Ta je večer prije 26 godina promijenila kartu Europe iako dan prije ništa nije upućivalo na to, premda je već mjesecima među narodom “kuhalo”, da će se takvo što dogoditi, da će masa nagrnuti i srušiti zid koji je desetljećima dijelio Berlin i Njemačku na pola, piše Max!.
Samo nekoliko sati prije nego što je 9. studenoga 1989. u 22:45 pod pritiskom desetina tisuća nezadovoljnika, među kojima nije bilo Angele Merkel koja se kao i svakog četvrtka s prijateljicom opuštala u sauni, zapovjednik prijelaza na Bornholmer Strasse Harald Jäger naredio vojnicima da otvore vrata i puste ljude u zapadni Berlin, u zemlji s istočne strane željezne zavjese još se živo prepričavala jedna nogometna utakmica. Večer uoči pada Zida u Klassikeru Oberlige, Prve lige tadašnjeg DDR-a, pred 32.000 navijača tada moćni drezdenski Dynamo s Ulfom Kirstenom i Mathiasom Sammerom sa 3:1 je pobijedio Magdeburg i napravio korak ka obrani naslova nakon što su godinu prije prekinuli desetogodišnju dominaciju omraženog imenjaka iz Berlina, kluba miljenika Ericha Mielkea, čovjeka koji je 32 godine vodio zloglasni Stasi, istočnonjemačku tajnu policiju.
Sezonu poslije, Dynamo Dresden bio je među osam najboljih momčadi Europe i u četvrtfinalu tadašnjeg Kupa europskih prvaka s ukupnih 5:1 poražen od Crvene zvezde. Bio je to labuđi pjev nekog nogometnog kluba iz istočnog dijela Njemačke.
Nestali bivši velikani
– Ujedinjenje Njemačke je nešto najgore što se moglo dogoditi istočnonjemačkom nogometu, ali istovremeno i najbolja stvar koja se mogla dogoditi istočnonjemačkim nogometašima – priznao je Thomas Doll, jedan od prvih nogometaša iz DDR-a koji je transferiran u Bundesligu što je do ljeta 1990. bilo nezamislivo.
Nekadašnji nogometni giganti s istočne strane granice danas su skoro nestali s nogometne mape, izgubljeni u nižim ligama saveznog ranga dalekod Europe u kojoj su s vremena na vrijeme znali ostaviti traga. Prvu sezonu nakon ujedinjenja zemlje dva su kluba s istoka (Hansa Rostock i Dynamo Dresden) primljeni u Bundesligu, još šest u drugu (Stahl Brandenburg, Chemnitzer, Rot-Weiss Erfurt, Chemie Halle, Carl Zeiss Jena i Leipzig), a danas, 25 godina poslije, niti jednog kluba iz bivšeg DDR-a nema među elitom, u drugoj su ligi tek tri, ustvari dva ako pitate čelnike Red Bull Leipziga, osnovanog 2009. iza kojeg stoji kapital moćne austrijske korporacije koja klubove istog imena ima u Salzburgu i New Yorku.
Dresden i Magdeburg i danas igraju svoje derbije, ali u trećoj ligi zajedno s posljednjim istočnonjemačkim prvakom Hansom iz Rostocka i još jednim bivšim šampionom DDR-a, Karl Marx Stadtom, koji je u međuvremenu promijenio ime u Chemnitzer. Danas trećeligaš Magdeburg prije 30 godina bio je europska sila, 1974. osvojio je tadašnji Kup pobjednika kupova pobjedom 2:0 nad Milanom u finalu. Te 1974. daleko je dogurala i Lokomotiva iz Leipziga koja je poražena u polufinalu Kupa Uefe od Tottenhama, a 1987. od Ajaxa je izgubila finale Kupa pobjednika Kupova (1:0) pogotkom Marca van Bastena. Trenutačno igraju petu ligu! Finale Kupa pobjednika kupova 1981. izgubila je i Carl Zeiss Jena, a momčad pred kojom su nekoć padali Roma, Valencija i Benfica ove sezone igra četvrtu njemačku ligu! Istočnonjemački nogomet kapitulirao je poput društvenog uređenja u kojem je stvoren. Još uvijek se nisu oporavili od šoka otvaranja granica nakon čega su bundesligaši brže-bolje razgrabili sve što je vrijedilo u Oberligi. Nije im bilo ni teško, potpise nogometaša naviknutih na život u oskudici, na trabante i moskviće, dobivali nudeći im BMW-e. Klubovima je, pritom, čak i godinama nakon ujedinjenja pripadao sitniš – Dynamo Dresden 1995. dobio je mizernih 20.000 eura za Jensa Jeremiesa, a Michael Ballack prešao je 1997. iz Chemnitzera u Kaiserslautern za samo 75 tisuća eura! Ni danas nije puno bolje, najbolji nogometaši rođeni na prostoru DDR-a i prije punoljetnosti odlaze u zapadne krajeve zemlje, poput Kroosa, Fährmanna, Schmelzera...
Klubovi koji su gotovo pola stoljeća ovisili o državnom novcu i donacijama tajne policije, vojske ili megakombinata od kojih su u međuvremenu mnogi propali ili ne postoje u obliku u kojem su postojali za vrijeme komunizma nisu se prilagodili novom vremenu u kojem realno nisu ni imali previše šansi preživjeti. Iako, svašta su morali proživljavali i u istočnonjemačkoj ligi. Nogometaši Dynamo Dresdena čak i da im šef Stasija, strašni Mielke glavom i bradom, upadne u svlačionicu dok su 1978. slavili naslov i naredi im da iduće godine prvak mora biti berlinski Dynamo. Tako je i bilo, i to sljedećih deset godina.
Reprezentacija profitirala
Manje od godinu dana nakon pada Zida i samo tri mjeseca nakon što je reprezentacija Njemačke osvojila SP u Italiji pobjedom nad Maradoninom Argentinom, zemlja se, 3. listopada 1990. ujedinila.
– Sada ćemo zaista biti nepobjedivi – euforično je uzviknuo tadašnji izbornik Elfa Franz Beckenbauer koji je 1974. kao kapetan Zapadne Njemačke doživio senzacionalan poraz od istočne braće.
I nije Kaiser Franz bio daleko od istine. U sljedećih 25 godina reprezentacija ujedinjene Njemačke osvojila je SP i Euro, igrala još dva finala i četiri polufinala na velikim natjecanjima. Reprezentacija je profitirala, no nogometaša rođenih u bivšoj Istočnoj Njemačkoj sve je manje u sastavu Elfa. Nakon Sammera, Kirstena, Schneidera, Enkea, Jeremiesa, Janckera, Linkea, Ballacka... nakon što su na još na SP-u 2002. u reprezentaciji igrala čak sedmorica rođena u bivšem DDR-u, na posljednja dva Mundijala knjiga je spala samo na jedno slovo, na Tonija Kroosa koji se rodio dva mjeseca nakon pada Berlinskog zida! Ni bliska budućnost ne izgleda puno bolje, u mlađim selekcijama, u U19 i U21 reprezentaciji, tek je jedan igrač rođen u nekadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj.
– Ne možemo nikoga kriviti. Angažirali smo petorazredne trenere i menadžere sa Zapada i očekivali da budu spasitelji, a oni su nas gurnuli u još dublju vodu – komentirao je posljednji istočnonjemački izbornik Eduard Geyer.
>> Predsjednik njemačkog saveza podnio ostavku zbog optužbi da su kupili SP!
