Donedavno nepoznat pokret “žutih prsluka” uspio je u tri tjedna stvoriti u Francuskoj, osobito u Parizu, stanje kaosa i nereda, usporedivo sa “studentskom revolucijom” otprije pola stoljeća; tad je De Gaulleova vlast bila na konopcima, a održala se na nogama najviše zato što nitko nije imao interesa da joj zada posljednji udarac.
Priča se da je Emmanuel Macron razmišljao o tome da priredi komemoraciju ‘68-oj, ali da je odustao u posljednji trenutak; sad doživljava njenu reprizu a da nije siguran hoće li se i on održati na nogama kad njegovi “revolucionarni” oponenti svoju negativnu energiju istresaju na nacionalnim svetinjama poput Slavoluka pobjede ili francuske ikone Marianne. Ni jedan pokret osporavanja nije dosad išao tako daleko, da je opravdano pitati: može li se više vratiti nazad?
Kao i druge europske države, i Francuska drži sredstva legitimnoga nasilja; upotrijebi li ga tako da zavede izvanredno stanje, i podigne prava policije, možda i vojske, francuska bi vlast priznala da ne kontrolira zemlju, da ne može završiti – ni dobiti – bitku na drugi način, budući da je, očito, podcijenila snage osporavanja. Silom se nasilje najteže slama.
Pogledajte kaos na ulicama Pariza:
Još se jednom u Francuskoj na drastičan način sukobljavaju revolucionarna i republikanska tradicija, ne u institucijama, nego opet na ulici. Ako je htio reforme, Macron je izazvao antireformsku “revoluciju bez revolucionara” i okrenuo protiv sebe veliki dio javnosti.
Takvo je buntovno iskustvo Pariza: davno su u njemu živjeli i djelovali revolucionarni pokojnici Karl Marx, Vladimir I. Lenjin ili Mao Ze Dong, posljednji veliki revolucionar Daniel Con Bendit je u mirovini; tamo su živi mitovi Revolucije, Komune i Latinske četvrti na kojima se stalno obnavlja duh nasilja.
Mladi francuski vladar nije slušao ni svoje prethodnike koji su ga savjetovali da se Francuskom “ne upravlja reformama” (G. Pompidou) ili da se “reforme rade samo poslije revolucije” (C. de Gaulle). I Sartreov liberalni suparnik Raymond Aron podučavao je da se u zemlji “ne rade reforme”, nego se “prave revolucije”. To je mentalitet naroda koji je slavu stjecao rušeći zatvore i dižući barikade, koji je posljednjih nekoliko stoljeća išao za idealima (slobode, jednakosti, bratstva), i gomilao razočaranja.
Ipak, učenik filozofa Paula Ricœura, u ulozi šefa države, pokušava uvjeriti Francuze da prije svakog ideala postoji rezultat; zato je krenuo u reforme, vjerujući da će uvjeriti narod da je to u njegovu interesu i da će izbjeći novu revoluciju. Veliki pokreti obično počinju na malim stvarima: stotine tisuća ljudi obuklo je “žute prsluke” da bi zaustavili vladu da ne diže porez na gorivo i da ne zavlači ruku u džepove osiromašenih ljudi, čak ni pod izgovorom da i njih štiti od novoga zagađivanja.
Ako su krenuli s ograničenim ciljem, da zaštite bazne službe – grijanje, struja, gorivo, prosvjednici su proširili svoje zahtjeve na Macronovu socijalnu politiku. Vlasti su se pak naivno uvukle u žuto, ne videći da same pale crveno ignoriranjem prosvjeda, i to s lakoćom koja je raspirivala “legitimni bijes” prosvjednika.
Kad se gorivo zapalilo, izazvalo je prave požare koji su osvjetljavali sve očiglednije političke razlike između vlasti, nesposobne za kompromise, i prosvjednika, nespremnih na povlačenje. Sad više nije dovoljno da vlada vrati cijene goriva pa da se svi akteri povuku na početne položaje: u međuvremenu pokret je objavio svoj novi cjenik, nezadovoljni ukupnom vladinom politikom koja siromaši siromašne i bogati bogate. Vadi se iz naftalina i radnička klasa, a ispod “žutih prsluka” naziru se ostaci srednje klase kojoj država uskraćuje ruku spasa. Pokret dobiva sve jasnije socijalne crte, pod koje se mogu potpisati i desni i lijevi radikali. Uperena je protiv makronizma; u nastavku će se vidjeti služi li populizmu i anarhizmu.
Nakon generacije političara, s Macronom je na čelo francuske države došao obrazovani tehnokrat: mlad, svjež i nadaren, inteligentan, elegantan i elokventan. Pozdravljen je kao budući reformator, koji će zemlju prevesti u 21. stoljeće, osloboditi je skupog i glomaznog državnog aparata, lišiti prevelikoga normiranja i olakšati tereta socijalne države. Mnogi su vjerovali u njegovu misiju, najviše on sam.
Bilo je mnogo, čini se i previše, samouvjerenosti s kojom se kod inauguracije spustio u Louvre, kao spasitelj francuske države. I on je mislio da je čovjek providnosti, koji se Francuzima pojavljuje od Napoleona, i da mu podrška birača daje legitimitet da se uhvati ukoštac s problemima Francuske, prije svega njene nekonkurentnosti.
Gdje je nastao kratki spoj? Je li Macron stvarno loše komunicirao svoju dobru politiku? Ili se politika deformirala kad je Macron dospio na loš glas da ga i „žuti prsluci“ optužuju da je „predsjednik vrlo bogatih Francuza“? Može li Macronova vlada naći izlaz da ne popusti pred nasiljem a da korigira politiku koja je do nasilja dovela?
U tri tjedna pokret se brojčano prepolovio (136.000 sudionika prošloga vikenda), ali je razina nasilja višestruko povećana (630 uhićenih, 260 ozlijeđenih), da bi vlasti mogle računati da će prosvjed istrunuti sam od sebe. Prejaki su izvori nezadovoljstva, kako onih koje je Macron naslijedio tako i onih koje nije uspio riješiti; njemu se sve obija o glavu, kao Sarkozyju i Hollandeu prije njega; ne uspije li stabilizirati zemlju, nezadovoljstvo će naroda rasti, njegov autoritet padati, a „bijes ljudi“ tjerati vodu na mlin Marine le Pen.
Svi su aduti u igri, čak i ako nisu u prvome planu. Vidjet će se stoje li iza “žutih prsluka” neke političke agencije i koliko je “razbijača” u njihovim redovima, koji im, inače, ne pripadaju. Jedno je izvan svake dvojbe: s njima je počela generalna proba pred sljedeće izbore. Macronu je to posljednje ozbiljno upozorenje da Francuzi vole rušiti vođe koje su sami instalirali. Gora od toga može biti kazna birališta.
Pogledajte i video o europskoj vojsci:
Talijanski profesor Adriano Segatori, ugledni psihijatar i psihoterapeut, član znanstvenog odjela “Pravne psihologije i forenzičke psihijatrije” i član “Talijanske akademije forenzičnih znanosti” dao je izjavu u kojoj je opisao novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. “Macron je opasan, jer, kao i svi psihopati, ima izuzetno visoko mišljenje o sebi. On ne voli Francusku i ne bori se za francuski narod. Macron voli sebe, enormno, i bori se da održi svoj krhki identitet”, izjavio je profesor Adriano Segatori, psihijatar i psihoterapeut, specijaliziran za psihijatrijske preglede. “Da me sudac pita što mislim o opasnosti od takvih ljudi, ja bih rekao da u nju ne treba sumnjati. Kao i svi psihopati, Emmanuel Macron je vrlo opasan. Serijske ubojice uništavaju obitelji, dok psihopati koji upravljaju ekonomijom i politikom uništavaju cijela društva”, izjavio je talijanski profesor koji je desetljeća posvetio proučavanju umova pojedinaca koji su počinili zločine, izradi psiholoških profila i procjeni mogućnosti njihove rehabilitacije i resocijalizacije. Ovo je vrlo zabrinjavajuća poruka, koju je na YouTubeu profesor objavio uoči drugog kruga francuskih predsjedničkih izbora. Prof. Segatori tvrdi da je život Macrona krenuo neželjenim smjerom i ugrožen je u dobi od 15 godina, kada je mladi Emmanuel “bio žrtva ozbiljnog seksualnog zlostavljanja od strane njegove učiteljice Brigitte, koja je u to vrijeme imala 39 godina”.