Političari u Hrvatskoj ne vole obranu, ne vole raspravljati o obrambenim temama, obranu ne uključuju u svoje izborne programe ili to čine marginalno. Obrana je područje na kojemu se politički bodovi teško stječu i lako gube.
Uvod
Civilno-vojni odnosi posljednjih godina prolaze kroz iznimno dinamično razdoblje koje karakterizira nekoliko bitnih promjena. Prva promjena pomiče žarište s “prve generacije” izazova u civilno-vojnim odnosima k “drugoj generaciji” i sveobuhvatnijem pristupu cijelome sigurnosnom sektoru. “Prva generacija” problema odnosi se na potencijalne opasnosti od vojnog pretorijanizma. “Druga generacija” izazova odnosi se na pitanje kako se općenito upravlja obrambenom politikom. Ipak, konceptualizacija demokratskog upravljanja obrambenom politikom ne plijeni takvu pozornost istraživača kao što su to činila pitanja “prve generacije”.
“Druga generacija” problema u civilno-vojnim odnosima označila je ustvari pomicanje žarišta s “civilne kontrole” i države na šire socijetalne aspekte i “demokratsku kontrolu”, i to ne samo vojske nego niza institucija sigurnosnog sektora i pripadajućih aktivnosti. Dok su mjere poduzete u sklopu problema “prve generacije” pretežno bile usredotočene na proces demokratske tranzicije i uspostavljanje učinkovite političke kontrole nad vojskom, mjere “druge generacije” imaju mnogo ambiciozniji zadatak – uspostaviti učinkovite upravljačke mehanizme u cijelome sigurnosnom sektoru, što uključuje osmišljavanje i uobličavanje obrambene i sigurnosne politike. Upravo se ta “druga generacija” mjera pokazuje ključnom za proces demokratske konsolidacije.
Krupne promjene elemenata društvene organizacije, njihova položaja i međusobnih veza, odnosno opća reorganizacija postindustrijskih društava, snažno utječu na civilno-vojne odnose. Novo doba, oblikovano novim socijetalnim paradigmama kao što su pluralizam, fragmentacija, heterogenost, dekonstrukcija, propusnost i ambivalentnost, donijelo je promjene kako u državnoj uporabi moći tako i u lojalnosti građana. Sadašnji trendovi temeljito transformiraju vojnu strukturu, kulturu i misije, a time civilno-vojne i društveno-vojne odnose. No ta dimenzija problematiziranja civilno-vojnih odnosa u Hrvatskoj još nije na dnevnom redu.
Pitanje nadzora nad oružanim snagama u Hrvatskoj postavlja se gotovo isključivo u sklopu raspodjele političke moći. Ustavno-pravna rješenja koja definiraju upravljanje obrambenim sektorom u Hrvatskoj, a unutar toga i nadzor nad oružanim snagama, imaju dvije temeljne svrhe:
legitimirati se pred međunarodnom zajednicom kao zemlja privržena zapadnim demokratskim vrijednostima i standardima, te su stoga uspostavljene institucije koje (naizgled) postoje i u zemljama uzorima;
onemogućiti prevlast neke političke institucije, što može značiti i prevlast neke političke opcije ili grupacije, nad represivnim aparatom.
Zakon o obrani taksativno navodi ovlasti i odgovornosti pojedinih institucija na području obrane: od Sabora, Predsjednika Republike do Vlade i Ministarstva obrane. Jednako tako, definiraju se glavni strateški, planski i doktrinarni dokumenti s područja obrane. No stvarni sadržaj rada institucija u potpunom je raskoraku s propisanom nadležnošću, a ključni dokumenti ne usmjeravaju rad, ne čine upravljački alat, ne omogućavaju evaluaciju i nisu međusobno usklađeni. Djelovanje državnih institucija na području obrane prikazat ću na analizi jednog primjera, to jest jedne iznimno važne i potencijalno osjetljive situacije, a to je upućivanje pripadnika oružanih snaga izvan granica Republike Hrvatske. Neuređenost, konfuznost, a u pojedinim segmentima i apsurdnost na području nadzora nad oružanim snagama, odnosno upravljanja oružanim snagama i obranom u cjelini, bit će prikazani kroz sadržaj i metodologiju rada državnih institucija.
Analiza slučaja: upućivanje pripadnika Oružanih snaga u mirovnu misiju
Ustavom Republike Hrvatske propisano je kako “Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske”.1 Zakon o obrani, u onome dijelu u kojemu se definiraju nadležnosti tijela državne vlasti i uprave na području obrane, odlučivanje o odlasku i djelovanju Oružanih snaga izvan granica Republike Hrvatske dosljedno svrstava u nadležnosti Hrvatskog sabora. Cijeli postupak reguliran je i posebnim zakonom,2 te na temelju njega donesenim pravilnikom.3 Na temelju svih tih propisa, postupak upućivanja pripadnika Oružanih snaga u mirovne operacije u inozemstvo izgledao bi ovako: Ministarstvo obrane, u skladu sa svojim općim nadležnostima, pokreće postupak upućivanja pripadnika Oružanih snaga, i to tako da na temelju provedenih stručnih analiza i nakon pozitivnog mišljenja ministra vanjskih poslova, uputi prijedlog Vladi. Vlada prijedlog upućuje na odlučivanje Hrvatskom saboru uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike. O prijedlogu se, prije usvajanja, očituje i mjerodavni saborski odbor.4
U cijeli je postupak, dakle, uključeno više tijela različitih nadležnosti, što bi trebalo jamčiti da donesena odluka bude razmotrena iz različitih kutova, analizirana s više aspekata, te da nije rezultat ishitrenih stavova i nedovoljno promišljenih motiva. No pogledajmo kako to stvarno izgleda. Slučajnim sam odabirom izabrao jedan postupak upućivanja pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u mirovnu misiju UN-a 2009.
Hrvatska vlada je 11. veljače 2009. uputila “Prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda u Srednjoafričkoj Republici i Čadu (MINURCAT)”, kojom se regulira slanje 15 pripadnika Oružanih snaga na rok od šest mjeseci. U obrazloženju prijedloga Vlada, među ostalim, navodi kako je “sudjelovanje u međunarodnim mirovnim operacijama u skladu sa strateškim opredjeljenjem Republike Hrvatske čime se naša država svrstava među odgovorne članice međunarodne zajednice koje su spremne preuzeti svoj dio tereta opće sigurnosti”. Uz prijedlog odluke, Vlada dostavlja i mišljenje Predsjednika Republike (akt od 10. veljače 2009). Valja pojasniti kako je do izmjena i dopuna Ustava 2010. Predsjednik Republike, a u skladu sa Zakonom o obrani, davao “prethodna mišljenja” o svim aktima s područja obrane, a izmjenama i dopunama Ustava izričito je propisano kako Predsjednik Republike daje “prethodnu suglasnost” o postupcima koji se odnose na odlazak i djelovanje Oružanih snaga izvan granica države, kao i o postupcima koji se odnose na ulazak oružanih snaga država saveznica u Republiku Hrvatsku. Akt koji je Predsjednik donio u razmatranom slučaju iz 2009. nije nikakav kuriozitet nego dio uvriježene prakse do sredine 2010. Naime, kako je Predsjednik davao “prethodna mišljenja” o prijedlogu akata s područja obrane, a koje donose Sabor i Vlada, prirodno bi bilo pretpostaviti da prethodno mišljenje znači iskazivanje određenog stava o predmetu na koji se odnosi. Pritom se pridjev “prethodno” odnosi na trenutak kad se to mišljenje pribavlja – prije upućivanja u parlamentarnu proceduru. Dakle, “prethodno mišljenje” nije naziv akta, nije puka forma, nego dokument kojim Predsjednik Republike, kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, izražava svoje mišljenje o angažiranju tih snaga izvan granica zemlje. No Predsjednik je donio akt koji se naziva “Prethodno mišljenje”. Akt se sastoji od navođenja odredbi Ustava i zakona koji propisuju obvezu donošenja takva akta, naziva i broja prijedloga Vlade za koji je traženo mišljenje, podsjećanja da je mišljenje potrebno radi donošenja odluke Hrvatskog sabora te potpisa. U aktu nedostaje samo jedna “sitnica” – nema mišljenja. Ured predsjednika je zakonsku odredbu o davanju prethodnog mišljenja razumio kao davanje nekovrsne povelje koja se naziva “Prethodno mišljenje”, a kojom Predsjednik potvrđuje da je primio na znanje prijedlog Vlade. Takvim čitanjem zakona, odnosno samoisključivanjem iz postupka donošenja iznimno važnih odluka, Predsjednik pokazuje neshvatljivu benevolentnost, i to upravo na području na kojemu mu nadležnosti to ne dopuštaju. Nakon spomenutih izmjena i dopuna Ustava, stvari su se naizgled promijenile. Umjesto akta koji se zove “Prethodno mišljenje”, Predsjednik donosi akt koji se zove “Odluka o prethodnoj suglasnosti”, ali je ona sadržajno istovjetna “Prethodnom mišljenju”. I ta je odluka određena povelja iza koje se ne naslućuje ekspertiza. Ipak se mora priznati da “Prethodna suglasnost” ne čini stvari tako komičnima i paradoksalnim kakve su bile s “Prethodnim mišljenjem”, ali ne donosi ništa više od toga. Ukratko, može se zaključiti kako je od nabrojenih institucija koje sudjeluju u donošenju odluke sudjelovanje Predsjednika svedeno na formu bez ikakva sadržaja.
Pođimo dalje. Kad je prijedlog Vlade, zajedno s predsjednikovim “mišljenjem”, došao u Sabor, o njemu se trebao izjasniti Odbor za obranu. Odbor za obranu Vladin je prijedlog razmotrio na 13. sjednici 18. veljače 2009. te jednoglasno predložio Saboru da donese predmetnu odluku. Ni saborski odbor nije izrazio stav i nije argumentirao svoj prijedlog te se, ukratko, uopće nije ponio u skladu sa svojim nadležnostima.5 Može se stoga reći da se i sudjelovanje drugog tijela u donošenju odluke svelo na formu.
Kako se prema svemu tome odredio Hrvatski sabor? Hrvatski sabor je o predmetnoj odluci odlučivao na svojoj osmoj sjednici 20. veljače 2009. Obrazloženje predlagatelja, očitovanje saborskog odbora i rasprava u kojoj je sudjelovalo samo troje zastupnika, koji su manje-više prepričavali obrazloženje Vlade uz prijedlog odluke, trajali su ukupno 34 minute.6 Odluka je donesena jednoglasno sa 117 glasova.7 Kad bi se i uz veliku dozu benevolentnosti pokušalo razumjeti ponašanje zastupnika koji su o predmetnoj odluci raspravljali kao o 47. točki dnevnog reda posljednjeg dana osme sjednice, teško se oteti dojmu da je obrambena problematika za hrvatski parlament krajnje neinspirativna tema. Štoviše, iz ovoga prikaza proizlazi da područje obrane nijedna od navedenih institucija ne smatra vrijednim značajnijeg angažmana. Ako je tako, može li se zaključiti da obrambeni sektor i posebice oružane snage uživaju svojevrsnu profesionalnu samostalnost i da su lišeni političkih pritisaka? Ako se nijedna politička institucija ne bavi ozbiljnije obrambenim sektorom i oružanim snagama, ne može se govoriti o nadzoru nad njima. No znači li to da se ne može govoriti ni o njihovoj politizaciji? Ako Hrvatska svoj deklarirani liberalni model nadzora nad oružanim snagama argumentira postojanjem političkih institucija kakve postoje i u razvijenim liberalnim demokracijama, može li se iz evidentne nesadržajnosti rada tih institucija zaključiti da su u Hrvatskoj obrambene teme nevažne? Na sva ta pitanja odgovor je negativan. Zašto? Političari u Hrvatskoj ne vole obranu, ne vole raspravljati o obrambenim temama, obranu ne uključuju u svoje izborne programe ili to čine marginalno. Obrana je područje na kojemu se politički bodovi teško stječu i lako gube. Uostalom, prosječni hrvatski građanin obranu percipira kao područje za koje se daju velika proračunska sredstva, a njezina mu je svrha maglovita.
Analizirajući stanje u Latinskoj Americi, David Pion-Berlin zaključio je da je temeljni problem upravo opća priroda obrane. Obrana jest opće dobro, ali se rijetko koristi. Ne prođe ni tjedan da se prosječan građanin ne koristi energijom, prijevozom, komunikacijskim sredstvima, komunalnim službama, školama, medicinskim ustanovama. No s obranom je drukčije. Bit je obrane u čekanju, ona se gotovo nikad ne koristi i rijetko se vidi. Obrana ne utječe izravno na živote građana. Stoga je političarima teško da troškove za obranu prikažu kao političko pitanje (Pion-Berlin, 2005). To je jedan od razloga zanemarivanja obrane. No obrana nipošto nije zanemareno područje kad je riječ o političkim obračunima. Naprotiv! Može se reći da je sustavno i ozbiljno bavljenje obrambenim temama u Hrvatskoj obrnuto razmjerno jeftinom politiziranju. Na djelu je opća nebriga središnjih državnih institucija. Odluke koje se donose nisu rezultat pomnih analiza, ekspertize, političkih rasprava i traganja za optimalnim rješenjima nego “trenutačnog nadahnuća” i dnevnopolitičkog kalkulantstva. Nijedna politička stranka neće u parlamentu pokrenuti raspravu o viziji razvoja hrvatske obrane, o temeljnim strateškim odrednicama i sličnim pitanjima. Ali, ako se neki incident iz obrambenog sektora može iskoristiti za diskreditiranje političkog protivnika, to se nipošto neće propustiti.
Institucionalizacija političkog voluntarizma
Evidentno je, dakle, da nema ni sustavnog nadzora nad oružanim snagama ni sustavnog pristupa obrambenim temama te da je funkcija upravljanja obrambenim sektorom ostala nerazvijena. Kako se onda stvarno donose odluke? Odluke donosi desetak dužnosnika iz različitih institucija vlasti na temelju međusobnog dogovora koji je, na neki način, dogovor o podjeli plijena. On se potom samo “provuče” kroz legalne institucije kako bi se dobio privid legalnosti. Hrvatska je posebna po tome što takav dogovor hrvatske političke elite nije ostao neformalan nego je zakonski institucionaliziran. Naime, izmjenama i dopunama Zakona o obrani iz 2007.8 za područje obrane formirano je novo tijelo – Vijeće za obranu. Zakon je propisao da Vijeće za obranu ima sljedeće nadležnosti: (a) razmatra temeljne dokumente s područja obrane, (b) razmatra rad tijela državne vlasti, državne uprave, županija i Grada Zagreba na području obrane, (c) prati provedbu reforme obrambenog sustava i (d) razmatra druga pitanja s područja obrane.
Iz popisa nadležnosti jasno je da Vijeće za obranu nema ovlasti donositi odluke, nego se njegovo djelovanje svodi na razmatranje i praćenje. Tko su članovi tog tijela s tako neobvezujuće definiranim nadležnostima? Formulacije upućuju na djelovanje nekog foruma, udruženja građana ili nevladine organizacije. No ništa od toga! Vijeće za obranu čine: Predsjednik Republike, predsjednik Hrvatskog sabora, predsjednik Vlade, ministri obrane, vanjskih poslova, unutarnjih poslova i financija, načelnik Glavnog stožera, ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, predstojnik Ureda Predsjednika Republike, savjetnici Predsjednika za obranu i nacionalnu sigurnost te pročelnik Vojnog kabineta Predsjednika Republike. Prema tome, Vijeće za obranu čine osobe koje su u sklopu svoga redovnog djelokruga nadležne i za područje obrane ili su na čelu institucija koju su nadležne za to. Vijeće za obranu, dakle, nije savjetodavno tijelo, jer bi u tom slučaju oni koji u njemu sjede trebali savjetovati sami sebe. Vijeće ne može biti ni upravljačko tijelo jer bi to bilo suprotno zakonu. Vijeće nije ni nadzorno tijelo jer dio njegovih članova obavlja poslove koji bi trebali biti predmet nadzora te bi stoga pojedini članovi Vijeća nadzirali sami sebe. Vijeće ne može biti ni koordinativno tijelo zbog različitih stupnjeva ovlasti i odgovornosti zastupljenih članova i različitih grana vlasti iz kojih oni dolaze. Primjerice, protivno je uobičajenim demokratskim standardima i profesionalnim kriterijima da Predsjednik, kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, nešto koordinira s načelnikom Glavnog stožera koji se nalazi u njegovu zapovjednom lancu. Ili, što bi to ministar obrane, koji ima stvarnu i veliku odgovornost na području obrane, mogao koordinirati s predsjednikom Hrvatskog sabora koji nema zapravo nikakve ovlasti i odgovornosti na tom području, odnosno ima jednake ovlasti i odgovornosti kao svaki saborski zastupnik. Naime, ovlasti i odgovornosti ima Hrvatski sabor, a ne njegov predsjednik.
Pa što je onda Vijeće za obranu? To je surogat upravljačkoga i nadzornog tijela, institucionalizirani oblik političkog voluntarizma te izraz duboke ukorijenjenosti penetracijskog modela nadzora nad vojskom.
Valja upozoriti na još jedan element koji je doživio punu afirmaciju u doba predsjednika Tuđmana, ali je u izvjesnom obliku preživio sve do danas. Naime, Vijeće za obranu čine predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti. Takvo rješenje ozbiljno dovodi u pitanje ustavnu odredbu o diobi vlasti.9 Kako je bivši predsjednik Tuđman bio inventivan u formiranju različitih savjetodavnih tijela10 u koja su ulazili predstavnici svih grana vlasti, ustavne odredbe donesene nakon njegove smrti posebno su se, kako bi zaštitile načela diobe vlasti, fokusirale na tijela koja formira Predsjednik. Tako je u Ustav ugrađena odredba o savjetodavnim tijelima Predsjednika Republika koja propisuje kako u ta tijela “nisu dopuštena imenovanja koja su u suprotnosti s načelom diobe vlasti”.11 Tu odredbu Ustava valja iščitavati u sklopu afirmacije liberalno-demokratskog koncepta u posttuđmanovskoj Hrvatskoj i naglašavanja potrebe obrane jednoga od temeljnih načela našega političkog poretka – diobe vlasti, i to u onome segmentu u kojemu je to načelo bilo najugroženije. Prema tome, Ustav ne ograničava obvezu poštivanja načela diobe vlasti samo na imenovanja koja vrši Predsjednik Republike, nego to propisuje kao opće načelo, a u slučaju Predsjednika Republike tu obvezu dodatno naglašava.
Nije, dakle, uopće jasno što je to Vijeće za obranu. Pokazalo se da stvarna priroda tog tijela bitno odudara od liberalno-demokratskog koncepta i, da stvar bude još gora, ozbiljno narušava ustavno načelo diobe vlasti. Kako se uopće rodila ideja o takvom tijelu? Gdje su pronađeni uzori? Potraga nas je odvela u rane osamdesete godine prošlog stoljeća. Godine 1982. donesen je novi Zakon o općenarodnoj obrani SFRJ12 u kojemu je jedna od bitnih novina bilo definiranje mjesta i uloge novog tijela u području obrane – komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ). Komiteti su osnovani kao “koordinacijska i operativno politička tijela… radi praćenja i procjenjivanja situacija od značenja za obranu i sigurnost zemlje…” (Jovanović, 1984:65). Komitete su činili predsjednici organizacija Saveza komunista, drugih “društveno-političkih organizacija” i organa upravljanja, odnosno nositelji političkih funkcija na respektivnoj razini. Ideja o osnutku komiteta opravdavana je namjerom da se osigura djelovanje koje će biti u skladu s politikom Saveza komunista, pa su predsjednici komiteta bili predsjednici organizacija Saveza komunista. Iako je isticano da su komiteti “koordinirajući, usmjeravajući i poticajni faktor” (Jovanović, 1984:65), da ne diraju u prava i dužnosti drugih tijela koja su prema Ustavu i zakonu bila nadležna za obrambeni sektor, upravo su se komiteti nametnuli kao stvarna vlast na području obrane.
Imajući u vidu ciljeve zbog kojih su osnovani te ovlasti i sastav komiteta za ONO i DSZ, teško je ne primijetiti zapanjujuću podudarnost s Vijećem za obranu. Jednako kao i komiteti, Vijeće za obranu formirano je s namjerom da “postane posebno koordinativno tijelo sastavljeno od predstavnika najviših državnih tijela nadležnih za učinkovito funkcioniranje obrambenog sustava”.13 No Vijeće je ubrzo pokazalo da se ne namjerava zadržati u tako skučenim okvirima. Kao što je već spomenuto, Vijeće za obranu formirano je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obrani koji je stupio na snagu 31. srpnja 2007. Od tada do danas14 održano je pet sjednica Vijeća.15 Rad Vijeća rekonstruirao sam na temelju službenih priopćenja Ureda Predsjednika Republike.16
Prva sjednica održana je 11. veljače 2008. Iz Odjela za informiranje Ureda Predsjednika Republike priopćeno je da su na sjednici bili nazočni svi članovi Vijeća, da se raspravljalo o pitanjima vezanima za sudjelovanje Republike Hrvatske u mirovnim operacijama, o projektima modernizacije i opremanja te neperspektivnim vojnim objektima i vojnom proračunu. Zaključeno je kako će se sudjelovanje u mirovnim operacijama nastaviti sukladno odlukama Hrvatskog sabora. Zaključeno je da će se pristupiti realizaciji projekata opremanja i modernizacije Oružanih snaga. Dogovoreno je da je potrebno izraditi model stambene izgradnje za potrebe pripadnika Oružanih snaga RH. Dogovorena je prenamjena bivših vojnih odmarališta za potrebe resocijalizacije i rehabilitacije pripadnika Oružanih snaga RH i ostalih sudionika mirovnih misija i međunarodne vojne suradnje te poboljšanja kvalitete života pripadnika OS RH i njihovih obitelji. Već je na prvoj sjednici bilo vidljivo da Vijeće nije samo razmatralo i pratilo, kao što je to zakon propisao, nego ponajprije zaključivalo i dogovaralo.
Priopćenje s druge sjednice još je nedvosmislenije. Druga sjednica održana je 19. svibnja 2008. i na njoj su donesene odluke o nastavku procesa opremanja i modernizacije Oružanih snaga RH te upućivanju 15 pripadnika OS RH u mirovnu misiju Europske Unije u Čad. Razmatrani su zaključci prve sjednice Vijeća koji se zadovoljavajuće ostvaruju. Dogovorena je njihova buduća dinamika, a dogovoren je i način obilježavanja Dana Oružanih snaga.
Na trećoj sjednici 2. ožujka 2009. donesena je odluka da se osnuje agencija koja će upravljati svom državnom imovinom. Razgovaralo se o mogućnostima i vremenskim okvirima izgradnje vojnih borbenih oklopnih vozila. Zaključeno je da će dinamika opremanja vojske ovisiti o gospodarskim mogućnostima, posebno kad je riječ o zrakoplovima i brodovima. Dana je suglasnost na prijedlog Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane Republike Hrvatske te je dana podrška Fakultetu političkih znanosti za projekt trogodišnjeg studija “Nacionalne obrane i sigurnosti” i potpora pokretanju postupka dobivanja dopusnice za navedeni studij.
Na četvrtoj sjednici 23. studenoga 2009. dana je potpora promjeni Zakona o sudjelovanju pripadnika OS RH, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, kao i promjenama članaka Ustava RH koji se odnosi na obrambeni sustav (čl. 7. i 82), nakon čega će se donijeti odluka o snaženju potpore Saveznicima u misiji ISAF-a u Afganistanu i ostalim međunarodnim mirovnim misijama. Razmatrana je struktura proračuna Ministarstva obrane RH za 2010. te kadrovska politika MORH-a i OS RH. Članovima Vijeća prezentirano je i Izvješće radne skupine za izradu popisa i kategorizaciju neperspektivnih vojnih nekretnina.
Na petoj sjednici 18. listopada 2010. Vijeće za obranu dalo je rok od 60 dana da se razmotri mogućnost obnove borbenih zrakoplova MIG 21, podržalo je izgradnju ophodnih brodova te razgovaralo o smanjenju zapovjednog kadra u odnosu prema broju vojnika. Razmatralo je provedbu strateških dokumenata i obrambenog proračuna za 2010, 2011. i 2012. godinu te je prihvaćen zaključak da se mora štedjeti i formirati proračun u skladu sa zaključkom da se ne povećava rashodovna strana. Razmatrane su i opcije koje se odnose na osiguranje potrebnih sredstava za funkcioniranje OS djelomice i iz prodaje nekretnina neperspektivnih za OS. Zaključeno je da se pristupi opremanju 120 borbenih vozila s minimalnom konfiguracijom te da se razmotre i drugi oblici suradnje u skladu s mogućnostima. Razgovaralo se i o kadrovskoj politici u obrambenom sustavu i zaključeno je da će se u okviru mogućih promjena u zakonodavstvu i kadrovskoj politici u obrambenom sustavu nastojati uskladiti konkretan broj časnika, dočasnika i vojnika s potrebama i smanjiti broj časnika sukladno standardima NATO-a i potrebama. Raspravljalo se i o tome da bi trebalo definirati karijerni put najviših vojnih dužnosnika (načelnika GS-a, šefa Vojno-obavještajne službe i glavnog inspektora OS-a) za koje se smatra da bi trebale biti završne u vojnoj karijeri.
Prema tome, Vijeće za obranu u svom je djelovanju izašlo iz okvira propisanog Zakonom o obrani, te da se od “koordinativnog tijela” koje “razmatra i prati” pretvorilo u tijelo sa stvarnim ovlastima koje “donosi odluke”, “daje suglasnosti” “zaključuje” i “dogovara”. Ukratko, ono je postalo ne samo novo tijelo državne vlasti na području obrane, nego i glavni upravljački, usmjeravajući i nadzorni mehanizam koji uzurpira ovlasti drugih državnih tijela. Pravu prirodu tog tijela dobro oslikava primjer slanja pripadnika Oružanih snaga u mirovnu misiju. Pokazao sam kako je odlučivanje državnih institucija o tom pitanju svedeno na puku formu, te da nijedna institucija nije tom pitanju posvetila nikakvu pozornost, unatoč svojim ustavnim i zakonskim obvezama. Zaključio sam kako se važne odluke u obrambenom sektoru ne donose u okviru legalnih institucija nego “negdje drugdje”, a onda se samo “provuku” kroz institucije da bi se dobio privid legalnosti. Upravo je Vijeće za obranu jedno od takvih “drugih” mjesta gdje se stvarno donose odluke. Na spominjanoj drugoj sjednici Vijeća donesena je, među ostalima, i odluka o slanju pripadnika Oružanih snaga u mirovnu misiju u Čad. Sve ostalo što se u tom postupku događalo bilo je manje važno – od sjednice Vlade, očitovanja Predsjednika, razmatranja na sjednici saborskog odbora, mišljenja ministra vanjskih poslova do rasprave na sjednici Sabora. Trinaest članova Vijeća za obranu sastalo se na Pantovčaku i umjesto svih Ustavom i zakonima predviđenih institucija donijelo odluku.
