Rijetko je koja vijest iz Hrvatske nakon rata postala zapažena u svjetskim medijima. Koliko god to nama možda ne bilo po volji, mi nikoga u svijetu posebno zanimamo niti se kod nas događa išta globalno bitno ili neuobičajeno što bi zaintrigiralo velike svjetske medije. Nikoga izvan susjednih zemalja nije briga za naše natezanje oko sastavljanja vlade, koje ulazi u drugi mjesec. Belgija je bila bez vlade 589 dana pa je opet opstala. U migrantskoj krizi do sada smo bili jedna etapa protočnog bojlera prema sjeverozapadu, nismo se usudili ni spomenuti žicu, a kamoli je postaviti ili danas izvoziti kao Mađari. Teroristički napadi su nas, hvala Bogu, zasad zaobišli, unutar smo EU i NATO-a, sve u svemu, postali smo zemlja koje u ostatku svijeta nema u vijestima, kao što i mi malo toga doznajemo o Estoniji ili Novom Zelandu. I bolje je da je tako. Najgore što nekome možete poželjeti jest – dabogda ti grad bio na CNN-u.
No ovog tjedna jedna je vijest iz Hrvatske obišla svijet. Radi se o bizarnosti, o događaju koji je trajao dvije sekunde, nije ostavio nikakve posljedice i koji je sam po sebi beznačajan, ali kao što ni u umjetničkom djelu nije važan samo sadržaj, nego i forma, ono kako je nešto ispričano ili naslikano, tako je, zahvaljujući savršenoj formi, komična minijatura iz Hrvatske obišla svijet. Od Huffington posta, čije mi vijesti stižu putem mobilne aplikacije, do talijanskog lista La Repubblica u koji svakodnevno zavirim, mogao sam vidjeti fotografije iz mog susjedstva, iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, gdje su tijekom zajedničkog fotografiranja s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, pri dodjeli nagrada Hrvatskog helsinškog odbora povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, predsjedniku HHO-a Ivanu Zvonimiru Čičku kao u slapstick-komedijama, spale hlače.
Svakoga dana u svijetu se dodjeljuju tisuće nagrada i povelja na ceremonijama s visokim uzvanicima, kao što dnevno valjda stotinama tisuća ljudi spadnu hlače. No kad se to dvoje poklopi i još rezultira savršenom fotografijom, onda postane vijest. Prizor je jednostavno smiješan, i to klasično i univerzalno smiješan, bez obzira na kontekst i likove, zbog čega su fotografiju Čička i ekipe prenijeli od Japana do Nigerije i Turske, gdje ne znaju ni tko je Kolinda Grabar-Kitarović, a kamoli tko je Ivan Zvonimir Čičak, ali im je prizor jednako komičan kao i nama. I naši bi mediji prenijeli priču i sliku da se nešto slično dogodilo na predsjedničkoj inauguraciji u Mauricijusu ili pri dodjeli počasnog doktorata u Danskoj.
Prizor s dodjele godišnjih nagrada HHO-a klasičan je primjer komičnog. Unutar nečeg jako ozbiljnog dogodi se nešto krajnje neozbiljno, banalno, u ovom slučaju unutar uštogljene, uzvišene ljudskopravaške ceremonije glavni lik u trenu ostane u gaćama. U kazalištu i filmovima to je najniži vid humora, koji se koristio u starim komedijama, gdje obično likovima u frakovima i cilindrima u nekom svečanom trenutku spadnu hlače. Nezgoda se u pravilu događa trbonjama, zato su i izmišljeni tregeri. Štos je toliko izlizan da se zadnjih desetljeća koristio još samo u prizemnim komedijama tipa Policijska akademija. Dakle, da režiramo komediju i stavimo u nju scenu s padom hlača, bilo bi to prebanalno, ali kad se dogodi u životnoj situaciji, djeluje fascinantno. Još se jednom pokazalo da je stvarnost bolja od svake fotomontaže. I nedavna scena potonuća bivšeg ministra Šukera u emisiji uživo HRT-a, gdje je tonuo u stolcu nastavljajući govoriti kao da se ništa ne događa, imala je uspjeha u Americi. Tako da se može reći da, s obzirom na broj stanovnika, postajemo ozbiljan izvor zabavnih bizarnosti na globalnoj razini.
Predsjednica je u ovom nemilom slučaju pokazala nepokolebljivost i dokazala da se dobro snalazi u kriznim situacijama, ne gubi glavu i ne paničari, što zabrinutoj naciji koja se nalazi pred ozbiljnom parlamentarnom krizom može doći kao melem na ranu, dok su neki drugi domaći likovi likovali nad tom (ne)zgodom iz osobnog animoziteta prema Čičku. Čak su i neki profesionalni ateisti isticali to spontano spuštanje hlača kao božju pravdu izvodeći iz tog prizora kao paradigmatskog sav lik i djelo protagonista.
Istina je da je Čičak sklon pompi, nosi leptir-mašnu, što u našem kontekstu nekako odmah ima sumnjive konotacije, konvertirao je od žrtve komunističke represije preko Mesićeva pajdaša i Pavićeva kolumnista sve do zadnjih godina probuđenog antikomunizma i karamarksizma. I sam ima performativne sklonosti, kao na degutantnoj slici u kupaćim gaćama s Mesićem. No o tome ništa ne znaju, niti ih uopće zanima, dva i pol milijuna (!) Talijana, čitatelja portala La Repubblica koji su na Facebooku lajkali fotografije Čička spuštenih hlača u NSK ni urednici Timesa, Huffington posta ili Der Spiegela koji su prenijeli smiješni događaj iz Hrvatske.
La Repubblica donosi još jedan detalj zbog kojeg zavidim Talijanima. Naime, navodeći kako je dotični gospodin "Cicak" predsjednik Helsinškog odbora, dodaju objašnjenje da je to "udruženje koje se bori za zaštitu ljudskih prava". Sretna li naroda kojem treba objašnjavati što je to Helsinški odbor! Ali to je i pokazatelj u kolikoj smo mi gabuli kad su nam javnost u toj mjeri okupirali vječni čelnici nevladinih udruga, koji se u normalnim državama poglavito bave tim poslom, a ne parapolitičkim mešetarenjem.
Je li sramota za Čička to što se dogodilo? Nije. Sramota je lagati, ukrasti, činiti nepravdu. Sramota je npr. Čičkovo lobiranje za velikobošnjačku politiku i aktivan doprinos u političkom zatiranju vlastitog naroda u susjednoj državi, ma koliko to trenutačno bilo na fonu američke ambasade.
Cjepidlake mu eventualno mogu zamjeriti neopreznost što nije nosio tregere, ako je bio u situaciji da se ne može dovoljno stegnuti remen. Nosio je uredno, primjereno rublje, a ne tigraste tangice, prema tome nema se čega sramiti. Andy Warhol govorio je kako će u budućnosti svatko imati pravo na svojih petnaest minuta slave. U pučkoj predaji to je skraćeno na pet minuta. Ivan Zvonimir Čičak dočekao je svojih globalnih pola minute koliko je, od Japana do Nigerije, potrebno da se kratka vijest pročita i fotografija doživi. Desetine, možda i stotine milijuna (o)smijeha diljem svijeta koje je potaknula bezazlena nezgoda iz zagrebačkog NSK pokazatelj su da globalno selo možda i nije u svemu loše jer, ako već dijelimo globalne probleme i brige, imamo pravo podijeliti i zajednički smijeh.
>> Ivanu Zvonimiru Čičku spale hlače dok se fotografirao s predsjednicom
>> Kome smeta predsjednica studentica?
:)