Dok su u četvrtak na Pantovčaku stajali jedno uz drugo, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier podsjetio je da poznanstvo i suradnja s hrvatskom mu kolegicom Kolindom Grabar-Kitarović datira u vrijeme kad su oboje bili ministri vanjskih poslova, prije 13 godina.
Steinmeier, iz redova njemačkih socijaldemokrata (SPD), i Grabar-Kitarović, HDZ-ova ministrica, u tom su periodu radili na istoj razini, njihove dužnosti i prava bili su podjednaki. Danas, kad su im se putevi opet isprepleli na nominalno istoj funkciji, nesimetričnost između prava i ovlasti, koja hrvatskoj predsjednici daje više mogućnosti za djelovanje, samo je jedan od elemenata koji ih razlikuje. Drugi proizlazi i iz načina biranja predsjednika, ali i šireg shvaćanja uloge predsjednika u društvu. Jedno im je zajedničko – iako dolaze iz političkih stranaka, predsjednici u obje države trebali bi preuzimanjem dužnosti djelovati nestranački.
Kolinda Grabar Kitarović o nogometu
Njemačkom predsjedniku uloga je nešto lakša – ne bira se izravno, nego u parlamentu, ali i predstavlja državu u kojoj postoji širok nacionalni konsenzus o ideološkim pitanjima i o ulozi njihove države u povijesti, što u Hrvatskoj nije slučaj. U idealnom svijetu to bi značilo političku neutralnost i odbacivanje bilo kakve ideologije. No može li predsjednik ili predsjednica u Hrvatskoj doći na to mjesto ili pokušati osvojiti novi mandat bez podrške stranke i ideologije?
Zaokret za 180 stupnjeva
Kada se početkom studenoga prošle godine na službenoj internetskoj stranici HDZ-a pojavio tekst u kojem se stranka izrugivala predsjednici države zbog pada njezina rejtinga, činilo se da su stvari između Pantovčaka i Banskih dvora nepopravljive. Dogodilo se to svega nekoliko dana nakon što je medijska zvijezda desnice Velimir Bujanec na Facebooku objavio da Kolinda Grabar-Kitarović neće potpisati omraženi Marakeški sporazum, iako je mjesec dana prije na zasjedanju Opće skupštine UN-a izjavila da se raduje njegovu potpisivanju.
U tom se trenutku činilo da će predsjednica u zadnjoj godini mandata svoje djelovanje dodatno uskladiti s desnicom računajući na njezinu izbornu potporu. No, već sredinom veljače sazvala je konferenciju za novinare na kojoj je o Vladinim politikama govorila vrlo pomirljivo, posipajući se istodobno pepelom zbog prijašnjih izjava da je “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. Zaokret od 180 stupnjeva krajnje je ozlojedio njezine obožavatelje na desnici koji su je smatrali svojom ikonom. Budući da su joj prije opraštali mnoge “zaokrete”, poput posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, čini se da su je glorificirali upravo zbog odnosa prema ovom ustaškom pozdravu, jer ne treba zaboraviti da je Grabar-Kitarović još kao predsjednička kandidatkinja izjavljivala da ne bi napustila stadion na kojem bi se klicalo “za dom spremni”.
Od njezine “pokajničke” presice Bujanec se potpuno koncentrirao na osvetu “odmetnutoj” predsjednici i svaka njegova emisija posvećena je tom cilju. Na desnici se pritom govori o zajedničkom kandidatu koji bi pomrsio račune Kolindi Grabar-Kitarović u utrci za novi mandat, no pitanje je koliko je atomizirana desnica za to uopće voljna i sposobna. Mogu li sve te stranke naći zajedničkog kandidata koji bi doista izgurao Kolindu Grabar-Kitarović iz utrke i sam ušao u drugi izborni krug?
Ako se to i dogodi, pitanje je što onda, jer je teško povjerovati da bi takav kandidat uspio privući i birače centra koji su mu nužni za pobjedu. Desnica bi se, dakle, našla u situaciji da je zbog puke osvete s Pantovčaka izgurala Grabar-Kitarović i na njezino mjesto dovela nekog drugog, vjerojatno s lijevog spektra.
Iako je izrugivanje s rejtingom možda najotvoreniji pokazatelj, tijekom mandata Kolinde Grabar-Kitarović nekoliko je puta dolazilo do rascjepa u odnosima s premijerom Andrejem Plenkovićem. Na papiru i u teoriji stvari su trebale izgledati idealno – prvi put od smrti predsjednika Franje Tuđmana HDZ drži i Markov trg i Pantovčak. I ne samo to, na čelnim dužnostima, onima predsjednice, premijera, šefa Sabora, nalaze se ljudi koji se jako dugo i jako dobro, neki bi rekli i predobro, poznaju.
Obraćanje uoči 4. godine mandata
Ljudi koji su profesionalnu karijeru počeli u istoj kući, Ministarstvu vanjskih poslova, u prvoj polovini 90-ih godina prošlog stoljeća. Možda je jedan od prvih indikatora bilo nezadovoljstvo Pantovčaka time što se, kako oni smatraju, odugovlači s rotacijom veleposlanika. Sukob je izazvao i posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu, dok predsjedničinu inicijativu Tri mora premijer gotovo da je ignorirao. Indikativno je i da je na početku, kako bi se bolje koordinirale vanjskopolitičke aktivnosti, dogovoreno da netko s Pantovčaka sjedi na kolegijima MVEP-a.
Plenković nije bio oduševljen tom idejom, ali tolerirao ju je, no ta je praksa ukinuta čim je otišao Davor Stier, a dužnost preuzela Marija Pejčinović-Burić. Borba za vlast nije specifična za odnos Grabar-Kitarović i Plenkovića. Jedan od razloga zasigurno je i ono što mnogi zovu genetskom greškom hrvatskog pravosuđa. Predsjednik države bira se na neposrednim izborima i ima najveći legitimitet, no ovlasti su iznimno male.
Sva je vlast u premijerovim rukama. To stvara strašne frustracije svim predsjednicima. S druge strane, premijeri ne vole kad im se docira s Pantovčaka, a da pritom predsjednici ne odgovaraju ni za što. Naime, premijera se u Sabor na odgovornost može zvati zbog bilo kojeg političkog postupka. Predsjednik će biti u problemu samo ako grubo prekrši Ustav. Golemu frustraciju takvim uređenjem pokazivali su i bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović, koji je u izbornu utrku, koju je naposljetku izgubio od Kolinde Grabar-Kitarović, ušao s agendom promjene Ustava. Naš politički sustav jednostavno tjera predsjednika da kritizira Vladu jer to je jedini način da preživi u javnosti.
Za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj je savezni predsjednik formalno šef države iako je njihova uloga iz povijesnih razloga u najvećoj mjeri ceremonijalna, objašnjava politolog specijaliziran za postjugoslavenska pitanja sa sveučilišta Duisburg-Essen Thomas Bickl.
Njemačkog predsjednika bira parlament, a ne izravno građani. Kandidati često dolaze s političke scene, ali osobe su iz političkog centra. Trenutačni predsjednik bivši je SDP-ov ministar vanjskih poslova i zapravo je bio zajednički kandidat koalicije CDU/CSU i SPD-a. Prethodnik mu je Joachim Gauck, bivši pastor, bez ikakvih veza s političkim strankama. Riječ je bila o bivšem aktivistu iz Istočne Njemačke aktivnom u demokratskim pokretima u DDR-u koje su dovele do pada Berlinskog zida. Jedan od predsjednika bio je i Roman Herzog, bivši predsjednik Ustavnog suda, koji je u toj ulozi od 1991. do 1993. član Arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatije kao Badinterove komisije.
– Oni predsjednici koji dolaze iz politike nastoje ostati neutralni. To je slučaj i sa Steinmeierom. Zapravo je odigrao važnu ulogu nakon posljednjih parlamentarnih izbora kad su CDU/CSU, Zeleni i Liberali dogovorili koalicijski sporazum, no Liberali su se u zadnji tren povukli. Kako bi spriječio nove izbore, Steinmeier je CDU/CSU i SPD nagovorio da oforme koaliciju, što im u početku nije bilo po volji. To je, zapravo, jedina ovlast predsjednika – djelovanje kad dolazi do zastoja u formiranju vlade – objašnjava Bickl.
Minimum je osigurati plaće od 7500 kuna
Predsjednik u Njemačkoj obično govori o političkim i društvenim pitanjima, ali preko stranačkih linija, pa ni uloga savjetnika, koja se pokazala kao važna u Hrvatskoj, nije kritična. No tu je možda važnije da neke teme koje su u Hrvatskoj konstantno u žarištu, poput odnosa prema prošlosti, u Njemačkoj nisu na dnevnom redu. Shizofrene situacije poput onih u Hrvatskoj, kad desnica slavi potez Kolinde Grabar-Kitarović jer je s Pantovčaka izbacila biste Josipa Broza, vođu antifašističkog pokreta koji je Istru, otoke i Dalmaciju vratio Hrvatskoj, a onda zajedno kritiziraju predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija zbog izjave o talijanskoj Istri i Dalmaciji, ili kad se osuda ustaškog režima relativizira “whataboutismom” i promptnim prozivanjem zločina komunističkog režima, kojih je nesumnjivo bilo, u Njemačkoj ne postoje.
Propuštanje da se jednoznačno odrede prema prošlosti rezultira i time da druge države, primjerice Austrija, koriste te slabosti i da zbog komemoracije u Bleiburgu čitaju bukvicu Hrvatskoj. Ne može se očekivati da su svi građani homogena skupina, niti oni to trebaju biti, ali minimum konsenzusa o moralnim pitanjima vezanim za dobro i loše civilizacijski je minimum.
Nijemcu je lakše
– Nema debata o prošlosti, jer zbog nacističkog režima i holokausta nitko ne propitkuje ulogu Njemačke prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Postoji konsenzus o odgovornosti nacije i političkoj ostavštini. Na neki način njemačkom predsjedniku lakše je nego hrvatskom jer u Hrvatskoj pitanje NDH još izaziva debate, ali i očekivano težak odnos sa susjednom Srbijom može igrati važnu ulogu u kampanji. Nadalje, njemački se predsjednik ne bi, primjerice, uključio ni u debate o, migracijama, osim kad bi na kocki bili osnovni standardi čovječnosti, kao što se dogodilo u Mađarskoj. Oko pitanja gay prava nema se što ni reći jer su ozakonjeni brakovi istospolnih parova te ta tema ne postoji. U domaćim debatama vlasti protiv opozicije, posebice na operativnom planu, ne bi zauzimao pozicije, bez obzira na to odakle dolazi i kakav mu je osobni stil. Njemačkom predsjedniku život je lakši nego hrvatskom – zaključuje Bickl.
No kako je rekao bivši predsjednik Ivo Josipović prije raspisivanja parlamentarnih izbora 2011., on će ostati neutralan, neće se staviti na stranu nijedne stranke, ali mora biti jasno da predsjednik nije lobotomiziran te da ima svoje vrijednosti i politiku koju zastupa.
Koliko je Kolindi Grabar-Kitarović važna podrška stranke? Na predsjedničke se izbore u pravilu odaziva oko polovice biračkog tijela, što znači da ključnu ulogu i ovdje igra stranačka aparatura. A jedino stabilno biračko tijelo, koje uz to nije ni previše izbirljivo ni osvetoljubivo, ima HDZ. Želi li osvojiti novi mandat, Grabar-Kitarović prisiljena je tražiti podršku stranke koja ju je i dovela na Pantovčak, dakle potpisati primirje s Vladom Andreja Plenkovića i nadati se da će ta podrška biti potpuna i iskrena.
Postoje, naime, i mišljenja da bi ta podrška mogla biti “s figom u džepu”, s obzirom na sve što je Grabar-Kitarović priuštila Plenkoviću nastojeći se distancirati od Vladine politike. No ta teorija počiva na pretpostavci da si Plenković može priuštiti da kandidat njegova HDZ-a glatko izgubi predsjedničke izbore, što je dvojbeno. Ne treba zaboraviti da HDZ, uz europske i predsjedničke, čekaju i unutarstranački izbori, na kojima će predsjednik stranke sasvim sigurno htjeti pokazati dobre izborne rezultate stranke pod svojim vodstvom.
Plenković će, dakle, vjerojatno učiniti sve da Kolinda Grabar-Kitarović prođe što bolje, što znači da će ona na izborima krajem godine imati punu podršku HDZ-ove infrastrukture, no je li joj ona dovoljna za novi mandat? O tome je zasad nemoguće nagađati jer još nije jasno tko će joj uopće biti protukandidati. Stanje na ljevici kaotično je zbog krize u SDP-u, koja je pak otvorila prostor za nove opcije i nove potencijalne predsjedničke kandidate, poput Dalije Orešković, čiji Start od samog osnivanja bilježi solidan rejting, a tu su i stara imena, poput bivšeg premijera Zorana Milanovića. Kandidatima na ljevici prijeti, pak, antisistemski Sinčić, a tko će se na kraju i uz čiju podršku naći u drugom krugu predsjedničkih izbora, ostaje vidjeti.
Nakon prvog hrvatskog predsjednika imamo drugog hrvatskog predsjednika i prvu predsjednicu. Razdoblje 2000. - 2015. najbolje zaboraviti.