Politička nepogoda u obliku rata živaca, koji se sve neskrivenije širi prostorima hrvatske državne politike, prema dostupnim prognostičkim kartama nema previše izgleda da se stabilizira u dogledno vrijeme; Rubikon je prijeđen, da bi se “ratnici” mogli lako vratiti na početne položaje. Kad se u politiku uvuku strasti i sitni računi (što se dogodilo i događa u posljednjih nekoliko tjedana), odstupa se nepotrebno od mudre Montaignove upute vladarima da država “priznaje samo razum”, a “ne priznaje nikakvu strast”. Ne ostaje, poslije svega, mnogo rješenja za raspetljavanje sporova na vrhovima vlasti: ili će se politički akteri pomiriti s time da su prije koalicijskog braka krivo procijenili političke naravi “bračnih” partnera, pa će podijeliti ono malo imovine što su stekli u kratkotrajnome “braku”, i svatko dalje ići svojim putem; ili će se, što nije izvjesnije, naknadno dogovoriti o tome tko će stvarno voditi državu, proglasiti prvaka u apsolutnoj političkoj kategoriji, i nastaviti zajednički veslati u istome smjeru i u istome brodu. Ili će nastaviti svađu, jer ima i gorih raspleta od produljenja svađe. Svaka je odluka rizična: novi izlazak pred nezadovoljne birače je kao ruski rulet, zajednički nastavak kao hod po miniranom terenu, a produljenje pat-pozicije kao izazivanje birača ili izrugivanje s njima. U kratkom vremenu, što s političkih mikrofona što iz medijskih zvučnika, prolivene su prevelike količine žuči da ne bi počele ugrožavati jednu koalicijsku zajednicu: s obaveznim dozama agresivnosti i sektaštva, karijernih ambicija i težnje za dominacijom, stvorena je zapaljiva politička smjesa koja može završiti kao petarda, da se malo čuje, ali može odjeknuti i kao bomba, koja će trajno ili trajnije raznijeti (do)sadašnje savezništvo. Tko u politiku jednom uđe s olimpijskim geslom da je važno (samo) sudjelovati, taj je u politiku ili zalutao ili će mu se samouvjerenost obiti o glavu; u politici je važno pobjeđivati. Iz toga izvora izlaze sve velike napetosti u (do)sadašnjem ratu živaca, koji nitko i ne pokušava zamotavati u celofane političke korektnosti.
Politički artikli s markom
Nekoliko kandidata za pobjedničke medalje u utrci za prvim mjestom unutar iste (koalicijske) ekipe, iako su krenuli s različitim natjecateljskim iskustvom, i s nejednakom logistikom, ne misle na odustajanje čak i kad s lažnom skromnošću izbjegavaju govoriti o sigurnoj pobjedi. Razumljivo je da u velikoj misi s više biskupa nitko ne želi biti ministrant. Puno sličnih ambicija mogu i u jednoj obitelji izazvati krupne trzavice da bi bilo ikakvo čudo ako se u nastavku još jednom potvrdi nepisano pravilo da je u politici teže očuvati vrline vjernosti negoli pokazati slabosti izdaje. Uostalom, što je izdaja u politici, ako ne permanentna borba za vlast: regularno, zakonito stanje “poligamije“ i “promiskuiteta“, koji u politici nisu izrijekom zabranjeni, pa su, dakle, mogući i dopušteni.
Za izdaju u politici doista ne treba mnogo: malo volje, nešto interesa i nimalo morala, i eto idealne psihološke podloge na kojoj je od Jude Iškariotskoga do francuskog biskupa-političara Taleyranda koji je uspio izdati i Napoleona Bonapartea, i prije toga Kralja i Republiku, sve kojima je davao prisegu (ukupno 12 puta), čak i vlastitu Crkvu, kojoj se, jedinoj, htio vratiti moleći oprost prije nego što je krenuo na susret s Bogom, izgrađen lik izdajnika i mit o izdaji. Taleyrand je francuski unikat, prilog kolekciji najvećih izdajnika svih vremena, drukčiji od svih drugih, jer nije izdavao jednom, i za šaku škuda; kod njega je izdaja bilo “pitanje dana“. Na njegovu se primjeru vidi razlika između izdaje, koja je moralno osudiva ali zakonski nije kažnjiva, i veleizdaje, koja je s onu stranu svih zakona: otprilike je to kao odnos između male trgovine, u kojoj se prodaju i kupuju politički položaji, osobna prijateljstva, krše obećanja i ne poštuju preuzete obveze (u toj butigi može biti prometa, ako se Orešković ili Petrov, kao politički artikli s markom, odluče, ili na to budu prisiljeni, osnovati svoj štand), i veletrgovine, gdje se prometuje s velikim vrijednostima države, zemlje ili nacije. Ivo Sanader mogao bi postati veleizdajnik dokaže li se na sudu, u procesu koji struka neće osporavati, dakle, pravovaljano i dokumentirano, da je mađarskom MOL-u prepustio nacionalnu naftnu kompaniju Inu.
Politički dramolet, sa tri ili najviše četiri lica koja se bore za istu vlast i oko vlasti, kao da zemlja nema svoj Ustav i zakone koji uređuju i određuju odnose i hijerarhiju među vlastodršcima, nije došao do faze raspetljavanja kad bi se moglo mjeriti tko je koga izdao.
Kreće se, međutim, u tome smjeru, i svakim danom sve više napreduje. Sve se još uvijek odvija upotrebom manevarske municije jakih riječi, s poštovanjem Rooseweltove preporuke da se ne prijeti batinama, ali da se za svaki slučaj drže spremne iza leđa; nitko se još nije usudio prvi potegnuti, najprije i najviše zato što nije siguran na koju (čiju) bi stranu stala javnost, sita već političkih igara bez kruha. A palac gore ili dolje može promijeniti sve buduće sudbine, ne samo onu (premijerovu) koja se može činiti da je prva na bubnju, ili da je dosegla najvišu cijenu na kladionicama.
Nikakve dvojbe nema da su Tihomir Orešković, Tomislav Karamarko i Božo Petrov formirali politički trokut – sve bliži, po zamkama koje ga prate, čuvenijem Bermudskome trokutu – koji bi trebao odlučivati o kapitalnim pitanjima države, da je usklađen, ali ne odlučuje, jer je neusklađen. Od jake figure, možda u prvim okolnostima formiranja nove vlasti i najjače, šef Mosta postao je u kratkome vremenu najslabija karika: jedino on nije više svoj gospodar, više ovisi o drugima negoli o samome sebi; ne može lijevo jer ne vidi tko ga i što tamo čeka, a ne može (više) desno jer već pokriva dobar dio takvoga (s)kretanja; ne može natrag, a nije lako ići naprijed. Šef HDZ-a i dalje plete paukovu mrežu u koju lovi tajne službe, policiju, javne medije (sutra možda i pravosuđe), ali zaboravlja na pauka; čudno za jednog političara koji je formiran u službama koje dobro znaju da se mreža postavlja da uhvati pauka, ali i nije čudno kad se u svakoj njegovoj gesti vidi da ga ne zadovoljava to što je drugi u Vladi, nego želi biti prvi u državi. Iako nominalno prvi i formalno najjači u tome trokutu (ne)moći, Orešković se sve više javlja u ulozi trećega čovjeka, političkoga, a ne filmskoga, koji bi mogao odlučiti na koju će stranu otići prevaga; njegova bi uloga mogla rasti u mjeri u kojoj će drugi potpredsjednik u (njegovoj) Vladi nastavljati pasivnu igru dižući, vidljivo, ruku i za poteze koje kao nositelj “treće linije“ ne bi smio odobravati, i u kojoj će prvi potpredsjednik svojim aktivizmom pojačavati sumnje u vlastite namjere. S vremena na vrijeme, dobro je pročitati što je na aktualnu temu odnosa naroda i vlasti davno napisao J. J. Rousseau: “Narodi biraju vođe da bi zaštitili njihovu slobodu, a ne da bi ih podjarmili“!
Dovede li se u položaj da mora birati između dva kraja iste batine – da se podčini svome podčinjenom, prvom potpredsjedniku u Vladi, i tako postane pokajnik (predvidivo, i pokojnik), ili da mu do daljnjega nastavi pružati tihi otpor, a da ne mora biti pokojnik (kao u prvome slučaju), Orešković uvijek ima i treću mogućnost – da bude disident-pobunjenik i da krene svojim putem. U nekoliko prvih tjedana ostavljao je dojam da je naučio vještinu snalaženja u prostoru, otkrivao da se put stvara hodajući, selidbom iz Sheratona u Banske dvore i mentalno se preselio iz biznisa u visoku politiku.
Ne čini se da je razvio i potrebni osjećaj za vrijeme, koji bi mu uz vrline strpljivosti i upornosti, jamčio političku budućnost u zemlji koja se previše zapleće u prošlost. Ispod njegove crte svakako se može upisati da je (o)jačao vlastitu otpornost i pokretljivost, i to težim putem, prema narodu jer stranke nema: teže postaje pucati u metu koja se kreće! Dinamika je njegov dosadašnji život i karijera menadžera: tko je mogao računati da će ga smjestiti u “zlatni kavez”, da odatle nedjeljom i blagdanom ode u katedralu, radnim danom do tržnice i do špice, ujutro pozdravi portire i vidi ministre, oko podneva potpiše neke odluke o razrješenju ili imenovanju, i navečer uživa u sjaju vlasti?
Od takvoga sjaja do bijede vlasti mali je korak, koji je premijer svladao kad je odbio dati potpis u “slučaju Lozančić“ i tako pokazao da ga predsjednica Republike nije usisala svojom mašinom za proširivanje vlasti, i da je svome prvom potpredsjedniku u Vladi (i predsjedniku HDZ-a) dao do znanja da se o sastavu Vlade ne odlučuje bez njega.
Tako je, barem u dva slučaja, urbi et orbi oglasio da nije mali od kužine ni šefici države, ni šefu najjače koalicijske stranke, i da neće biti njihov prokurist na položaju predsjednika Vlade. Tko je njihove odnose drukčije zamišljao, taj malo zna o politici, a gotovo ništa o ljudskoj prirodi.
Ode li svojim putem, bilo da sam odluči da je to bolji izbor (političke?) budućnosti, bilo da ga njegovi pokrovitelji natjeraju da ih napusti, stavljajući ga i dalje pred svršene činove koji razaraju svaki politički integritet, Orešković neće otići na isti način – praskom, na koji je i došao. U dva prva mjeseca, uspio je, u najmanju ruku, postati politička činjenica i izaći iz anonimnosti koja ga je opterećivala dok je slovkao na hrvatskome jednostavne aksiome svoje početne, nekad i početničke politike. Je li on dužan svojim pokroviteljima? Ništa više nego oni njemu; oni su stvorili njega, a on je njih spasio da ne moraju pokajnički odlaziti u Canossu pred birače (a prije toga nevoljko gledati čuda tehničke vlade). Reklo bi se: čisti računi u nečistome poslu izvlačenja džokera za vođenje države. Što bi u tome trokutu Orešković – Karamarko – Petrov (ili u četverokutu, doda li se i zainteresirana funkcija predsjednice Republike i osoba Kolinde Grabar-Kitarović) mogla biti izdaja? I može li itko biti izdajnik? Nije Božo Petrov izdao Zorana Milanovića, ako netko misli na salto u pregovorima sa SDP-om; mogao ga je prevariti, u obliku nevjere koju je blagoslovio jedan biskup, ali nije imao što ni koga izdati jer toliko nisu ni bili povezani kad su se razišli.
Izlazak iz zlatnog kaveza
Ako je o pravim izdajama riječ, prvak našega doba bez konkurencije je nekadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac, i kao žrtva, i kao počinitelj političkoga izdajstva. Čudno za jednog rijetko simpatičnog čovjeka, za koga njegov biograf, pisac Denis Tillinac, uvjerava da ljudskom toplinom razoružava sve neprijatelje. U visoku politiku ušao je kao De Gaulleov skojevac, kad je u predsjedničkoj utrci 1974. stao na stranu liberala Valeryja Giscard d’Estainga, umjesto da kao golist podrži golističkog kandidata Jacquesa Chaban-Delmasa. Izdaje su kao ruske babuške, jedna izlazi iz druge: kad se, kao njegov premijer, razišao s Giscard d’Estaingom, jer nije pristajao da mu predsjednik razrješava i postavlja ministre kao da njega nema, Chirac je na prvim izborima (1981.) neiskreno podržavao “svoga“ predsjedničkog kandidata (Giscarda), a stvarno Françoisa Mitterranda: tri tjedna prije smrti, socijalistički predsjednik otkrio je svoju posljednju veliku tajnu – s kojom, očito, nije želio u grob – o večeri sa Chiracom između dva izborna kruga u stanu svoje buduće prve ministrice Edith Cresson. Tko se mača izdaje laćao, umalo od njega nije sam poginuo: uvjeren da mu je pobjeda nakon dva Mitterrandova mandata (1981.-1995.) samo pitanje tehnike, jer je politički sve pripremio, Chirac nije htio – kad je za to dobio priliku u drugoj kohabitaciji (1993.) – ulaziti u predsjedničku kampanju s premijerskoga položaja, pa je na tu izbočenu kotu “gurnuo” svoga “30-godišnjeg prijatelja” Edouarda Balladura, da mu čuva leđa i osigura mirnu pobjedu.
Pokazalo se da je vlast prejako iskušenje za prijateljstvo a prevelik motiv za izdaju: umjesto da se zadovolji s drugim mjestom u alpskome selu, Chiracov prijatelj-premijer poželio je, pod pritiskom medija, koji su ga kovali u zvijezde, i pod utjecajem sondaža, koje su ga proglašavale favoritom, čak i pobjednikom predsjedničkih izbora, biti prvi u Rimu, i krenuo na samoga Chiraca, tj. protiv njega! Od gotovine programirane pobjede, iskusni političar, gradonačelnik Pariza i vođa golističkog pokreta, gotovo je prešao na vjeresiju: pošto se na biralištu uspio otarasiti Balladurove sjene, i pokazati da u politici mržnja može biti jače pogonsko sredstvo od ljubavi, prije ulaska u Elizejsku palaču morao je pobjednik u svome rokovniku prekrižiti i jednog “30-godišnjeg prijatelja“.
Iako je politički bio golist, u osjetljivim pitanjima suradnika vjerovao je naivno na riječ, tamo gdje je njegov učitelj De Gaulle, kao i Mitterrand poslije njega, tražio od svojih ministara da potpišu ostavku prije nego što bi ih i postavio na funkcije. Njih se nije moglo izdati.
Ima li sličnosti između poznate prošlosti Edouarda Balladura i neizvjesne budućnosti Tihomira Oreškovića? Djelomično, možda: i jednoga i drugoga njihovi su pokrovitelji izvlačili kao asa iz rukava, da služe njihovim planovima i karijerno-političkim ambicijama; obojica su nosila slavu stručnjaka za financije, bliži novcu nego politici; svaki je, ne na isti način, probijao oklope “zlatnoga kaveza“ i tražio načine da potvrde Senekinu izreku da povoljni vjetrovi pomažu samo onima koji znaju kamo idu; konačno, dva su premijera isprobali med vlasti, uvjerili se koliko je sladak da bi pristajali ubuduće gledati ga samo na slici. Ako je ulazak u “zlatni kavez“ bio prasak, izlazak iz njega za Oreškovića može biti tresak.
Tko vlada Hrvatskom? To je pitanje svih pitanja, od smrti Dr. Franje Tuđmana do danas. To je pitanje na koje još nisu uspjeli odgovoriti ni mudri ni ludi. I još dugo neće! Nadajmo se da će nam "trojac", zajedno sa Predsjednicom, barem vratiti ponos i dati tračak nade. U ovoj našoj dolini suza. Najljepšoj na svijetu!