Ovu ću kolumnu malo "zloupotrijebiti", odnosno privatizirati. No imam jako dobar povod za to. To je jako uzbudljiva obiteljska priča, koja bi bila pogodna i za film i za knjigu, a upravo se odigrava. I ne samo to. To je jedna u nizu priča o sudbinama Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Priča o izgubljenim životima, o raskidanim obiteljskim i rodbinskim vezama, o Hrvatima koji su se raselili po cijelome svijetu, o njihovim obiteljima koje nisu imale poseban dodir s domovinom svojih roditelja.
Moj djed, mamin otac, također se zvao Zvonimir. Bio je rodom iz međimurskog Nedelišća, pa se preselio u Koprivnicu gdje je dobio posao i ondje se upoznao s mojom bakom te su se vjenčali 1936. godine. Oboje su se upoznali na koprivničkoj gruntovnici u kojoj su radili. Pradjed je bio koprivnički gradski blagajnik. Djed Zvonimir je 1941. ušao u Ustaški pokret i bio je posljednji ratni gradonačelnik Koprivnice. On je nestao nakon povlačenja iz Koprivnice prema Sloveniji i Austriji 1945. godine. Nikad više nitko za njega nije čuo niti ga vidio. Pojavila se poslije jedino informacija da je navodno viđen u nekom zarobljeničkom logoru u Italiji 1948., a baka je bila uvjerena da je možda i preživio, ali da se doma nije javljao kako ne bi napravio probleme. Kako bilo, nestao je bez traga i glasa.
Djed je imao mlađeg brata koji nije živio u Koprivnici te je najprije uspio pobjeći do Njemačke. Ondje je u Hannoveru dobio posao u Fordovoj tvornici automobila, upoznao buduću suprugu s kojom se ubrzo oženio, dobili su prvog sina, koji je također dobio ime Zvonimir. Onda su se s njime, starim tek pola godine, odselili u Ameriku i on je do mirovine nastavio raditi u Fordu.
Moja mama s njime se redovno godinama dopisivala sve do njegove smrti. Slao nam je pakete s odjećom, slatkišima i svakakvim stvarima, kao i dolarske čekove. Kao djeca veselili smo se svakom paketu, ali nismo voljeli američke čokolade. Bile su bez okusa. Domaće su bile najbolje. I uvijek smo se čudili što je to bilo u epruvetama, kakav je to štapić. A on je mami slao štapiće vanilije za kolače. Kad je umro, mama je još nekoliko pisama razmijenila sa strinom i tu je sve stalo. Više se nije javljala, pa smo pretpostavili da je i ona umrla. Nitko nam nije javio. I bilo nam je jako žao što se prekinuo kontakt s našom američkom obitelji.
Mi nikad nismo imali izravan kontakt s njihovim sinovima, osim što smo u stričevim pismima čitali kako napreduju u školama, što rade, gledali ih na poslanim slikama, a tako je i mama pisala o nama i podrobno izvještavala Ameriku. Bila su četvorica braće, a za jednog smo znali da se kao mlad ubio bacanjem s mosta u San Franciscu. I tako je prošlo puno godina... Imamo blisku rodbinu u Americi, ali kao da je i nemamo. Sestra i ja neko smo vrijeme razmišljali o njima, ali protokom vremena prebrisali, jer život ide dalje.
I onda sam nedavno dobio jedan, pa drugi, pa treći e-mail za koje sam prvo pomislio da su opet neka internetska prijevara, kao i mnogi prije njih, s ukradenim osobnim podacima s neta. Kako nisam odgovarao, a poruke su bile na engleskom, stigao mi je novi e-mail, ovaj put na hrvatskom, i vidim da ga je Google preveo. U njemu su stajali neki obiteljski podaci koje je nemoguće igdje naći na netu. Oni su trebali biti dokaz da to nije prijevara, da je pošiljatelj ozbiljan. I onda sam shvatio da mi se javio moj imenjak Zvonimir, najstariji sin maminog strica, onaj koji je jedini rođen u Njemačkoj. Koje iznenađenje, koje oduševljenje s obje strane, pogotovo kad sam mu ja konačno odgovorio i potvrdio da sam ja taj Zvonimir koji je njegov rod.
Što je bilo? On je u mirovini išao tragati za stričevom rodbinom u Hrvatskoj. Kopao je po internetu i našao mene. Znao je za mene i sestru iz maminih pisama koje su njegovi roditelji sve sačuvali te ih već neko vrijeme njegov brat selektira i digitalizira. I tako mi se javio i sad se intenzivno dopisujemo i nadoknađujemo protekle godine. O svima njima sastavio je mala izvješća, pa da sad znamo gdje su, što su sve u životu radili, o njihovim obiteljima, sad ponovno imamo rodbinu u Americi.
Maminog strica i strinu nikad nisam upoznao jer oni nakon odlaska u Ameriku nikad poslije nisu dolazili u Europu niti sam ja bio u Americi. No upoznala ih je moja sestra Andreja koja je bila na radu i školovanju u Kanadi i SAD-u od 1990. do 1992. Na slici je ona s njima 1992. na Slapovima Niagare, a tada je upoznala i njihova dva sina. Zanimljivo, Zvonimira tada nije vidjela. Naime, stric i strina su cijeli život živjeli u obližnjem Buffalu, američkom gradu na granici s Kanadom. Sad bi najbolje od svega bilo da se svi nađemo uživo na okupu! Tko zna, možda i hoćemo!
Hvala na lijepoj prici! Sretno Zvonimire prema susretu s familijom!