Pod pojmom "zakon" u tekstu se podrazumijevaju tzv. zakonodavni akti, koje čine uredbe, direktive i odluke. Pritom valja odmah naglasiti kako osim navedenih pravnih akata, sekundarno zakonodavstvo Europske unije obuhvaća i čitav niz drugih pravnih akata (tzv. delegirajući akti [nadopuna zakonodavnim aktima], implementirajući akti [kontrola implementacije], te ostali pravni akti koje nije moguće svrstati u zasebnu kategoriju). Također valja naglasiti kako u postupku usvajanja zakonodavnih akata, kao relevantna tijela najčešće sudjeluju Europska komisija (koja, uvjetno rečeno, predstavlja interese Unije, te predlaže zakonodavstvo), Europski parlament (koji, uvjetno rečeno, predstavlja interese građana Unije, te usvaja zakonodavne akte), i Vijeće Europske unije (koje, uvjetno rečeno, predstavlja interese zemalja članica, te također usvaja zakonodavne akte). Ovisno o postupku kojim se odluka donosi i području na koje se ona odnosi, u procesu njezina usvajanja mogu sudjelovati i ostale relevantne institucije, poput primjerice Europskog gospodarskog i socijalnog odbora ili Odbora regija.
Uredbe su u potpunosti obvezujuće danom njihova objavljivanja u Službenom listu EU, te se izravno primjenjuju u državama članicama. To podrazumijeva kako država članica ne može utjecati na izravnu primjenu uredbe, te kako su njezina tijela i institucije izravno obvezane postupati prema tom pravnom aktu, odnosno isti provoditi. Uredbama se u doslovnom smislu riječi provodi unifikacija prava, što znači da prava i obveze koje proistječu iz takvog akta neposredno te u jednakom obujmu i značenju vrijede za sve građane Unije (neovisno o tome iz koje države članice dolaze, odnosno u kojoj državi članici se nalaze), odnosno države članice. Pritom je nebitno u kojoj je mjeri rješenje iz uredbe sukladno pravnom poretku odnosno pravnoj tradiciji određene države članice (o tome se naravno vodi računa prilikom pripremanja teksta određene uredbe). S druge strane, harmonizacija prava podrazumijeva takav proces u kojem se usuglašavanje prava i obveza na europskom nivou nastoji postići kroz utvrđivanje krajnjeg dosega određene javne politike koja se namjerava provoditi putem zakonodavnog akta na europskoj razini, pritom ostavljajući prostor državama članicama da osiguraju provedbu te politike uvažavajući zahtjeve svog pravnog poretka i pravne tradicije.
Dakle, različiti pravni poredci usvajaju različita pravna rješenja, sukladno vlastitim potrebama i mogućnostima, kako bi došli do istog cilja. Taj proces odvija se putem direktiva, pri čemu se na europskoj razini države članice usuglašavaju oko rezultata koje žele postići, dok se svakoj državi članici istovremeno ostavlja prostor da kroz implementaciju direktive u nacionalno zakonodavstvo (posredstvom nacionalnog parlamenta) definiraju konkretna pravna rješenja kroz nacionalni pravni akt. U tom smislu, Sud Europske unije je u nekoliko navrata intervenirao kada su građani određene države članice tužili tu državu radi neuspješne implementacije određene direktive, a kada bi se utvrdilo da bi se kroz implementaciju tom građaninu ostvarila bolja prava odnosno povoljniji položaj. Za razliku od uredbi, odluke su načelno usmjerene prema točno određenim državama članicama ili točno određenim pravnim ili privatnim osobama za koje su, baš kao i uredbe, odluke u cijelosti obvezujuće. Ugovor iz Lisabona proširuje opseg učinka odluka i na tzv. neimenovane osobe, čime odluka postaje jedna od često korištenih pravnih metoda za formuliranje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije (strateški interesi, stavovi o određenim pitanjima, i sl.).
Kao što je prethodno navedeno, većinu zakonodavnih inicijativa predlaže Komisija (prijedlog novog europskog zakona mora biti utemeljen na pravnoj osnovi [na određenom članku Ugovora], čime se ujedno određuje vrsta zakonodavnog postupka kroz koju se taj prijedlog treba izvesti), pri čemu valja naglasiti kako Komisija ima isključivu ovlast pokretanja prijedloga zajedničkim politikama. Prethodno, valja naglasiti kako je, načelno, ostvarenje određene političke inicijative odnosno javne politike kroz zakonodavne instrumente Unije daleko teže ostvarivo nego što je slučaj sa zakonodavnom procedurom na nacionalnoj razini, a što će postati vidljivo u daljnjem tekstu. Također, valja podsjetiti kako tek točno određeni zakonodavni instrumenti imaju kao pravnu posljedicu izravnu primjenu odnosno implementaciju kroz nacionalno zakonodavstvo; ostali zakonodavni akti (ali i odluke, mišljenja i sl.) imaju za posljedicu načelnu obvezu država članica da provedu određene mjere, ali im se ostavlja na izbor metoda i sredstva kojima će se pritom služiti. Imajući na umu da se Unija sastoji od velikog broja pravnih sustava, koji, povijesno-, ali i poredbeno-pravno gledano, pripadaju različitim pravnim kulturama, harmonizacija prava na europskom nivou teče vrlo sporo, sa, vrlo često, ograničenim opsegom djelovanja.
Nekoliko projekata na europskoj razini bavi se pitanjima harmonizacije prava, no svaki od tih projekata unaprijed je ograničen načelom suverenosti pravnog poretka, što se tek u određenoj i ograničenoj mjeri mijenja kroz one obvezujuće akte Unije koji imaju snagu izravne primjene (uredbe i odluke). Istovremeno, ne smije se zaboraviti kako ulazak u Uniju danas podrazumijeva prihvaćanje tzv. acquis communautaire, odnosno, skupa pravnih akata Unije u opsegu od preko 80.000 stranica, čime se itekako mijenja kako naličje, tako i smisao nacionalne zakonodavne strukture. Također valja imati na umu da su zemlje članice samostalno odlučile kako je nužno određena područja pravne regulacije u cijelosti prepustiti nadležnosti europskih institucija (područja isključive nadležnosti Unije: trgovina, poljoprivreda, ribarstvo, promet, tržišno natjecanje), dok su kod nekih područja prepoznale posebnu potrebu uključivanja europskih institucija u zakonodavni postupak (područja djelomične nadležnosti: okoliš, zdravlje, obrazovanje, migracija).
Nastavno na pravila utvrđena Ugovorom iz Maastrichta (1992.) te Ugovorom iz Amsterdama (1999.), Ugovorom iz Lisabona (2009.) redoviti zakonodavni postupak, ranije poznat kao postupak su-odlučivanja, postaje temeljni (i najzastupljeniji) zakonodavni postupak Unije, putem kojeg Vijeće i Parlament odlučuju o čitavom nizu pitanja. Zakonodavnu inicijativu obično pokreće Komisija, no ista je mogućnost dana i Parlamentu, dok kod pitanja koja se tiču slobode, sigurnosti i pravde, zakonodavna inicijativa može biti pokrenuta od strane najmanje jedne četvrtine država članica. Također, Sud Europske unije i Europska investicijska banka imaju pravo zatražiti usvajanje zakonskog akta, a Europska središnja banka ima mogućnost preporučiti usvajanje zakonskog akta. Pokretanju zakonodavne inicijative prethodi postupak formuliranja određene politike koja za cilj ima usvajanje određenog zakonodavnog akta. To podrazumijeva, s jedne strane, interesne skupine koje promiču usvajanje određene politike, a s druge strane, proces konzultacije koji se provodi među svim relevantnim akterima (države članice, različita [regionalna, nacionalna, međunarodna] udruženja, stručnjaci i sl.). Ukoliko se zaključi kako prijedlog ima smisla, u pravilu Komisija priprema nacrt zakonodavnog prijedloga, vođena prethodno navedenim konzultacijama i pod određenim (pozitivnim) utjecajem lobija. Pritom se u velikoj mjeri konzultiraju kako državne institucije, tako i ne-vladin sektor, imajući na umu značaj i ulogu europskih zakonodavnih akata na nacionalnoj razini.
Nakon što je prijedlog zakonodavnog akta predstavljen Parlamentu i Vijeću, te upućen nacionalnim parlamentima koji imaju načelno pravo uputiti notu Parlamentu, Vijeću i Komisiji u svezi usuglašenosti prijedloga s načelom supsidijarnosti (u slučaju da opravdano smatraju kako nema potrebe za provedbom takve politike na europskoj razini), Parlament na prvom čitanju usvaja mišljenje u svezi prijedloga zakonodavnog akta običnom većinom. U slučaju kada Parlament u cijelosti prihvaća prijedlog, bez izmjena i dopuna, te ako Vijeće također prihvaća izvorni tekst prijedloga, isti se na Vijeću izglasava kvalificiranom većinom te objavljuje u Službenom listu EU, odnosno, postaje pravno obvezujućim. Ista procedura slijedi u slučaju kada Parlament predlaže izmjene i dopune koje Vijeće prihvaća kvalificiranom većinom. U slučaju kada se Vijeće ne slaže sa prijedlozima izmjena i dopuna, usvaja kvalificiranom većinom vlastiti stav odnosno mišljenje, te isti šalje Parlamentu na drugo čitanje.
Na drugom čitanju Parlament ili prihvaća stav Vijeća (ili propušta usvojiti bilo kakvu odluku), uslijed čega se akt usvaja te objavljuje u Službenom listu, ili, Parlament odbacuje stav Vijeća što znači i konačno odbacivanje pravnog akta. U slučaju da Parlament apsolutnom većinom svih zastupnika predloži izmjene i dopune prijedloga Vijeća, taj se prijedlog šalje Vijeću (i Komisiji), nakon čega Vijeće ili prihvaća dane prijedloge (objava u Službenom listu), ili se istima protivi, pa se zbog toga otvara postupak mirenja pred Pomirbenim odborom. Pomirbeni odbor, sastavljen od članova Parlamenta i posebnih predstavnika država članica, ima za cilj prirediti konačan prijedlog akta, koji mora biti prihvatljiv i Parlamentu i Vijeću. U slučaju izostanka takvog prijedloga, ili u slučaju da Vijeće i/ili Parlament ne izglasaju taj prijedlog, zakonodavni akt se odbacuje.
Vezano uz prethodno navedenu Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, postupak usvajanja odluka kao zakonodavnih akata razlikuje se od prethodno navedene zakonodavne procedure, pri čemu ključnu ulogu igraju Vijeće Europske unije (provedba politike) te Europsko vijeće (strateška razina), a kao glavni nositelji zakonodavne inicijative imenovani su Visoki povjerenik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (ujedno i dopredsjednik Komisije) te države članice.
