Predstavnici općine Zadar 12. rujna 1991. godine uplatili su 1,8 milijuna dolara na inozemni račun u banci kako bi od poduzeća Orbis u sastavu slovenskog Gorenja dobili oružje za obranu žestoko napadnutog grada. No, isporuka je bila djelomična i tek je nakon intervencije u Ljubljani isporučen veći dio, no tek u listopadu i studenom, a do tada su cijene drastično narasle.
Za lanser raketa Strela Orbis tražilo se 6000 dolara, toliko je dogovoreno i plaćeno, a u konačnom obračunu cijena je skočila na 26.250 dolara! Za minu kalibra 120 mm Zadrani su umjesto uobičajenih 150 do 200 maraka morali platiti – 1071 marku! Zadrani su naknadno pokušali sudom utjerati dug od Orbisa, koji je bio oko 600 tisuća dolara, ali ni to nije uspjelo. Detalj je to koji ilustrira priču o kupoprodaji oružja između Slovenije i Hrvatske, kako ga u knjizi “U ime države”, objavljenoj ovih dana u izdanju kuće Jesenski i Turk, opisuju slovenski novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga.
Militarizirana SFRJ
Raspad Jugoslavije, gledano iz kuta priče o švercu oružja, kako su je slovenski novinari rekonstruirali, mogao bi se svesti na nekoliko ključnih elemenata. Prvi je pomalo zaboravljeni golem stupanj militarizacije SFRJ, u kojoj se pet posto BDP-a godinama izdvajao za vojsku, pa se od 1965. do 1989. nakupilo gotovo 41 milijardu dolara, samo iz proračuna federacije, tako da je već zbog goleme količina oružja i uloge koju je JNA imala u državi rat kad-tad morao izbiti. Armija je desetljećima pripremana za različite napadače iz inozemstva, no tenkovi i haubice iskorišteni su za napad na Hrvatsku i BiH, a onda i Kosovo.
Počelo je kratkotrajnim ratom u Sloveniji, koji je završio za desetak dana i u kojem nije pokazana ozbiljna volja da se zaista silom sačuva cijela bivša država. Slovenci su osvojili slabo čuvana skladišta JNA, u kojima je oružja bilo puno jer su vojni stratezi visoko procijenili važnost tzv. Ljubljanskih vrata. I onda su Slovenci, čak i prije kraja rata na njihovu tlu, po enormno visokim cijenama oružje prodavali zemljama koje je napao Milošević. Popust od 25 posto u Hrvatskoj dobio je samo Karl Gorinšek kao Slovenac. U međuvremenu, Slovenci su s Miloševićem sklopili pakt o nenapadanju, tako se osigurali, pa su oružje mogli mirne duše prodavati i zaraditi milijune. I gdje je završila zarada? To je teško pitanje, kojim bi se u Sloveniji možda mogli pozabaviti i istražitelji, ali tamo za takva djela i dalje vrijedi zastara.
Vjerojatna zastara kao da je u Sloveniji spriječila i jače medijske odjeke trilogije dokumentirane sa 6000 dokumenata, uglavnom iz službenih izvora, dobivenih u trogodišnjem radu dvojice autora uz pomoć još osam novinara iz sedam zemalja. Nema, zasad, ni javne reakcije dugogodišnjeg lidera Slovenije Milana Kučana na predgovor hrvatskom izdanju ove knjige, u kojem Slaven Letica navodi tekst tajne platforme o nenapadanju između Kučana i Miloševića, i to prema dnevniku Dobrice Ćosića “Lična istorija jednog doba – vreme raspleta 1981.-1991”. Ćosić navodi da je pakt u njegovu stanu potpisan 14. kolovoza 1991. godine, potpisali su ga on kao tajni Miloševićev povjerenik te uime Slovenije Dimitrije Rupel i France Bučar.
– Ni Janez Janša, slovenski ministar obrane u vrijeme kad se događala prodaja oružja Hrvatskoj i BiH, ni riječju nije reagirao na dokumentirane tvrdnje o prodaji iz bogatih skladišta JNA – kaže Blaž Zgaga, autor knjige i novinar koji je zajedno s finskim kolegom Magnusom Berglundom razotkrio drugu priču, slučaj Patria, za koji je Janša nepravomoćno osuđen na dvije godine zatvora, a sad se čeka rasplet i u Hrvatskoj.
Predsjedništvo Slovenije odobrilo je prodaju oružja, a nadzor nad prodajom preuzelo je ministarstvo obrane Janeza Janše i u njemu direktor VI. uprave Andrej Lovšin, savjetnik vlade u ministarstvu Ludvik Zvonar, zapovjednik specijalne brigade Anton Krkovič te poduzeće Orbis u sklopu Gorenja, tvrdi se u knjizi.
Slovenski istražitelji
Uime kupaca iz hrvatske Vlade redovito je dolazio Josip Vukina iz kruga generala Ivana Čermaka i njegova pomoćnika Vladimira Zagorca. Poduzeće Orbis prodavalo je oružje, ali što je bilo sa zaradom? U zadarskom slučaju, pišu autori, nije utvrđeno da je ministarstvo obrane Orbisu izdalo ikakav račun... U međuvremenu, Orbis je otišao u stečaj, materijalnih dokaza više nema, navode autori, ali kod kupaca se povremeno pojavi neki dokument, kao što se u BiH čuva potvrda da je logističar Armije BiH Hasan Čengić 22. listopada 1992. godine predao Stani Vičaru iz Orbica 40 tisuća dolara u gotovini, kao predujam za 100 američkih karabina po cijeni od 1000 dolara. Milijune maraka i dolara plaćale su hrvatska i vlada BiH kako bi pribavile oružje u strašnim uvjetima UN-ova embarga.
– Koliko je ukupno novca došlo u Sloveniju za oružje, nismo procjenjivali jer sve što se može procijeniti na temelju dokumenata sigurno je manje od ukupne svote – kaže Zgaga.
No, kamo je sve novac otišao, pitanje je kojim bi se možda slovenski istražitelji, unatoč vjerojatnoj zastari, trebali pozabaviti, no njihovi hrvatski kolege nemaju ni taj izgovor jer je zastara za ratne profitere ukinuta.
>> Čileanskim generalima tri godine zbog prodaje oružja Hrvatskoj
