Hrvati borbu Katalonaca za neovisnost promatraju poprilično neemotivno. I ljudima i političarima i vlastima u Hrvatskoj, nekako kao da im se ne gubi puno vremena na dramatična zbivanja u i oko Barcelone i Katalonije.
Postoji, naravno neko generalno razumijevanje Hrvata za narod koji se stoljećima, a pogotovu zadnjih nekoliko desetljeća žestoko bori za svoju kulturu, jezik, ekonomiju, pa sada želi i svoju državu. Želju Katalonaca za neovisnom državnom možemo lako shvatiti i razumjeti, pogotovu što ima dovoljno sličnosti u odnosu Madrida prema Kataloncima, koje mi možemo usporediti s nekadašnjim odnosom Beograda spram Hrvata. No, moć usporedbi se tu gubi, jer Hrvati su u stjecanju svoje neovisnosti bili primorani otići do kraja, do onog trenutka kada se u povijesti neovisne nacije stvaraju u vrtlogu rata i brojnih žrtvovanja. Nitko normalan neće takvo što poželjeti ni Kataloncima, ni Španjolcima (i Kataloncima) unitaristima, nego je želja da se ovi nekako nagode, a bez nasilja.
Ne znamo dovoljno jesu li Katalonci, poput Hrvata morali često odlaziti u pečalbu i tražiti dostojan život u drugim zemljama, no znamo da su oni najbogatiji Španjolci. Nešto poput Slovenaca i Hrvata u bivšoj Jugoslaviji. A znamo i da su Katalonci daleko bogatiji i od nas Hrvata koji se već nalaze u zajedničkoj EU obitelji. S obzirom na to da je standard Katalonaca, isfrustriranih što nemaju državnu neovisnost daleko viši od Hrvata, isfrustriranih što nemaju europske plaće i standard, nameće se pitanje; što je vrednije, imati viši standard i plaće, ili državnu neovisnost?
Na znanje i za one naše unutarhrvatske filozofe, koji se vole zgražavati oko “nametanja” zastava, himni, priča, serija i filmova iz Domovinskog rata – Katalonci su nam već dali odgovor na to pitanje. Državna i nacionalna neovisnost vrijedi najviše, daleko više od materijalizma, standarda, dobre plaće, zabave i automobila. Što će ti svi novci i blaga, ako nisi svoj na svome, vjerojatno da misle svi oni Katalonci koji su na referendumu glasali za neovisnost.
Ima pregršt praktičnih i formalnih razloga zašto se Hrvatska ne može miješati u ova politička zbivanja na Iberskom poluotoku, pa to i ne čini, No, ipak smeta razina licemjerja kojom se sada služi većina hrvatskih političara kada moraju promrsiti nešto o Kataloniji. Uglavnom, od te teme bježe ko vrag od tamjana, ili se trude pronaći što više argumenata da kažu kako je borba za neovisnost Hrvata i Katalonaca neusporediva stvar. – Ne budimo licemjerni, sjetimo se ‘91., jedina je “nediplomatska” izjava koju smo od naših političara mogli čuti. I prilično je apsurdno da ju je jedini usudio izgovoriti političar u nestajanju, predsjednik stranke čiji je rejting ispod 1%, Darinko Kosor iz HSLS-a.
Ostali su oko Katalonije radije mudrovali i držali se Ustava. Španjolske! Jedan SDP-ovac je čak rekao da Katalonci tu ne smiju ništa, jer je Španjolska unitarna, a ne federalna država. On, dakle misli da je Hrvatska uspjela zato što je bivša Jugoslavija imala Ustav koji ju je deklarirao kao federativnu. I to kaže političar koji bi na sudbini vlastite obitelji trebao znati kako su i zašto Hrvati uspjeli. Ne zato što im je to dozvoljavao Ustav, nego podnošenjem strašnih žrtava.
Ovih dana su iz Ministarstva obrane poslali 150 pozivnica na vojnu vježbu. Radi se o probnom uigravanju procesa stvaranja vojne pričuve. Hrvatska je, naime jedna od rijetkih država koje su potpuno zanemarile tu pričuvu. Javili su se odmah mladi iz nekoliko mirovnjačkih udruga, žestoko protestirajući što MORH nije dao, istodobno i upute pozvanima kako da ulože prigovor savjesti. Nema potrebe za dramom.
Praksa je da se oni koji pismeno ulože prigovor savjesti više ne pozivaju. Država će ionako radije zvati one koji sami, bez moljakanja ili utjerivanja žele sudjelovati u obrani njezine neovisnosti. Neki od tih naših mirovnjaka, inače istodobno su puni razumijevanja za neovisnost – Katalonije. Kako to da onda preziru obranu hrvatske neovisnosti?
Nije tajna da su ljudi sve gluplji. Danas ima mnogih koji su cjelo vrijeme živjeli samo u režimu. Najbolji primjer je Urajina. Država koja odavno nije bila slobodna i zaboravila što je to. Nije u pitanju nikakva "peta kolona". To je hvatanje pozicija u zemlji koja se počinje neovisna razvijati. I nema zemlje oja to nije prošla. Kada se te pozicije riješe i sve raspored, počinje normalan život. Ali za to treba vremena, a za nas koji čekamo to je previše vremena". Međutim Kinezi vrijeme mjere drugačije i imaju strpljenja. To su planovi za generacije. U povijesti vrl je kratko razdoblje kada Kina nije vladala. Ona nije tražila niti je trebala europu. Mi smo tražili i našli i europu i SAD. Uništili civilizacije i nismo shvačali da su svojim načinom života naprednije od nas.