Na pragu 40. godine Ivana Brlić-Mažuranić 18. travnja 1914. piše majci: “Draga mama, danas sam navršila 40 godina i nalazim da je to pravi čas da se tati i tebi zahvalim na daru života. Liepo sam se nacifrala, pak sam Ti tanana i feš, te uslied toga vrlo zadovoljna i ja i moja okolina sa mojimi godinicami! Dobro ste dakle učinili, mili moji roditelji, a ja ću nastojati da i moja djeca dočekaju bar u ovolikoj hrabrosti kao ja svoj prvi osbiljni jubileum.”
Prije nego što će dopisati “kraj” svojoj naručenoj biografiji, Ivana je ažurira podatkom da je rukopis Priča iz davnine predala Matici “te će u jeseni ove godine izaći”, a nastojala je u njih uplesti “nazive, likove i duh drevne hrvatske i opće slavenske mitologije”. I “ovime je završen popis malobrojnih mojih dosadanjih radnja”, a o budućima “tko da govori u ovo vrijeme?” kad je “malone polovica čitavog ljudstva” zahvaćeno ratom. U svakome slučaju jedno poglavlje njezina života je dovršeno.
“Tko je napisao te priče?”
U trenutku pisanja autobiografije Ivana je u 42. godini, s opusom od četiri knjige od kojih joj je tek četvrti, Šegrt Hlapić, odnedavno pronio ime u javnosti – dovoljno da uđe u biografski leksikon s istaknutim Hrvatima “od najstarijih vremena do najnovijega doba”. Sa željom da dođe do što “pouzdanije biografije”, Akademija je zamolila Ivanu “kratku autobiografiju” prema priloženim pitanjima, ili bar odgovore na ta pitanja. Prilažući “zatraženu autobiografiju”, Ivana 25. srpnja 1916. moli Akademijin “slavni odbor neka izvoli iz nje izvaditi podatke” koji su nužni.
Od leksikona ništa nije bilo, a Ivana je Autobiografiju dala Hrvatskoj reviji tek 1930. U novome Matičinu časopisu već je objavila svoje predavanje “Mir u duši”, koje je barunica C. Ottenfels prevela na francuski (La Paix de l’Ame), a objavit će još nekoliko pjesama, ratni zapis “Emaus” te izjavu “O postanku ‘Priča iz davnine’”. No topuska Autobiografija bila je prvi i jedini tekst u kojemu je Ivana dala pregled svoga života i rada, konstrukt koji respektira narudžbu i ujedno je iznevjerava, tj. prilagođuje vlastitom “literarnome nagnuću”, a zapravo opsesiji da sve pretvori u priču.
Među Revijinim prilozima našla se i Ivanina izjava “O postanku ‘Priča iz davnine’”, tj. pismo sinu Ivi. Dotičnu je izjavu dala jer, “otkako su izašle ‘Priče iz davnine’, autorica je dobila bezbroj upita iz inozemstva i od domaće strane kako su nastale te priče. Da li su sabrane u narodu ili su to prava autoričina invencija?” Autorica je prvo poslala pismo supruzi ruskog pisca Merežkovskoga u kojemu navodi “da su te Priče u cijelosti njezina invencija”, a to ističe i u pismu sinu, koje Revija sada prenosi u prigodnome broju.
Ivana ne skriva oduševljenje što knjiga “imade već svoju sudbinu” koja je “jednaka sudbini Homerovih pjesmotvora”, a jedva je prošlo deset godina. “Svi se pitaju: Tko je napisao te priče? Da li narod? Puk? Ili pojedinac? Je li Homer čovjek, živo biće, individuum, ili je on fikcija, legenda, pojam, duh narodne poezije?” Pa koliko god joj se analogija sviđala, ona je želi “za sada skromno otkloniti”. Ma kakve, priče su “čisto i potpuno moje originalno djelo”, “sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije”, no ništa u njima nije nađeno gotovo u našoj mitologiji. Posve je drugo pitanje nutarnja veza, nastavlja Ivana, i s toga gledišta “moje su priče zaista ne moje, nego su one pričanja, priviđenja, nade, vjerovanja i uzdanja cijele duše slavenskog plemena”.
A što se “praktične geneze” Priča tiče, prisjeća se “jedne zimske večeri” kad je bio “naš dom, protiv običaja, potpuno tih”:
“Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe velike blagovaone začuje se: kuc! kuc! Tko je? upitam. Ništa! Opet: kuc! kuc! Tko je? i opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku blagovaonu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica, na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, kao da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i... nije ih više bilo. Čitala sam u ono doba Afanasjeva Vozzrijenija drevnih Slavjan na prirodu padoše mi u taj tren na pamet Domaći. I tako onaj roj iskrica-zvjezdica ipak bi uhvaćen i to u Šumi Striborovoj i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove priče nastadoše ostale, njih još 7, bez ikakve zasebne geneze, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.”
Šuma Striborova bila je, dakle, prva bajka iz nove knjige koju je dotične 1916. dala Matici, a potom je uslijedilo ostalih sedam – ukupno osam. No, stvari su ipak ponešto drukčije tekle jer u dotičnome Matičinu izdanju bilo ih je – šest! O čemu se radi?
Barunica naše literature
Šuma Striborova još je 1914. objavljena u Mladom Hrvatu, tj. u jeku Ivanina trijumfa sa “Šegrtom Hlapićem”. Mora da je tih dviju godina napisala još neku, a onda njih šest ponudila Matici. Bilo je to prvo izdanje sa šest priča, a na kraju Ivanin Tumač imena, npr. uz IV. Šumu Striborovu: “1. Domaći (Domovije): U svih slavenskih naroda nazivaju se tako mali kućni dusi koji dolaze na ognjište, pak više puta mnogo kvara učine, a katkad znaju i dobro učiniti. 2. Malik Tintilinić. Stari narodni naziv za jednoga od najživljih Domaćih”.
Ovo izdanje ilustrirao je Petar Orlić, koji je tek završio zagrebačku akademiju. Njegovim akvarelima Ivana nije bila zadovoljna – baš kao ni s naslovnicom “Šegrta” Naste Rojc-Šenoe. No Priče su naišle na veličanstven odjek, o njima po novinama i časopisima pišu Z. Kveder, A. Milčinović, D. Plavišić, J. Kempf, C. Lucerna, F. Bučar, Lj. Maraković, D. Domjanić, A. B. Šimić, U. Donadini i drugi.
Dok Donadini Priče proglašava “književnom senzacijom”, a Ivanu “banicom naše literature”, Šimić u Obzoru 25. veljače 1917. ističe kako je Ivana “tako specifično hrvatska kao hrvatski kraj, hrvatska nošnja i hrvatska vina”, a njezina knjiga „jedna od najodličnijih koje smo dobili u nekoliko posljednjih godina; knjiga hrvatska narodna; knjiga, koja ostaje...” “Gospodja Brlić-Mažuranić zna pričati. Dakle epska priroda kao njen slavni djed... Autorica ovih priča pozna izvrstno hrvatski jezik. To nije malo u jednoj zemlji, gdje je rijetkima dana ta milost od Boga, gdje i neki jaki talenti pišu vrlo lošim jezikom... U ‘Pričama iz davnine’ razabiremo jednu ličnost, otmjena ukusa i otmjene naivnosti. Na nekim mjestima stil je vrlo muzikalan, i rečenice se čitaju u prekrasnom ritmu proze... ‘Priče iz davnine’ nije trebalo ilustrirati...”
Dovoljno da se Matica odluči za “drugo, izvanredno izdanje” 1922. A onda, na valovima uspjeha u domovini, pojavilo se 1924. i prvo inozemno izdanje, i to u Londonu, “Croatian Tales of Long Ago” u prijevodu Fanny S. Copeland. Knjigu je ilustrirao Vladimir Kirin, iskusni i poznati slikar čijim je ilustracijama Ivana već bila zadovoljna, pa crteže i akvarele za Priče izrađuje po povratku sa studija grafike u Londonu.
Bila je ovo još jedna Ivanina sjajna godina, godina koja će joj nakon domaće donijeti i europsku slavu. O njoj se sada piše ne samo po europskim nego i po američkim, kanadskim, čak južnoafričkim, australskim i novozelandskim novinama te naziva “Croatian Hans Anderson” (!). Ispunilo se Matoševo proročanstvo, ispunio se Ivanin san dok je kriomice podmetala svoju pjesmicu u djedovu ostavštinu i onaj ideal povjeren dnevniku 17. svibnja 1889.: “nešto postati”! No ni ovaj zvjezdani trenutak, kao nijedan dosad, nije došao bez muke i neće proći bez sjene.
Ključnu ulogu u trijumfu knjige “Priče iz davnine” imao je Ivanin brat Želimir Mažuranić, koji početkom 1924. sestri piše kako u Engleskoj o uspjehu knjige “u prvom redu odlučuje oprema knjige”. Zato je naručio Kirinove ilustracije za oveću svotu, s nestrpljenjem čeka da ih pokaže prevoditeljici, brine se i o papiru, probnim otiscima i nakon nimalo lake potrage za nakladnikom kod londonskoga Allen & Unwin naručuje 10.000 kompleta otisaka Kirinovih ilustracija, a za uzvrat nakladnik je pristao objaviti u 1500 komada i to tako da sva zarada od prvih 500 primjeraka ide njemu, a od ostalih prodanih primjeraka autorica dobiva četvrtinu. Dio tih otisaka odmah je bio namijenjen za poljsko, dansko, švedsko i druga inozemna izdanja, a dio je otišao i za treće hrvatsko, i ovaj put Matičino izvanredno izdanje 1926.
No, sada je Ivana tome izdanju, kojim je posve okupirana da je u drugi plan pao Šegrt Hlapić s Kirinovim crtežima, dodala još dvije bajke, a s njima i dvije nove ilustracije – ukupno 29. Tako su Priče dobile svoj konačni oblik, tj.: “Kako je Potjeh tražio istinu”, “Ribar Palunko i njegova žena”, “Regoč”, “Šuma Striborova”, “Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica”, “Lutonjica Toporko i devet župančića”, “Sunce djever i Neva Nevičica”, “Jagor”, Tumač imena.
Tko je taj AndersOn?