Kad god je službeni Beograd slao upute Srbima u Hrvatskoj o tome kako se ponašati prema Zagrebu i kako živjeti s većinskim Hrvatima u Hrvatskoj, to se nije pokazalo dobrim za njih. Zadnji masivni fijasko te politike zbio se prije više od 20 godina i od tada svi dobronamjerni pokušavaju hrvatsko-srpske odnose unutar Hrvatske vratiti u normalu. A za Hrvate, kada zamišljaju idealni odnos sa Srbima u Hrvatskoj, onda bi najradije da su svi poput Nikole Tesle. Njegov znameniti slogan izrečen 1936. u brzojavu, odgovoru na čestitku dr. Vlatku Mačeku: “jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine” već je postao stereotip o tome kako Hrvati zamišljaju “idealnog” hrvatskog Srbina.
Kada je prije nekoliko dana mali Tino Popović stao pred lidera Srbije Aleksandra Vučića i na obično pitanje “za koga navijaš” kao iz topa ispalio “za Rijeku”, svi su u Hrvatskoj prepoznali malog Teslu. No Vučić nije iskoristio povijesnu priliku i nije ohrabrio malog sedmogodišnjaka da u političkom kontekstu postane kao veliki Tesla. Vučić je pokazao da mu takvi Tesle smetaju. Za Vučića bi Tino bio prihvatljiviji, kako ga je i sam podučio, jedino kao pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj koji će navijati za Crvenu zvezdu ili Partizan.
U Srbiji je ta Vučićeva pouka u medijima uglavnom ocijenjena simpatičnom i duhovitom, dok u Hrvatskoj pušu i na hladno i ne vide apsolutno ništa simpatičnoga, nego naprotiv, ta Vučićeva poduka bit će dešifrirana kao “tradicionalna”, znači velikosrpska. Šteta što je u središte ove priče mali sedmogodišnjak, kojega treba pokušati sačuvati od posljedica i trauma politizacije koja se oko njega odvija, premda je ovdje trebalo biti riječi samo o običnom nogometu. No tome je kriv Vučić. Jer on je politički iskoristio sedmogodišnjeg hrvatskog državljanina. I koristeći ga, poslao poruke Hrvatskoj. Da je imao dobre namjere i da se konačno izdignuo od samog sebe iz 1990-ih, Vučić je malome Tinu, nakon što mu je rekao da navija za Rijeku, trebao reći: “Bravo, Tino, pa ti si pravi mali Tesla. Ponosi se jednako svojim srpskim rodom kao i svojom hrvatskom domovinom.”
Da je Vučić tako istupio, predao bi poruku hrvatskim Srbima, a poslao bi ujedno i najbolju političku poruku Zagrebu pred njegov najavljeni jesenski “mirotvorni” dolazak u Zagreb. Srbija, naravno, jest matična država svih Srba, kao što se i Hrvatska smatra matičnom državom Hrvata živjeli oni u Beogradu, Subotici, Tavankutu, Mostaru ili New Yorku i Sidneyu. No tu svakako postoje granice prihvatljivosti te brige koja najvećim dijelom treba biti kulturna, ekonomska, a manjim dijelom politička. A nikako se ne smije dogoditi da bilo Zagreb, bilo Beograd huškaju svoje sunarodnjake da se politički konfrontiraju s domovinom u kojoj žive.
Ta se politika ipak još tako ne odvija u slučaju malog Tina, ali Vučić je već na obilježavanjima Oluje pokazao da ima ambicije kreirati političku poziciju Srba u Hrvatskoj, kao što je uostalom to pokazao i ove godine kada je na pravoslavni Božić poslao svog izaslanika Vladimira Božovića, koji je usred Zagreba predao njegovu poruku da će “Srbe u Hrvatskoj braniti svim raspoloživim sredstvima”. To su jednostavno prejake političke poruke koje kod Hrvata proizvode trenutačnu reakciju jer prepoznaju najavu agresivne politike.
I zato poduku Vučića malom Tinu iz Rijeke da ne navija ni za Rijeku, ni za Dinamo, ni za Hajduk te da je Beograd mnogo ljepši grad u koji stanu tri Zagreba (što je to, poziv da se hrvatski Srbi presele u Beograd!?) u Hrvatskoj nećemo doživjeti simpatično, nego u najboljem slučaju potvrdom da stari kompleksi Beograda prema Zagrebu nažalost nisu prošlost. No glavno da Tino sa svojih sedam godina već pouzdano zna da u Rijeci može i voljeti svoj rod i navijati za svoj klub. I, što se Hrvata tiče, po tome je Tino “veći” Srbin od Vučića.
Badava se je obrijao, ošišao, posuo pepelom, zavezao „mašnu“, tako oni zovu kravatu…kada ga je provalilo iskreno dijete.