Najkraće rečeno, Bob Dylan je 1979. još jednom izazvao kratki spoj kod publike i kritike i krenuo u “križarski rat”. I to kakav; potkraj 1978. netko iz publike bacio mu je križ na pozornicu, a godinu kasnije Dylan se vratio s religiozno intoniranim albumom “Slow Train Coming”, te nakon desetak mjeseci objavio još radikalniji album “Saved”. Na turnejama 1979. i 1980. svirao je isključivo pjesme sa dva nova albuma, ali “gospel turnejom” posvjedočio je neke od najboljih izvedbi i najvećih promjena u karijeri, kao i neshvaćanje publike koju je opet provocirao kako je to samo on znao.
Bilo je to jasno već ako ste vidjeli “Slow Train Coming” iz 1979. sa slikom radnika koji grade prugu na stražnjoj stranici omotnice i velikim “krampom” upadljivo stiliziranim poput križa. No, glazbeno tečan i probavljiv R’n’B/gospel album na kojem su gostovale mlade zvijezde Mark Knopfler i Pick Withers iz Dire Straitsa, pomak je imao na tematskoj ravni, u činjenici da je Robert Zimmerman postao gorljivi zagovaratelj kršćanstva i, naravno, lika i djela Isusa.
Te tri godine njegova rada razdoblje su u kojem je opet zbunio svijet oko sebe, ali i samoga sebe. Ne uzalud, jer upravo objavljen box set “The Bootleg Series Vol. 13: Trouble No More 1979-1981” s osam CD-ova i jednim DVD-om, među sto neobjavljenih snimaka donosi koncertne i studijske zapise, 14 neobjavljenih Dylanovih pjesama s proba, koncerata i iz tonskog studija. One koje znadete sa studijskih albuma u ponovljenim koncertnim verzijama svjedoče koliko su se izvedbe mijenjale tijekom turneja te tri godine, a neke snimke s proba uključuju puhačku sekciju, koja na kraju nije ni krenula na put. Profesionalne videosnimke s nastupa u Torontu 1980. svjedoče pak o jednom od Dylanovih nastupa koji ulazi u klasu ponajboljih, u jakoj konkurenciji svih dosad viđenih i objavljenih DVD-ova, a ima ih puno. Za još “neobraćene” tu je i skraćena inačica na dvostrukom disku s 30 pjesama, ali sumnjam da će netko nakon slušanja ostati imun i ne provjeriti spektakularnu proširenu verziju koja pored studijskih snimaka i zapisa s proba za turneju, donosi i dva cijela Dylanova koncerta, iz Toronta 1980. i iz londonskog Earls Courta 1981. Šteta je da su sa snimka izbačene strastvene Dylanove propovijedi s pozornice, poznate s dosadašnjih piratskih izdanja, jer su priče i obraćanja publici davali još radikalniji ton predstavama za koje mnogi tada nisu znali što bi mislili o njima.
Dojam preokreta svojeglavog Dylana i iznenađene publike ocrtavaju i prevedeni naslovi albuma “Spašen” iz 1980., ili pjesama “Moraš nekomu služiti”, “Vjerujem u tebe”, “Bog dade imena svim životinjama”, “Kad se On vraća”, “Isusovo vlasništvo”, “Promijenio si moj život” i drugih, koje djeluju kao da su iz “Glasa Koncila”. Dakako, valja reći da je Dylan tada išao protiv glavne struje i očekivanja javnosti, a prvotni tematski šok još je više naglašen odlukom da je na koncertima u Americi izvodio samo nove pjesme religiozne tematike, navlačeći bijes publike koja je htjela slušati stare favorite.
Sjajan prateći sastav, jedan od Dylanovih najboljih, uzbudljiva svirka, drukčiji aranžmani pjesama te sudjelovanje gospel zbora od pet članica, u koncertnom okružju prikazali su Dylana čiji su vokalni domašaji na tim turnejama donijeli neke od najboljih izvedbi uopće. Pribrojimo li im studijske snimke pjesama koje tada nisu ušle na nove albume, dobivamo širu sliku i gomilu arhivskog materijala koji upotpunjuje često ishitrenu procjenu o tome što je Dylan nudio tih godina.
Reći da je trinaesto izdanje iz monumentalne “The Bootleg” serije jedno od najboljih, smisao dobiva tek ako znamo kakvi su sve povijesni biseri objavljeni u sklopu edicije započete 1989. Znamo li da je jedan od nedavnih projekata iste serije, “Another Self Portrait” o razdoblju 1970. i albumu “Self Portrait” – čiju je tadašnju recenziju u magazinu Rolling Stone znameniti Grail Marcus započeo riječima “Kakvo je ovo sranje?” – također bio posvećen Dylanovim provokativnim, kontroverznim razdobljima rada, teško je ne zaključiti da su Dylanova omražena prošla razdoblja u završnici neistraženo polje rada, kojima se s naknadnim uvidom mijenjaju značenja i dobivaju drukčije vrijednosne prosudbe. Iako bi neki s takvim sastavom svirali idućih deset godina, Dylan je već 1983. opet promijenio ploču i krenuo drugim putem u problematične osamdesete. Ako kojim slučajem urednici za neko iduće izdanje “The Bootleg Series” uspiju pronaći materijal koji bi mogao promijeniti opće mišljenje o najgorem kreativnom padu Dylana iz sredine osamdesetih, Zemlja će se vjerojatno početi okretati u suprotnom smjeru. Do tada, “Trouble No More” donosi iscrpnih desetak sati materijala s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, kada je Dylan prešao na kršćanstvo i krenuo u križarski rat. Reviziju Dylanove prošlosti koja iz temelja mijenja uvriježene prosudbe koja će i kod „nevjernika“ izmijeniti poimanje dijela rada koje su publika i kritika tada olako shvatile. Čvrsti dokazi na “Trouble No More” pokazuju sasvim suprotno, pa nije teško zaključiti da je Dylanova opet – zadnja.
