Struja Mladen i ja smo bili odličan tandem. Čovik se moga u njega pouzdat. Tri smo puta bili zajedno na brodu. Prvi put san u Indoneziji vidija da je pravi drug i prijatej. Na unutrašnjemu sidrištu Balikpapana na Borneu krcali smo drvenu građu, usidreni na ušću rike. Svugdi okolo je bila džungla, a do Balikpapana je tribalo oko po ure vožnje gliseron. Ka terco palube ima san gvardije od 08-12 i 20-24, a posli noćne bi, sa dozvolon barbe i čifa otiša u Balikpapan. Bija je jedan disko na plaži di su se okupjali stranci, manje-više pomorci koji su radili po naftnin plaformama i brodima. Ka i svugdi di je bilo pomoraca, bilo je i cura....”
A onda, kako to biva u mornarskom životu, zbog jedne, imenom Diana, problemi.
“Pogledon san tražija čin bi se moga branit. Oni su već bili blizu i okružili me, jedino je šank bija iza mene. U ti momenat neko ih je napa s leđa. Iskoristija san to i zaletija se na najbližega koji je za momenat skrenija pogled, put toga nekoga ko mi je doša pomoć, i udrija ga nogon u prsi. A onda je nasta pakal. Nekoliko članova posade s našega broda, za koje nisan ni zna da su u disku, a sidili su sa druge strane podijuma u separeu, mi je skočilo pomoć. Svi su bili Crnogorci osim Mladena koji je uletija prvi. Sekondo makine iz Kotora je bija pravi barufant, skoro je sve sam rišija.”
Ne pristaje na pogibelj
Hrvatski pomorac, rođeni Šibenčanin s adresom u Splitu, Slobodan Vrčić, koji već tri desetljeća kroti svjetska mora, a od 2006. kao zapovjednik na brodovima kompanije MSC, u slobodno je vrijeme i pisac. Uzbudljivu svakodnevicu na velikim morima i egzotičnim svjetskim lukama opisao je u svojoj knjizi “Gvardija”, objavljenoj 2018. U međuvremenu, paralelno piše još dvije knjige. I ljuti se na sebe što sporo napreduje. Pogotovo što knjigu “Spas u teglju” o havariji teretnog broda u Južnome kineskom moru, utrci s vremenom, međuljudskim odnosima i odgovornosti zapovjednika u tim dramatičnim trenucima, koju je posvetio nesretnim pomorcima s broda “Bourbon Rhode” i našem kapetanu Dini, nije završio do godišnjice potonuća “Bourbon Rhodea”. Taj se tužni dan dogodio lani potkraj rujna, u olujnom nevremenu usred Atlantskog oceana, a malo ga se koji hrvatski pomorac nije sjetio bez obzira na to na kojem se meridijanu i paraleli zatekao.
– I prije dvadesetak dana još je jedan brod u nizu platio danak tropskoj cikloni u blizini Japana povukavši sa sobom na dno 44 člana posade... More je nepredvidivo, nije uvijek mirno i ponekad smo u jako opasnim situacijama. Otkako sam kapetan, drukčije gledam na sve to. Vodim računa da na vrijeme skrenem brod ili smanjim brzinu. Ne pristajem ni pod cijenu otkaza izložiti brod, posadu i teret pogibli. Izbor uvijek postoji, a za mene ljudski život nema cijene – jasan je kapetan Slobodan, koji piše i knjigu nepomorske tematike, ali itekako bliske i bitne upravo pomorcima, radnog naslova “Fejs, inbox i lažni profil”.
Naime, upravo se Fejs i internet dramatično promijenili život na moru. Nabolje ili nagore nije do kraja siguran ni naš sugovornik, koji zapovijeda brodom za prijevoz tereta u kontejnerima, MSC Mirjam, dužine 400, širine 58.8 i gaza od 16 metara.
– Sve ima prednosti i mane, ali, ipak, ne bih se vraćao na ono prije. Iako, nekad je društveni život na brodu bio sadržajniji, igrali smo karte i šah, zajednički gledali filmovi s kazeta. Danas se manje-više svi u svoje slobodno vrijeme pozatvaramo u kabine i gledamo filmove po vlastitom izboru, komuniciramo s obitelji i prijateljima ili smo na društvenim mrežama. Nekad smo sa svojima razgovarali preko brodske stanice, svi te slušaju i nije bilo prilike za neko izražavanje nježnosti i osjećaja. Sada smo više u toku što se događa kod kuće, u zemlji i svijetu općenito –kaže kapetan, koji s dvadeset članova posade iz Crne Gore, Italije, Hrvatske, Srbije, Ukrajine, Indonezije i Samoe, spaja luke Dalekog istoka, Kine i Južne Koreje, preko Singapura i Sueskog kanala s obalama Grčke i Turske.
Cijelo putovanje potraje po dva i pol mjeseca, a najteže bude kad se mijenjaju vremenske zone.
– Nikada neću zaboraviti svoje prvo zapovjedništvo i prelazak Pacifika. Svaki smo dan, na putu iz Kine u SAD, trebali pomicati sat unaprijed, a nakon samo tri dana stajanja u luci Long Beach vraćali bismo ga natrag. I tako bismo za 19-20 dana pomaknuli sat 18 puta, plus dvije promjene datuma. Nakon samo jednog putovanja od 28 dana više ne znate kad je noć, a kada dan. Svima nam se bioritam totalno poremetio. Izdržao sam tako četiri mjeseca, na kraju nisam uspijevao odspavati dnevno više od dva-tri sata. To mi je bilo najgore životno iskustvo – prisjeća se kapetan broda “MSC Mirjam”, koji veli da su sada pomorci zbog korone suočeni s brojnim novim, velikim izazovima.
Zbog mjera suzbijanja epidemije većina u mnogim lukama uopće ne iziđe na kopno.
– Dok je situacija bila normalna, uspijevali bismo se organizirati da praktički svi s našeg broda iziđu jednom na Dalekom istoku, a jednom nakon dolaska u Tursku ili Grčku. Sada se osjećamo kao zatvorenici i jako je teško izdržati u takvim okolnostima – priznaje hrvatski časnik.
I bez koronaizazova pomorci jedu kruh sa sedam kora. More zahtijeva 24-satnu budnost, a ništa manje ni u lukama, kod operacija ukrcaja i iskrcaja tereta. Radni je dan za časnike palube podijeljen u šest brodskih straža od po četiri sata, tzv. gvardije. Kapetan je dostupan sva 24 sata, a kad nema trećeg časnika, sam drži i njegovu gvardiju. Na komandnom je mostu uvijek kad je vidljivost smanjena, kad se plovi uz obalu ili u području s dosta ribarica i drugoga pomorskog prometa, kod uplovljavanja i isplovljavanja i, naravno, kad je nevera. A kad je sve mirno, našem su kapetanu najdraža jutra.
– To mi je najbolji dio dana. Dođem jutrom na komandni most, upoznam se s trenutačnom situacijom i stavim kavu prije nego što odem pogledati brodsku poštu. Kada je kava gotova, lagano je ispijam uživajući u pogledu na morsko plavetnilo – otkriva svoj mali gušt kapetan, sretan što većina njegove posade, kao ni on osobno, nisu zbog korone imali ekstremnih situacija poput pomoraca koji su mjesecima zarobljeni na brodovima.
– Korona je sve zakomplicirala, donijela nam puno problema. Jedan od ponajvećih su smjene posada zbog raznih mjera koje se provode ili ne provode u pojedinim lukama. Naša kompanija uspijeva osigurati koliko-toliko normalne smjene jer na ruti imamo nekoliko luka gdje je to moguće izvesti uz karantenu i sl. Ali, nitko od pomoraca, naravno, nije sretan kad dođe u neku zemlju poput Južne Koreje, Singapura, Malezije, pa 14 dana čeka ukrcaj. Nije nimalo ugodno biti izoliran u jednoj prostoriji, jesti hranu na koju niste navikli i tako čamiti dva tjedna. Dan prije ukrcaja moramo napraviti i test na COVID-19, a to nas u većini zemalja čeka i kod iskrcaja. U posadi trenutačno imam člana iz Samoe koji je dulje od godinu dana na brodu, jer njegova zemlja provodi lockdown i nije bilo avionskih veza da se vrati kući. Ima i naših pomoraca koji su i po godinu dana na brodu, jer ne mogu dobiti smjenu. Ne zna se za koga je to stresnije, za njih ili za porodice kod kuće – suosjeća naš sugovornik.
Novo normalno na brodu danas znači, opisuje kapetan Vrčić, i da ljudi zbog zabrane iskrcaja u pojedinim lukama ostaju uskraćeni za najnužnije sitnice poput sapuna, ne mogu u nabavu, ne mogu se ošišati, ništa. Kada se, pak, mogu iskrcati, maske i distanca su obvezne, mjeri im se i temperatura, a nakon isplovljavanja dezinficiraju sve na brodu što je bilo u doticaju s ljudima s obale. U tri desetljeća na morima nije doživio ništa slično, a zadovoljan je što su ga nevolje s koronom zatekle s posadom s kakvom i najradije plovi. Kombinacija je Crnogoraca, Hrvata i Talijana, kao časničkog kadra, i posade koju pretežito čine Indonežani, kaže, najbolja.
– Naši pomorci spadaju u ponajbolje, ali ih je, nažalost, sve manje na brodovima. Ako se ne nađe načina da mladi odrade praksu, nema budućnosti za naše pomorstvo i hrvatski će pomorci nestati – zabrinut je kapetan Vrčić, koji ne krije žal i što sve više mladih napušta Hrvatsku.
Neće im, kaže, biti lako ni u tuđini. A možda uvide i ono što naš kapetan s udaljenosti od tisuća i tisuća morskih milja dobro uočava.
– Što god neki mislili, kvaliteta života u Hrvatskoj ne zaostaje puno za razvijenim zemljama svijeta. K tome, kod nas se sigurnost osjeća na svakom koraku, ljudi bez straha hodaju ulicama u svako doba dana i noći, i to našu zemlju razlikuje od mnogih. Slažem se da u Hrvatskoj ne teče med i mlijeko, ali ne teče ni vani. Mnogi koji se danas iseljavaju uvjerit će se da je Hrvatska najbolje mjesto za život – vjeruje naš kapetan, koji je vidio puno zemalja i gradova, ali malo onih kojima bi htio zamijeniti svoju domovinu.
Pomorska tradicija
To bi, kaže, mogle biti samo Španjolska i daleki Novi Zeland, dok među gradovima ima tri favorita.
– Barcelona, Singapur i New Orleans. Barcelona me oduševljava svaki put kad tamo dođem, ljudi su mi bliski, njihov mediteranski temperament mi itekako odgovara. U Singapuru se obožavam šetati, pogotovo starim dijelom, kineskom četvrti. Treći, New Orleans, spada u najopasnije gradove na svijetu, ali njegov stari dio, poznat kao Francuska četvrt, sa svojim Bourbon Streetom, mjesto je kojem se uvijek vraćam kad se tamo zateknem – otkriva kapetan Slobodan. Iako, kaže, nije to više nalik na nekadašnje izlaske s broda. A valja znati i da su mornari davno prije korone prestali bančiti u svakoj luci.
– Već godinama većina pomoraca zbog udaljenosti luka i terminala od centra grada praktički uopće ne izlazi s broda dok ne dođe vrijeme za pakiranje kofera i iskrcaj. Sretnici čiji brodovi budu privezani bliže gradu, iziđu obaviti kupnju, nešto pojedu na brzinu i zbog obveza natrag na brod. Da, definitivno, davno je prošlo vrijeme bančenja, sad imamo samo sjećanja nas starijih na dane kad nije bilo alkotestiranja i obveznog vremena za odmor, tzv. resting hours – smije se S. Vrčić.
Više ne stoji ni ona da su žene na brodu nesreća. Na brodu “MSC Mirjam” ljepšeg spola nema, ali ta je predrasuda o svijetu pomoraca prevladana, pa danas više nije rijetkost da je žena čak zapovjednik broda ili, recimo, i upravitelj stroja.
– Susrećemo ih puno više na putničkim brodovima, nešto manje na trgovačkima, a i u mojoj kompaniji je bilo ženskih članova posade. Uglavnom su, doduše, radile kao kuharice ili konobarice. Osobno, priznajem, više volim da ih nema kako ne bi bilo problema s posadom. Škakljive su to teme. Na brodu se izbjegava govoriti i o politici kako ne bi došlo do prepirki i neugodnih situacija. A kad su muško-ženski odnosi posrijedi, lako se dogodi ljubavna iskra. Sve je u redu ako nema više zainteresiranih ili dok ne postoji neka treća osoba koja može biti povrijeđena. Još uvijek dobro pamtim incident iz mlađih dana kad je kapetanova žena saznala da joj suprug ima aferu s brodskom konobaricom. Pojavila se na brodu, napala konobaricu, šamarala je, vukla za kosu. Bilo je svađe, vike, dreke... Pa tko bi si to poželio na radom mjestu – iskren je kapetan Vrčić, kojeg je na more odvelo više toga.
U obitelji je već postojala pomorska tradicija, plovili su otac i stric, vuklo ga je i da vidi svijeta, ali možda je presudio kampanjski pristup učenju. Na žalost roditelja, prekinuo je i studij strojarstva 1987. i posvetio se kadeturi. Novac nije bio glavni motiv ni onda ni danas, s tim da su pomorske plaće, kaže naš sugovornik, osjetno pale posljednjih godina.
– Ali, mora se reći, još uvijek su dovoljno dobre da privuku mlade ljude i omoguće pristojan život i njima i njihovim obiteljima – veli splitski kapetan.
– Udarac je nanijela i korona. Zbog pandemije i lockdowna opao je pomorski promet i nastao zastoj u svim sektorima pomorske industrije. Puno je brodova usidreno, danas se koliko-toliko normalno odvija samo promet kontejnerskim brodovima, a posljedice koronakrize će biti kobne za većinu malih brodara i kompanija.
A koliko će naš kapetan Slobodan Vrčić ostati u tom svijetu? Ne krije da od prvog dana na brodu, još kao kadet, pravi planove za povratak i život na kopnu.
– Otad je prošlo puno godina, a, vidite, ja sam još na brodu. Vjerojatno će to potrajati još koju godinu. Iako, teško je bilo što planirati. Zbog ovog virusa čovjek ne može ni znate hoće li i kada uopće biti sljedećeg ukrcaja, a kamoli što više. Nije lako nama na brodovima, ali kolegama koji su doma sigurno je puno teže. Mnogi su životne ušteđevine uložili u turizam ili neke druge poslove, a zbog pandemije je sve stalo. Zato se više ne usudim planirati, živim od danas do sutra i prilagođavam se – kaže kapetan, koji ima razrađenu odstupnicu.
Na Hvaru ga, kaže, čeka poljoprivreda, maslinici, a volio bi se baviti i kozarstvom.
– I sad kad se vratim s broda, nakon nekoliko dana u Splitu, odlazim na Hvar, u obilazak naših maslinika o kojima se supruga brine dok me nema. Pomažem koliko mogu između dva ukrcaja – otkriva svoju kopnenu ljubav kapetan Vrčić, koji ne sumnja da će pogled na krošnje maslina biti dostojna zamjena za morsko plavetnilo.
– I tamo je more u pozadini. E to će biti potpuni doživljaj....
...vć već tri desetljeća kao zapovjednik broda kroti mora.....pa sa koliko je to godina avanco za barbu (ili ti po rvackom unaprijedjen za zapovjednika broda), sa 18 godina. inace ja sam vam sve ovo mogi ispricat jos davno. ja sam polozio kapetanski u luckoj kapetaniji u Gruzu jos 82-ge.