbog toga nije sudilo u Hrvatskoj. Budući da ratni zločin ne zastarijeva, još nije kasno.
SUTRA - Peti dio: Kako je preživio smjenu 1995., je li dvije godine kasnije inscenirao požar za vrijeme Županijske skupštine i zašto je podržao Zorana Milanovića u utrci za prvog čovjeka SDP-a
>>Od prve žene Berte rastao se kad je planula ljubav prema kolegici s posla
>>Na sastanku u Beogradu vikao i bacao stolac pa je Zemljarič zvao miliciju
>>Od stidljivog štrebera do svađalački raspoloženog direktora
svaka vam čast lopovska