Ima tome dva mjeseca otkako je Wałbrzych, gradić na jugu Poljske nedaleko od njemačke granice, zatresla zlatna groznica. Za senzaciju globalnih razmjera, koju su mediji već usporedili s pronalaskom olupine Titanica, zaslužna su dvojica lokalnih mladića, koji su putem odvjetnika tih dana objavili da se u napuštenom tunelu na dubini od osam metara ispod zemlje krije "zlatni vlak" iz vremena kada su se koncem Drugog svjetskog rata nacisti povlačili pred nadolazećom Crvenom armijom.
Danas, obavljaju se iskapanja, područje je ograđeno, čuva ga vojska zbog mogućih eksplozivnih sredstava i opasnih plinova, a do jučer mirni gradić doživio je neviđeni turistički bum. Lokalni ugostitelji i taksisti trljaju ruke, a goste pridošle iz cijeloga svijeta dočekuju štandovi s čokoladicama u obliku zlatnih poluga i majice s istim motivom. Dok svijet iščekuje konačnu potvrdu o sedam desetljeća skrivanoj tajni, priča o nacističkom zlatu ne prestaje intrigirati publiciste diljem svijeta. Najnovija u nizu jest knjiga "Potjera za zlatom: Nevjerojatna priča o tome kako su nacisti krali europsko zlato" autora Georgea M. Tabera, bivšeg dopisnika i urednika časopisa Time Magazine, koja će se u izdanju Večernjeg lista i sjajnom prijevodu Predraga Raosa, naći na kioscima od 4. studenog.
Najveće skrovište u povijesti
Za početak, valja reći da se jednom davno, prije Bitcoina i PayPala te bankovnih garancija, svjetski monetarni sustav temeljio upravo na zlatu, a autor otkriva ključnu ulogu koju je to platežno sredstvo odigralo u Drugom svjetskom ratu - od njegovog utjecaja na nacistički ratni stroj do krajnjeg trijumfa saveznika i pada Berlina. Potjera za zlatom pregled je vrlo važne i rijetko istražene perspektive Drugog svjetskog rata, priča je o tome kako su nacisti pokušali zgrabiti europsko zlato za financiranje najkrvavijeg rata u povijesti, kada su shvatili da je zlato rješenje za financiranje Hitlerova ratnog stroja, a glavni likovi ove priče nisu samo velikani svjetske politike i povijesti, nego i obični ljudi pozvani da poduzmu junačke mjere u izvanrednim vremenima.
Od svih je krađa zlata, međutim, najodvratnije bilo skupljanje tona zlata što su ga esesovci vadili iz usta logoraša
Još od prvih dana u Time Magazineu, kao dopisnik u Bonnu i Parizu, Taber je počeo prikupljati materijale za veći projekt. Osim što pokriva glavne epizode Drugog svjetskog rata na vrlo čitljiv način za bilo koga tko već nije stručnjak za europsku povijest, knjiga je pedantno dokumentirana i pruža napet i dramatičan prikaz kretanja zlata neposredno prije i tijekom sukoba – priča o nemilosrdnim pljačkama, očajnim manevrima te izbjegnutim katastrofama.
Nacisti su financirali svoj ratni stroj krađom najmanje 598 milijuna dolara vrijedna zlata iz europskih središnjih nacionalnih banaka, a da se ne računaju svi zlatnici, nakit i zlatni zubi iščupani od milijuna žrtava koncentracijskih logora. Ali to što je zaista fascinantno su izvanredne priče o tome kako su, dok je Njemačka prijetila pokoriti cijelu Europu, banke i vlade drugih zemalja uspjele sačuvati još više zlata od nacističkih kandži.
U Taberovoj uzbudljivoj pripovijesti, čitatelj se vozi uz konvoje poljskih autobusa prepunih zlata u bijegu od napredovanja njemačke vojske, plovi uz francuski teretni brod Victor Schoelcher dok izmiče njemačkim minama, podmornicama i zrakoplovima Luftwaffea u francuskim obalnim vodama i nekako uspijeva dostavili teret zlata u Casablancu. Rute po kojima se zlato kretalo često su bile duge i zavojite. Dio poljskog zlata putovalo je vlakovima i brodovima, preko Rumunjske i Crnog mora do Istanbula, a zatim kopnom do Bejruta; preko Mediterana u Francusku, a zatim do Casablance, Dakara, te na kraju na Federal Reserve Bank of New York.
Čitatelj susreće zločince, kao što je Bruno Melmer, službenik SS-a koji je dragocjenosti ukradene od ubijenih logoraša dostavio Njemačkoj središnjoj banci u Berlinu, i junake, kao što je Fredrik Haslund, politički namještenik koji je režirao pogubni prijevoz zlata iz Norveške. Tu su i jednostavni ljudi, kao carinski agenti u luci Le Verdon, u Francuskoj, koji, premda su se nacisti opasno približavali, nisu dopustili da hitna pošiljka s dijelom francuske nacionalne rezerve zlata napušta zemlju bez popratnih dokumenata. No, tone i tone zlata nacistički su lupeži ipak uspjeli prigrabiti.
Vrhunac knjige, međutim, nastupa u rano proljeće 1945. kada se preko Njemačke valjala Treća armija generala Georgea Pattona, meljući pred sobom demoralizirani Wehrmacht. Generalovi su vojnici već izvojevali pobjedu na normandijskim plažama, uspjeli se iskobeljati u bitci u Ardenima te, prešavši rijeku Rajnu zagaziti i u sam Vaterland Trećega Reicha.
Početkom travnja Pattonov je 358. pješački puk osvojio Merkers, selo u srednjoj Njemačkoj poznato po rudnicima soli: neki su od njih imali i po pedeset kilometara tunela. Bio je 7. travnja u deset ujutro kad je u rudnik ušao dopukovnik Russell u pratnji rudničkih službenika, vojnika i fotografa vezističke službe te tada kraj ulaza ugledao nekoliko stotina vreća. Kad su ih otvorili, ustanovili su da je u svakoj vreći spremljeno po milijun maraka, koje su Nijemci očito ostavili u bijegu. Osim toga su otkrili i zaključana čelična vrata, a kada je vijest napokon stigla i do generala Pattona, pa je ovaj naredio vojsci da raznesu vrata. Unutra su američki vojnici našli blago da postide i rudnike kralja Salamona. Prostorija je bila široka otprilike 25 metara, duga 50 i visoka četiri. Vreće pune zlatnih poluga i zlatnika bile su uredno složene u redove razmaknute ni metar. U dnu je prostorije stajalo 207 kofera, kutija i paketa uz još 18 vreća sa zlatnim i srebrnim nakitom, zlatnim satovima i drugima dragocjenostima. Većina je toga bila spljoštena čekićem samo da što više stane. Vojnici su nagađali da bi to mogao biti ratni plijen što su ga skupili njemački vojnici, dok su to zapravo bile dragocjenosti što su ih čuvari u koncentracijskim logorima uzeli od žrtava na putu u plinske komore. Tri sata kasnije u rudnik je stigao i general Manton S. Eddy, zapovjednik XII. korpusa, pa telefonirao Pattonu da su našli golemo blago u zlatu i umjetninama. Muzejske slike i druge umjetnine iz berlinskih muzeja, među kojima se našla i slavna bista kraljice Nefertiti, bile su neprocjenjive. Samo zlato što se našlo u sobi broj 8 bilo je vrijedno 238,5 milijuna tadašnjih dolara. Po današnjoj cijeni zlata, to bi bilo devet milijardi dolara. Ta zlatna žila u Merkersu bila je najveće otkriveno skrovište opljačkanog blaga u povijesti svijeta, ali je tek jedno od mnogih otkrivenih u posljednjim danima rata, pa i godinama kasnije.
Nacistima je ta dragocjena kovina poslužila kao važno sredstvo za financiranje ratova u cilju postizanja dominacije nad Europom. Nacisti su sistematski pokušavali ukrasti zlato svakoj od skoro dva tuceta zemalja u koje su provalili. Ponekad bi u tome i uspjeli, no ponekad i ne bi. Napadnute su države pak ulagale herojske napore da spase nacionalno blago. Od svih je krađa zlata, međutim, najodvratnije bilo skupljanje tona zlata što su ga esesovci vadili iz usta logoraša. To je zlato, međutim, činilo tek djelić ukupnog zlata što su ga nacisti pokrali. Willy Sutton, slavni razbojnik iz doba velike ekonomske krize, navodno je rekao da je banke pljačkao zato što je u njima novac. Nacisti su pak pljačkali središnje banke zato što je u njima bilo zlato. Između 1938. i 1944. Njemačka je iz europskih nacionalnih depozitorija opljačkala oko 600 tona zlata.
Šutnja Vatikana
Možda se najbizarnija epizoda u tim kaotičnim danima završetka rata odigrala s dijelom jugoslavenskog zlata, na prostoru ondašnje Nezavisne Države Hrvatske. Poratni su obavještajni izvori procjenjivali da su ustaše posjedovale nacističkog zlata u vrijednosti od 600.000 pa do čak 35 milijuna dolara. Hrvatska je narodna banka u Švicarskoj imala malo manje od tone zlata, i ono je u srpnju 1945. bilo predano novom jugoslavenskom vladaru maršalu Titu. U nekoj je drugoj švicarskoj banci tog zlata bila još tona, pa je i ona bila predana novoj vlasti. U noći 7. na 8. svibnja 1945., i kad se već očito bližio kraj, ustaše su navodno iz Hrvatske državne banke pokupile četvrt tone zlata i krenule u dva smjera. Neki su pošli kamionom prema Austriji. Vozilo se, međutim, pokvarilo kraj gradića Wolfsberga, pa su ustaški časnici otvorili sanduk i zlato predali drugovima u bijegu. Ostatak su potom navodno predali franjevačkom samostanu s fanatičnim vodstvom i jakim vatikanskim vezama. To je zlato navodno u srpnju u Vatikan dovezao hrvatski katolički svećenik Krunoslav Draganović i predao ga papi. Jugoslavensko se zlato u međuvremenu izgubilo u labirintu zahtjeva i protuzahtjeva. Emerson Bigelow, dužnosnik američke riznice s jakim vezama u obavještajnoj službi, 21. listopada 1946. poslao je poruku američkoj riznici u kojoj tvrdi da je "u Vatikanu na pohrani u početku bilo 200 milijuna švicarskih franaka. Prema glasinama, znatan je dio toga bio vatikanskim kanalima poslan u Španjolsku i Argentinu, no sasvim je moguće da su te glasine samo dimna zavjesa za prikrivanje činjenice da je blago ostalo u svom početnom skloništu."
Sa svršetkom rata, svoja je potraživanja iznijelo deset zemalja, no ona su za više od dvaput premašila svotu koja se našla na savezničkoj hrpi
Sam je pak Vatikan o čitavoj toj priči i jugoslavenskom zlatu dosljedno šutio, i nitko izvan crkve ne zna gdje je ono završilo i koliko ga je uopće bilo. Eizenstatova je komisija koncem 1990-ih posegnula za svom težinom washingtonskog utjecaja da bi razbila šutnju Vatikana pri izradi studije o zlatu u Drugom svjetskom ratu, ali su crkveni dužnosnici u tome uporno odbijali sudjelovati. U Sjedinjenim Državama glede toga bio je pokrenut čak i sudski proces, ali ni on nije uspio razbiti tajnovitost Vatikana.
U prvim mjesecima 1945. zlato se rasipalo posvuda po Njemačkoj, a najviši su ga nacisti pokušavali zgrabiti bar ponešto u nadi da bi im moglo pomoći da prežive. Mnogi su najviši dužnosnici skupili svoje privatne hrpice. Tako je primjerice Joachim von Ribbentrop, koji je zgrabio na tone talijanskog zlata, dio toga poslao u Berlin. Osamdeset je jedna vreća zlata bila pohranjena u podrumu Schloss Fuschla, zamka kraj Salzburga u Austriji. Još ga je nešto otišlo u samostan Liebenau na rubu Wormsa i drugi zamak Mühlausen u Tiringiji. Nešto ga je otišlo i u tvornicu u selu Gaissau Hintersee u području Salzkammerguta kraj Salzburga u Austriji. Napokon ga je Ribbentrop poslao nekoliko tona u Schleswig-Holstein na sjeveru, gdje je kanio pružiti posljednji otpor. Kasnije će se 1,8 tona zlatnika u vlasništvu Ministarstva vanjskih poslova naći u gradiću Itzehoe pedesetak kilometara sjeverno od Hamburga.
Sa svršetkom rata, svoja je potraživanja iznijelo deset zemalja, no ona su za više od dvaput premašila svotu koja se našla na savezničkoj hrpi. Te su zemlje bile Albanija, Austrija, Belgija, Čehoslovačka, Grčka, Italija, Jugoslavija, Luksemburg, Nizozemska i Poljska, koje su zajednički tražile povrat 735 tona, ali su Saveznici opravdanim proglasili samo 514 tona. Na koncu je Trojna komisija za raspodjelu među potražiocima raspodijelila samo 336,4 tone zaplijenjenog zlata.
Je li Taberova knjiga samo čudna povijesna priča s premalo značaja u današnjoj digitalnoj eri? Je li zlato izgubilo svoju privlačnost u teškim vremenima? Samo tijekom prvih 12 godina 21. stoljeća, u razdoblju koje obuhvaća napad 11. rujna na WTC, dva rata, financijsku krizu i globalnu recesiju, cijena unce zlata skočila je s oko 300 dolara na gotovo 1900, prije ponovnog spuštanja nazad na oko 1200, što je pokazatelj oporavka svjetskog gospodarstva. Evo što o budućnosti zlata kaže autor knjige.
"Zlato ostaje i dalje proizvodom u koji se ljudi uzdaju zato što ne vjeruju političarima, počesto isuviše spremnim da sruše vrijednost valute kako bi mogli voditi neodgovornu ekonomsku politiku, krasti narodno bogatstvo ili praviti piramidalne prijevarne sheme. Što se pak tiče mog privatnog pogleda na zlato, ja se držim preporuke svog investicijskog konzultanta Paula Koethera, dugogodišnjeg prijatelja i čuvara mojega novca. On mi je savjetovao da u mojoj mirovinskoj košarici neka jaja budu i zlatna. I tako sam kupio zlatnike. Mogli bi mi dobro doći u sljedećoj apokalipsi".
>>Otkriven tajni nacistički bunker u Austriji
To sto su nacisti radili nekoc, danas radi USA, Great Britan and France.