Uz nemale muke sa zdravljem, Janica Kostelić se domogla dviju olimpijskih medalja i tako još jednom zasjala svojom unikatnošću. Sa simptomima kakvi bi obične ljude vezali uz postelju, možda i uz bolničku njegu, ona se neumoljivo spuštala niz padine i osvajala kolajne. Vidjevši mučeničke izraze njezina lica nakon utrka, počeli smo je žaliti kao patnicu. Odmah potom, gledavši je na postolju, slavili smo njezinu neponovljivu sportsku veličinu.
Vrhunski sport današnjice po svojoj psihofizičkoj zahtjevnosti na rubu je humanog. Nerijetko i prijeđe preko te granice. Istodobno, on je i osobni izbor. Oni koji vole draži natjecanja i slast pobjeđivanja spremni su i trpjeti. Tako je i s Janicom. I ona trpi da bi pobjeđivala.
Mnogi su kolumnisti s našeg medijskog prostora nastojali prokazati i prikazati Antu Kostelića kao nasilnika. Oca koji spartanskim treninzima zlostavlja dijete. A zaboravljaju da se Janica u svojoj koži najbolje osjeća kada je na skijama i nasuprot izazovima. Ante Kostelić nije bezdušan roditelj. Dapače, i on je u strahu za Janičino zdravlje. No, možda ga katkad ponese strast za nadmetanjem, ali i kćerina nadljudska sposobnost oporavljanja. Uostalom, on je svjestan da Janica, nakon što joj je uklonjena štitnjača, nije više tako otporna, jedino još ni sam ne zna kada oglasiti uzbunu.
No, sljemenska kraljica je očito na rubu kolapsa. Kako je to dobro rekao dr. Željko Šućur, ovih dana Janica vozi uz crvenu lampicu, bez kvalitetnog goriva i ispravna motora. I vrijeme je za odlazak na opsežan "tehnički" pregled. Da to čudesno i trofejno "vozilo" ne bi prerano završilo u tehničkom muzeju.
