Dolaskom Banjolučkog korpusa na pakračko ratište koncem rujna 1991. otpočeli su najteži dani za mještane toga kraja. Ne poštujući norme humanitarnog prava pa ni istaknuti znak Crvenoga križa, agresor iz svih vrsta naoružanja, protuzrakoplovnih strojnica i netrzajnih topova, udara i na pakračku bolnicu, pucajući na sve što se kreće.
U bolnici je u to vrijeme stacionirano 338 bolesnika te stotinjak zdravstvenih djelatnika, koji su ostali odsječeni u nemogućim životnim uvjetima, bez vode i hrane. Neki od njih nisu izdržali pritisak, pa je posljednjih dana u bolnici za stotine teških pacijenata skrbilo tek 16 medicinskih sestara i tehničara i četiri liječnika.
No, došli su do točke loma, kada više nisu mogli, stoga je evakuacija postala jedini put da se sačuvaju ljudski životi. Psihijatrijski bolesnici, njih 270, evakuirani su kroz omaleni podrumski prozor pod okriljem samo jedne noći, 29. rujna. “Najhumanija akcija Domovinskog rata”, kako je nazivaju, duboko je potresla uglednog psihijatra prof. dr. Veljka Đorđevića, koji je uz pomoć suradnika doc. dr. sc. Marijane Braš, Vlade Čuture i dr. sc. Jadranke Pavić, kao i hrvatskog branitelja Josipa Huške-Gonza, prikupio potresna svjedočanstva liječnika i branitelja te ih ukoričio u knjigu “Pouke o čovječnosti” koja je ovih dana izišla pred čitatelje, u izdanju Medicinske naklade. O važnosti projekta govori i podatak da su predgovore ovoj knjizi napisali i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ministar zdravstva dr. Milan Kujundžić te ministar branitelja Tomo Medved.
Improvizirani most
Zbog pogibelji koja se nadvila nad bolnicom, ondašnji pomoćnik povjerenika za područje zdravstva i socijalne skrbi Vlade za općinu Pakrac Đorđe Gunjević, zatražio je razgovor s tadašnjim ministrom dr. Andrijom Hebrangom. “Rekao sam mu da mogu organizirati šest autobusa plus sanitetska vozila, tražio od njega suglasnost i dobio. Vratio sam se navečer u Kutinu i sastavio dopis s detaljnim planom evakuacije za koji su znale samo četiri osobe, među njima, uz zapovjednika policije, bio je i šef psihijatrije dr. Nikola Zelić”, prisjeća se Gunjević. A evakuacija se morala izvršiti u najvećoj tišini, s naputkom da se pacijentima po potrebi daju sedativi, te da sa sobom ponesu samo najnužnije, i obavezno, medicinsku dokumentaciju.
Među glavnim organizatorima provedbe evakuacije psihijatrijskih pacijenata iz pakračke bolnice bio je 31-godišnji Marko Martinelli koji je tada obnašao dužnost zapovjednika voda. “Shvatili smo da je evakuacija preko postojećeg mosta na rijeci nemoguća jer su nas imali na dlanu, pa smo odlučili postaviti improvizirani most. Navečer smo počeli sa spašavanjem“, prisjeća se Marko Martinelli.
Od cigala, gredica i dasaka improviziran je prijelaz preko rijeke Pakre na lokaciji iza zgrade psihijatrije. Branitelji su se postavili u lanac i prihvaćali pacijente, iz ruke u ruku. Lanac se pružao od otvora iz podruma kroz dvorište, preko rijeke do druge obale.
“Bio sam pokraj izlaza iz zgrade kroz koji sam prihvaćao oboljele iz podruma. Bili su uplašeni, nemirni, neki su pružali otpor i bili agresivni. No svakako smo se snalazili da ih smirimo: govorili smo im da idu kući, ili na izlet, a mlađima da će posjetiti disko i slično. Bilo ih je tristotinjak i većina je bila srpske nacionalnosti”, svjedoči branitelj Martinelli.
Baka se pomokrila
Na njegov poziv stigao je i suborac Drago Skalnik-Brzi, jedan od desetak dragovoljaca. “Bio sam u lancu kod prozora i koga bi oni unutra iznijeli iz podruma toga smo nosili do sljedećega u lancu ili izravno u autobus. Tri-četiri puta došao sam do autobusa. Jedna je baka bila tako lagana da sam je sam unio u autobus. Bilo je naporno, zagušljivo, smrad je bio neopisiv. Dok sam baku nosio osjetio sam da mi nešto toplo teče niz noge – baka se pomokrila. Prošao sam kroz Pakru, niz vodu i oprao se”, svjedoči hrvatski branitelj Drago Skalnik.
U obrani Pakraca i u evakuaciji psihijatrijskih pacijenata sudjelovao je i Mario Kamenski, danas 100-postotni ratni vojni invalid bez obje noge. “Postavili smo se u lanac, ja sam stajao u rijeci. Zbog neravnoga dna voda je na ponekim mjestima bila pola metra, negdje manje, a negdje i više. Bilo je jako teško u mokrim tenisicama i hlačama stajati u hladnoj vodi. Prije kraja akcije spotaknuo sam se, pao i ozlijedio rebra. No tada nisam razmišljao o sebi, to je bilo potpuno nevažno“, prisjeća se branitelj Mario Kamenski.
Jedna od četiri preostala liječnika bila je i dr. Tomislava Vidović koja, kao ni njezin suprug, dr. Krešimir Vidović, nije željela napustiti pacijente do samog kraja.
“Posljednje je iz bolnice odlazilo osoblje: medicinske sestre, tehničari i mi, kao i naše dvije papigice koje su cijelo vrijeme bile s nama. Glavna ulazna vrata na zgradi ostavili smo otvorena i dr. Zelić je rekao: ‘Neka vrata budu otvorena, vratit ćemo se!”
I, zaista, vratili su se, godinama kasnije, skupa s budućim urednikom knjige Veljkom Đorđevićem. “Nije to samo herojstvo. To je lekcija medicinske etike. Tu se polagao ispit iz etike kakvog nije bilo u povijesti. Liječnici i sestre, zajedno s hrvatskim braniteljima, evakuirali su tijekom rata pacijente od kojih je većina bila druge nacionalnosti, a čiji su sinovi ili unuci s okolnih brda granatirali bolnicu prepunu pacijenata. To svijet viđa prvi put. To nije fikcija. To se doista dogodilo. I nitko nije nastradao. Nitko nije ubijen”, piše dr. Đorđević. Uistinu, spašeni su svi do jednog te autobusima preko Kutine prebačeni u Vrapče, Jankomir i Popovaču, a ostali pacijenti evakuirani su u Bjelovar i u Novi Marof.
Danas, na mjestu herojskog čina, tek ruševina i pustoš. Autori knjige pozivaju na obnovu bolnice.
“Ne smijemo se sramotiti gledajući zgradu obraslu korovom, imamo obvezu i odgovornost prema svima koji su postavili temelje te bolnice, koji su u njoj radili i koji su je i obranili. Imamo kao zajednica obvezu i odgovornost da građanima Pakraca na mjestu ruševine izgradimo nešto plemenito i lijepo”, apelira dr. Marijana Braš.
Danas među živima nema nekih zdravstvenih radnika i branitelja, ali ni mnogih pacijenata koji su pod kišom granata evakuirani iz pakračke psihijatrijske bolnice. Ostala su tek sjećanja preživjelih, da se nikad ne zaboravi.
glas koncila parcijalno iznosi "vijesti" o ratu, pod tepihom su odavno pometeni zločini, kriminal i prava istina. sve - samo da se hipnotiziraju glasači