Nobelovu nagradu za mir dobili su jučer zatvoreni bjeloruski aktivist Ales Bijalijacki, ruska nevladina organizacija Memorijal te ukrajinski Centar za građanske slobode. Nagrada je dodijeljena upravo na 70. rođendan Vladimira Putina, ali radi se o pukoj koincidenciji jer se Nobelova nagrada za mir uvijek dodjeljuje petkom u tjednu kada se laureati proglašavaju. Kao da i sama nebesa nešto poručuju ruskom predsjedniku.
Ratna atmosfera
Također nema sumnje da su i ovogodišnje, kao i jedan dio prošlogodišnje, ona dodijeljena ruskom nezavisnom novinaru Dmitriju Muratovu, poruka Putinu, kao što su i poruka Aleksandru Lukašenku, predsjedniku Bjelorusije. Nagradu su dobili Bijalijacki te dvije spomenute organizacije za promicanje ljudskih prava zbog, kako je to norveški Nobelov odbor naveo, pokušaja promicanja "vizije mira i bratstva među narodima" podsjećajući kako se nalazimo usred rata u Ukrajini. U tome se odmah primjećuje kako je ovo drugi put zaredom da neki ruski entitet koji se ne slaže s Putinovom politikom, odnosno aktivno istupa protiv nje, dobio Nobela.
Doista i sama je Berit Reiss-Andersen, predsjedavajuća Nobelova komiteta, upitana na konferenciji u povodu dodjele je li nagrada doista usmjerena protiv Vladimira Putina koji slavi i rođendan na isti dan. Ona je odgovorila kako se nagrada daje ljudima i tijelima te nije ni na koji način usmjerena protiv nekoga. Argumenta radi, može se špekulirati kako se moglo napraviti isto kao i lani, kada je uz Muratova nagradu dobila filipinska novinarka Maria Ressa, pa je ovoga puta uz ruske i ukrajinske mirovne nevladine organizacije, laureatom mogao postati, recimo, američki pokret Black Lives Matter koji je doista na putu da iz temelja promijeni američko društvo, i možda ga dobrim dijelom liši strukturnog rasizma koji je ipak prisutan. Ali, Nobelov odbor doista ima svaki razlog što je nagrade dodijelio spomenutim laureatima.
– Dugi niz godina laureati promiču pravo na kritiku vlasti i štite temeljna prava građana. Usred smo rata i govorimo o dva autoritarna režima i jednoj naciji koji ratuju i htjeli bismo istaknuti važnost civilnog društva – rekla je predsjednica norveškog Nobelova odbora Berit Reiss-Andersen, proglašavajući pobjednike. Svakako se nagrada Bijalijackom ni po čemu ne može smatrati pretjeranom, jer ako se rusko društvo smatra centraliziranim pod osobnom diktaturom Vladimira Putina, onda treba pogled okrenuti prema Bjelorusiji, čiji režim ovog aktivista iza rešetaka drži od 2020. godine bez ikakva suda.
S time je ravnoteža u odnosu na mirovne nevladine organizacije u Rusiji i Ukrajini sasvim opravdana. Ako je u Rusiji teško zamisliti promjenu režima najlegitimnijim sredstvom, kroz izbore, tada je u Bjelorusiji to nemoguće. I upravo je Bijalijacki na to ukazivao među prvima. Kako stoji u obrazloženju, on je "jedan od pokretača demokratskog pokreta koji se pojavio u Bjelorusiji sredinom 1980-ih. Posvetio je svoj život promicanju demokracije i mirnog razvoja u svojoj domovini. Među ostalim, 1996. godine osnovao je organizaciju Viasna (Proljeće) kao odgovor na kontroverzne ustavne amandmane koji su predsjedniku dali diktatorske ovlasti i koji su izazvali opsežne prosvjede. Viasna je pružila potporu zatvorenim prosvjednicima i njihovim obiteljima.
U godinama koje su uslijedile, Viasna se razvila u široku organizaciju za ljudska prava koja je dokumentirala i prosvjedovala protiv mučenja političkih zatvorenika od vlasti. Da bi nakon toga Bijalijacki postao političkim zatvorenikom i sam. Zatvaran je dva puta. Jednom je to bilo 2011. godine kada je osuđen na četiri i pol godine zatvora, a drugi put je to u bitnom trenutku – dogodilo se to odmah nakon velikih prosvjeda lipnja i srpnja 2021. godine u Bjelorusiji, pa i u samom Minsku, a nakon predsjedničke kampanje nakon koje je Lukašenko dobio još jedan mandat, potvrđujući praktično status Bjelorusije kao ruskog satelita. Bijalijacki je optužen, ali još nije izašao na slobodu, iako osuđen nije niti suđenja ima.
Također ima razloga dodijeliti Nobelovu nagradu za mir i ruskoj nevladinoj mirovnoj organizaciji Memorial ustanovljenoj 1987. godine od strane aktivista za ljudska prava Sovjetskog Saveza koji su nastojali osigurati da se ne zaboravi na žrtve represije tamošnjeg komunističkog režima. Isto je zanimljivo kako je uz borkinju za ljudska prava Svetlanu Ganuškinu, osnivač Memorijala bio i pokojni sovjetski disident te fizičar Andrej Saharov koji je također laureat Nobelove nagrade za mir.
Razmišljanje je u Memorijalu kako je potrebno suočiti se sa zločinima prošlosti kako bi se spriječilo nove. I iz ovoga se može iščitati čvrsta poruka Vladimiru Putinu koji je i sam bio dio represivnog aparata sovjetskog režima, njegova najrepresivnijeg dijela, KGB-a, a koji je dobrim dijelom regrutirao svoje suradnike iz redova te službe, pri čemu ga se optužuje da su svi oni sa sobom donijeli i neke od metoda zloglasne službe za obranu poretka SSSR-a. Memorijal je postao najvećom humanitarnom organizacijom u Sovjetskom Savezu usmjeren prije svega ustanovljenju središnjeg dokumentacijskog centra za staljinističke žrtve. No, tok vremena preusmjerava ih prema kršenju ljudskih prava u novoj Rusiji, glavni izvor informacija o političkim zatvorenicima, a za rata u Čečeniji počeli su dokumentirati i ratne zločine. To je njihovu članicu Nataliju Estemirovu stajalo 2009. godine i života. Aktivnosti Memorijala potaknule su ruski režim na potpunu zabranu ove organizacije lani, moguće i zato što je režim znao kuda ide sljedeće godine.
Niz upitnih dobitnika
Ako biste pomislili kako je ukrajinski Centar za građanske slobode postao laureatom samo zbog rata u svojoj zemlji, teško biste pogriješili. Jer, riječ je o organizaciji osnovanoj 2007. zbog promicanja ljudskih prava i demokracije u Ukrajini, dakle znatno prije događaja 2014. godine i pobune proruskih separatista na istoku Ukrajine. Centar se zauzeo za jačanje ukrajinskog civilnog društva i radio pritisak na vlasti da od Ukrajine naprave punopravnu demokraciju.
Početkom rata u Ukrajini, Centar se počinje baviti zločinima protiv civila nastojeći jasno usmjeriti krivnju na počinitelje. Dakle, posljednjih su godina Nobelove nagrade za mir povlačile neka pitanja, pogotovo oko etiopskog predsjednika Abdiyja Ahmeda (dobio nagradu 2019.) za kojeg danas ne bi bilo čudno niti da mu se jednom sudi zbog događanja u pobunjenoj regiji Tigray, pa i zbog bivše čelnice Mjanmara Aung San Suu Kyi (dobitnica 1991.) koja je predugo vremena ostala tiha na zločine prema zločinima nad narodom Rohindža, pa i svjedočila u korist vojske Mjanmara.
VIDEO: Putin proglasio mobilizciju pa otišao na odmor: Opušta dušu i tijelo u spa kompleksu?
Nobelovu nagradu za mir može dobiti Amerikanac, njihov prijatelj ili neprijatelj njihovog neprijatelja, kao ovi izdajnici. Zašto je nisu dobili Edward Snowden i Julian Assange koji su je uistinu zaslužili? Ne, njih se progoni kao zvijeri da ih se likvidira! Pravda na američki način.