Meso peradi je sve više „in“, a svinjetina pomalo „out“, iščitava se iz nove Poljoprivredne perspektive 2014. – 2023. UN-ove organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Organizacije za svjetsku ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), prema kojoj će idućih 10 godina meso peradi istisnuti svinjetinu s trona najpoželjnijih mesnih proizvoda. Zna li se da je zbog niske kupovne moći, rekordno visokih cijena mesa kao posljedice sušnih razdoblja u protekle dvije godine u SAD-u, crnomorskoj regiji i istočnoj Europi te visoke nezaposlenosti, potrošnja mesa u EU lani i preklani bila najmanja u proteklih 11 godina, čak 1,5% manja nego 2011., mesnoj industriji, prema FAO-u, stižu bolji dani.
Prosječan Europljanin lani je, naime, trošio, 64,7 kilograma mesa. No osim što bi do 2023. potrošnja u EU ponovno mogla doseći brojku iz 2011. od 66,1 kilogram po stanovniku – pri čemu će najviše rasti potražnja za mesom peradi zahvaljujući nižoj cijeni, jednostavnijoj pripremi i “zdravom“ imidžu, europski rast potrošnje bit će usporeni film za zemlje Azije i Latinske Amerike. Samo će kineska populacija, tvrdi se u izvještaju, za 10 godina činiti polovicu globalnog rasta konzumacije mesa jer će prosječan Kinez, koji trenutačno troši 43,7 kilograma mesa godišnje, potrošnju povećati 17,8%. Zbog svega toga svjetska bi proizvodnja mesa u idućem desetljeću trebala porasti za 58 milijuna tona s današnjih 300 milijuna (u EU je to 45 mil. tona). Proizvodnja piletine, koja nije podložna vjerskim i kulturološkim razlikama, 2023. pritom će narasti na 50% svjetske proizvodnje mesa, dok će svinjetina držati 30% udjela. Sve više obradivih površina usmjerenih u proizvodnju mesa bit će razlog i za rast cijena namirnicama biljnog podrijetla, jednako kao i mliječnim proizvodima, šećeru, mesu (poglavito govedini) i ribi, tvrdi se u perspektivama.
Kinezi otkrivaju meso
FAO i OECD navode kako će na zemlje u razvoju otpadati čak 75% očekivanog porasta poljoprivredne proizvodnje tijekom idućeg desetljeća. Indija će postati najveći svjetski proizvođač mlijeka te promijeniti trenutačne, uglavnom vegetarijanske navike. Proizvodnja žitarica i riže rast će 12-14%, proizvodnja šećera 20%, uglavnom u zemljama u razvoju, dok će proizvodnja uljarica, zbog potražnje za biogorivom i stočnom hranom rasti 26%. Bilo bi super te brojke usporediti i s nekim hrvatskim perspektivama. No njih, na žalost, nismo dobili s obzirom na to da hrvatski poljoprivrednici i dalje uglavnom proizvode bez plana i programa. A da ni država ne promišlja dovoljno o hrani koja pokreće svijet i u fokusu je svih pametnih nacionalnih, EU i globalnih strategija, najbolja je potvrda što je hrvatska prehrambena industrija s oko 42 milijarde kuna prihoda godišnje u nas prepoznata tek kao “čuvarica” 65.000 radnih mjesta, a ne kao strateška grana.
– Već danas u Hrvatskoj imamo odlične primjere udruženih OPG-ova koji izvoze, imaju hladnjače, skladišta, zajednički marketing, sve ono što je potrebno modernoj poljoprivredi. Uvjereni smo da Hrvatska ima komparativne prednosti da poveća proizvodnju žitarica, uljarica, voća i povrća, ali i mesa i mlijeka te autohtonih proizvoda – odgovaraju u Ministarstvu poljoprivrede te dodaju kako stvaraju okvir i otvaraju prostor da se te proizvodnje povećaju. No najveći teret ipak je na samim proizvođačima, koji moraju prihvatiti moderna načela poljoprivredne proizvodnje i okrenuti se tržištu i mogućnostima koje se nude – i koje prognozira i UN.
No makroekonomist i član Hrvatske udruge OPG-a Život Branko Salaj kaže kako sve te “horoskope” FAO-a treba uzeti s dozom skepse. Podsjeća kako su prošle zime u Bretanji bili najveći izgredi poljoprivrednika iako se ta francuska pokrajina još 60-ih godina prošloga stoljeća ekstremno usmjerila na perad, svinjetinu..., sve što se i sad preporučuje. – Politika je hrvatsko selo i poljoprivredu dovela u duboku krizu i stvorila toliko nesređene tržišne odnose da će mnogi kretanja na svjetskim i europskim poljoprivrednim tržištima koja su projicirali OECD i FAO doživjeti kao ezoteričnu gomilu podataka umjesto kao hladan tuš. Bolji globalni tržišni uvjeti očekuju se upravo za one proizvode čiju smo proizvodnju dotjerali na povijesni minimum, a određeno pogoršanje tržišnih pozicija moglo bi zahvatiti i pšenicu, jedan od malobrojnih proizvoda kojim smo samodostatni i ponekad i izvoznici – kaže on te ističe da je dugoročni rast cijena mesa, pogotovo govedine, upravo ono što su kritičari poljoprivredne politike predviđali upozoravajući na potrebu dugoročne podrške stočarstvu, posebice govedarstvu.
Indija mliječni lider
– Politika je, međutim, tvrdoglavo nastavila s usmjerenjem na podršku velikim gospodarstvima i korporativnim proizvodnim jedinicama koji ne mogu riješiti hrvatski prehrambeni deficit. To kontraproduktivno zapostavljanje obiteljskih gospodarstava ovih se dana vidi i u prijedlogu Ministarstva poljoprivrede da se do 2020. u Hrvatskoj tek minimalno koristi mogućnost preraspodjele izravnih plaćanja iz europskog fonda od velikih k malim gospodarstvima, što je jedan od prioriteta Zajedničke poljoprivredne politike EU – napominje Salaj.
Branko Bobetić, direktor GIU Croatiastočara, kaže kako je sadašnji udio svinjetine i peradi u svjetskoj potrošnji 73%, govedine 22%. U mliječnim proizvodima sirevi čine 15%, maslac 21%, mlijeko u prahu 25%... i normalno je da se s povećanjem kupovne moći Indije i Kine i s rastom broja stanovnika potražnja povećava. Uz rast potrošnje i pozicioniranje svjetskih multinacionalki u Indiji, koja je, nakon SAD-a, drugi svjetski proizvođač mlijeka s oko 50 milijardi litara godišnje i 40 milijuna mliječnih krava, predviđanja UN-a o Indiji kao skorašnjem lideru u proizvodnji mlijeka uopće nisu nerealna. No boli što Hrvatska ne prepoznaje potencijale u proizvodnji hrane, koju i dalje svrstava u “čuvare” zaposlenosti zajedno s proizvodnjom gipsa i slično, tvrdi Bobetić.
– Proizvodnja hrane u RH čini 25% ukupnog prihoda prerađivačke industrije, 30% zaposlenih i gotovo 50% bruto dodane vrijednosti. Indirektni i tzv. inducirani efekti povezanosti industrijske s primarnom proizvodnjom hrane u jakim nacionalnim ekonomijama tri puta povećavaju broj zaposlenih, a bruto dodanu vrijednost i javne financije na lokalnoj i nacionalnoj razini gotovo četiri puta. I EU i svijet imaju i program mjera kako to osigurati, FAO do 2023., EU do 2024., a mi ni za iduće dvije godine, kamoli do 2020. – ogorčen je Bobetić. Veći hrvatski izvoz hrane od 21% u prva tri mjeseca dobar je signal, no treba znati i kako ga zadržati.
>>TOP 10 pravila prehrane za trajno oslobađanje masnoga tkiva i put do zdravlja i zadovoljstva
>>8 najogavnijih stvari koje možda niste znali o fast foodu
