Apsolutna ljepota. Baš tako mogu opisati prizor rijetki sretnici koji su imali priliku prespavati u franjevačkom samostanu Rama-Šćit u srcu Bosne i Hercegovine. Nije potrebno odlaziti Švicarsku da bi se uživalo u nestvarnom pogledu na planine i jezero. Dok sunce izbija iza planine i baca prve zrake sunca na Ramsko jezero koje okružuje samostan, razmišljam o tome znaju li Hrvati u Hrvatskoj uopće da postoji ovakvo mjesto.
Za većinu Hrvata BiH je potpuno nepoznata zemlja. Bolje poznaju Tursku koja im je, zahvaljujući sapunicama i neodoljivom Sulejmanu, postala nekako bliža. Čini mi se da imaju manje predrasuda prema njoj nego prema “tamnom vilajetu” u našemu susjedstvu.
Stoga preporučujem BiH kao turističku destinaciju koja bi u ovoj blaziranoj turističkoj ponudi u Europskoj uniji, koju sada baštini i Hrvatska, dala onu prijeko potrebnu dozu avanturizma i mistike bez koje nema pravog provoda, a ni odmora. Ovaj dio Balkana uvijek je privlačio europske znatiželjnike raznih vrsta. Dubrovnik je svjetska destinacija, ali BiH nudi autentično uzbuđenje i avanturu. Turističke izlete u BiH mogla bi subvencionirati i hrvatska Vlada jer, nakon što vidite bosanske ceste i ostalu javnu infrastrukturu, odmah prestanete biti čangrizavac kojemu ništa nije dobro. Shvatite da u Hrvatskoj i nije tako loše dok god možete kritizirati Vladu zato što nije nešto napravila. Barem postoji realna nada da će ispuniti obećanja. U BiH također postoji sloboda govora, ali to je više lajanje na Mjesec. Veće su šanse da se pomire bosanski i hercegovački franjevci nego da vlast nešto napravi. Što bi ljudi u BiH dali da im država pomaže barem upola koliko Vlada Zorana Milanovića pomaže našim ljudima u Gunji.
Jedna turistička ruta bila bi namijenjena isključivo za upoznavanje statusa Hrvata u BiH s naglaskom na povijesnoj ulozi franjevaca. U tom slučaju pokraj Rame treba posjetiti i franjevačke samostane u Središnjoj Bosni, prije svih Fojnicu, Kraljevu Sutjesku i Kreševo.
Samo putovanje do Središnje Bosne, u kojemu se izmjenjuju muslimanska i katolička naselja s ponekim pravoslavnim, možda najbolje pokazuje koliko je umijeća potrebno da se preživi i opstane. Ova “turistička ruta” posebno je korisna za ideologe iz Zagreba koji vole docirati i propisivati kako se treba ponašati i živjeti “pravi Hrvat”. Tek se na terenu vidi koliko je svaki Hrvat u BiH prava dragocjenost. Posjetom franjevačkim samostanima svaki putnik iz Hrvatske, pa bio on agnostik i nevjernik, može osjetiti samo ponos. Nakon Bosne turist treba otići u Hercegovinu kako bi se uvjerio da ni svim Hrvatima u BiH nije jednako teško (jer ovdje nikome nije dobro). Jedna je stvar živjeti u desetkovanoj hrvatskoj zajednici u Fojnici, a druga u većinskom Širokom Brijegu. Dok su franjevački samostani u Bosni pogodniji za one koji su željni mira, meditacije i razmišljanja o povijesti, oni koji žele dašak vjerskog glamura svakako trebaju posjetiti Međugorje. (Možda ćete mi zamjeriti na lokalpatriotizmu, ali svejedno preporučujem da posjet BiH počnete s Karmelom svetog Ilije na Buškom jezeru i franjevačkim samostanom u Livnu).
“Razgledavanje” BiH svakako bi dobrodošlo i onim ne tako malobrojnima u Hrvatskoj koji idealiziraju unitarnu BiH i multikulturalnost Sarajeva. Čak i najdobronamjerniji promatrač može na ulici primijetiti radikalizaciju. Nisu posve u krivu oni koji tvrde da se gradnjom vjerskih objekata, koji aktivno pomažu neke islamske zemlje, želi pokazati politička dominacija “temeljnog naroda”, kako je još Alija Izetbegović nazvao Bošnjake.
>> Razlike između Hrvata, Bošnjaka i Srba pretočit ćemo u bogatstvo
Zaboravio si napisati Istinu o BiH,da smo mi Hrvati potlaceni i obespravljeni kao u vrijeme Turskog zuluma!