Na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu na početku prosinca 1971. osuđen je nacionalni pokret u Hrvatskoj. Uslijedile su smjene i zatvori, a zabranjen je i rad žarišta pokreta - Matice hrvatske. Evocirajte nam atmosferu koju je tada stvorio otpor unitarističkih snaga.
U to sam vrijeme radio na Filozofskom fakultetu u Zadru, pa sam u Zagrebu boravio u kraćim razdobljima. A u doba baš samog Karađorđeva bio sam s Jonkeom na stručnom lingvističkom skupu u Bratislavi gdje sam s kolegama, uz poslove u Institutu slovačkoga jezika, slušao vijesti iz Hrvatske s najvećom zebnjom. Kada sam se vratio, već su i studentski protesti na Jelačićevom trgu i u njegovoj blizini polako jenjavali. Svratio sam u Maticu gdje je bila grozna atmosfera - uzimali smo posljednji, 18. broj časopisa "Kritika" u kojem sam i ja u tijeku Proljeća objavljivao neke, za svoj stručni rad važne priloge. To je bilo vrijeme koje možemo ukratko okarakterizirati kao mješavinu prkosa i straha. Razgovarao sam u to doba s Pavletićem, s mnogim kolegama s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i u Zadru i bilo nam je jasno da nastupa jedna za Hrvatsku krajnje teška epoha i da će ona sigurno dugo trajati. Tolika nada i očekivanja pretvoreni su u ništa, u svoju krajnju suprotnost. U represalijama se to stanje doživljavalo gorim nego ikada, osim možda neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Dok se, s jedne strane, osjećalo da vlast želi uništiti i onemogućiti nositelje Hrvatskoga proljeća i političke, i kulturne i, uopće, društvene, s druge strane osjećalo se da, zbog masa, vlast nekako želi sačuvati iluziju da žestoki progoni nisu bili zbog hrvatastva nego zbog zločestih ljudi koji su u doba Proljeća preuzeli inicijativu u protunarodnom poslu.
Pa ipak, Proljeće je imalo učinka u unutrašnjem ustrojstvu Jugoslavije.
Usprkos svim strahotama Karađorđeva više nije bilo moguće u republičkom ustavu, a ni u saveznom iz 1974., ići sa starim unitarističkim modelima, moralo se makar odglumiti da jugoslavenske vlasti nisu protuhrvatske. Mislim tu, npr., na novu odredbu o jeziku u hrvatskom Ustavu koja je bila nekakav kompromis, pa i na ukupnost modela međurepubličkih odnosa i odnosa prema saveznim tijelima kakvi su definirani u saveznom Ustavu 1974. Zato mislim da su zbivanja nakon Karađorđeva, s jedne strane, nacionalna katastrofa, jedna krajnje nehumana reakcija tadašnjeg režima, ali da, s druge strane, Proljeće ipak nije bilo uzaludno jer je ono omogućilo da se dva desetljeća kasnije dogodi raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne hrvatske države.
Kako se poslije Karađorđeva držao narod?
Među nama intelektualcima vladalo je uvjerenje da te strašne trenutke treba nekako prebaciti preko glave sa što manje žrtava, a onda će se u budućnosti opet početi iznova. Bilo je svima u svijesti da se u četiri godine Proljeća, a Proljeće je započelo od Deklaracije, hrvatski narod oslobodio malodušnosti koja ga je držala gotovo četvrt stoljeća. Narod je shvatio da se protiv jugoslavenskog režima ipak može boriti, pa ako nije uspjelo u prvom pokušaju, jedanput će se ipak uspjeti. U širim slojevima u neku je ruku bilo bolje stanje nego u vodećem sloju koji je bio neposredno izložen strašnim represalijama.
Što su značile Bakarićeve i Blaževićeve izjave u vrijeme Deklaracije da su svi njezini pristaše agentura inozemstva?
To je značilo da su za Deklaraciju inicijativu dali vanjski neprijatelji Jugoslavije, što je bila vulgarna kleveta, jer su vanjski krugovi možda bili protiv režima, ali ne i za razbijanje Jugoslavije.
Koji su ljudi u različitim područjima najviše obilježili Hrvatsko proljeće?
To su bilo različiti krugovi koji su se ispresijecali. Bilo je istaknutih ekonomista (Veselica, Šošić, Đodan), filozofa, kao što je bio Pejović, iako su filozofi dobrim dijelom bili na suprotnoj strani, djelovao je i niz književnika, tada srednje generacije, među kojima možda Pavletić nije bio najglasniji, ali je možda bio najutjecajniji, zatim partijski ljudi kao Savka i Tripalo. Sve su to bili krugovi koji su u pojedinostima imali i različite interese ali su zapravo radili u istom smjeru, katkada s taktiziranjima , ali ozbiljnijih sukoba interesa nije bilo. Svi su osjećali da je komunizam svjetsko pitanje i da će jednom pasti na svjetskoj razini, da je na neki načina bitno da Jugoslavija kao unitaristička državna zajednica ne preživi pad komunizma kad jednom do njega dođe.
Prije Karađorđeva cvali su tisak i Matičina periodika...
"Hrvatski tjednik" povezivao je proljećarsko vodstvo i šire čitateljske slojeve. Časopis "Kritika" Matice Hrvatske bio je izvanredno ozbiljno glasilo koje je u svojih 18 brojeva, na najvišoj razini, razrješavalo ključna pitanja hrvatske nacije, kulture, društva. Dnevni tisak u doba proljeća bio je sav na rodoljubnoj strani, a ako se gdje pojavio kakav glas koji bi odudarao od opće slike, osjetilo se odmah da je to prikriveni režimski ili jugoslavenski glas koji se zbog opće atmosfere ne usudi nastupati otvoreno
Na "tapetu" je bio Babić-Finka-Mogušev Pravopis, napadan kao "endehazijski"...
Taj je pravopis "71. bio već gotov, bio je u tisku u Školskoj knjizi, praktički već pred izlaskom, ali se izlazak, pod pritiskom protuhrvatskih snaga, čak i izravno iz Beograda, neprestano odgađao. Za vrijeme Proljeća nije uopće izišao iz tiska, iako je već u cjelini bio otisnut, samo bez predgovora oko kojega su se stalno nastojali praviti kompromisi. Veći broj takvih, već otisnutih primjeraka bez predgovora, Školska knjiga je uvezala i to je bilo razdijeljeno jednomu stručnom krugu, pa je taj broj primjeraka preživio uništenje naklade nakon Karađorđeva. Taj je pravopis u načelu doljedno fonološki, čak više nego novosadski, ali je od unitarističkih i sličnih snaga bio stalno napadan da je tobože endehaškog tipa. Slični, krajnje nekorektni prigovori pojavili su se i kad je nakon 90. g. tiskan u pet izdanja.
Kako ste osobno podnosili vrijeme i prilike prije i nakon Karađorđeva?
U listu "Telegram" duže sam vrijeme vodio rubriku "Jezik današnji", sve do odlaska na rad u Ameriku 1969. godine. Uređivao sam tu rubriku i u doba Deklaracije i stalno sam nakon udara po Delaraciji dobivao zahtjeve da dadem ostavku. Tadašnji urednik Hrvoje Šarinić nije došpuštao da budem smijenjen.
Inače, od šezdesetih sam bio zauzet općeslavenskim lingvističkim atlasom s centrom u Moskvi i poslije, od konca 70-ih, lingvističkim atlasom Europe. Rad u uredništvu tih najvećih lingvističkih pothvata u svijetu toliko me je apsorbirao da sam do konca 80-ih malo sudjelovao u zbivanjima u Hrvatskoj, izuzev jezične borbe s jugoslavenstvom i srbohrvatstvom. Radio sam u časopisu "Jezik" koji je u svim razdobljima, i do Deklaracije i nakon nje, ostao tvrđava patriotskoga odnosa prema hrvatskome jeziku.
Borba za samostalnost hrvatskoga jezika traje i danas, osobito na stranim slavističkim katedrama, gdje se još uvijek predaje srpskohrvatski. Kako riješiti taj problem?
Taj se problem ne može riješiti jednostavno. Iluzorno je da bi u svijetu dvostruko plaćali nastavnike, upotrebljavali po dvije prostorije i trošili dvostruke sate da bi se vrlo velik dio gradiva ponavljao čas jednim, čas drugim studentima. Moguća su samo dva rješenja - da jedno sveučilište ima ili kroatistiku ili serbistiku, kako do takvih udvajanja ne bi došlo, ili da ima studij koji bi obrađivao cjelokupnu problematiku kao srednjojužnoslavensku, tj. koji bi obuhvaćao razne jezične probleme vezane za teritorij između hrvatsko-slovenske granice na sjeverozapadu i srpsko-makedonske i srpsko-bugarske na jugoistoku. Termim srpskohrvatski neprihvatljiv je iz niza razloga, jer je značenjski nejasan, jer preskače bošnjačku i crnogorsku problematiku i jer je u jugoslavenskoj prošlosti beznadno kompromitiran protuhrvatskim, unitarističkim naslijeđem. Ona sveučilišta koja bi izabrala takvu skupnu problematiku, srednjojužnoslavensku, morala bi biti okrenuta prvenstveno slavističkom i indoeuropeističkom apsketu jezične problematike. O četiri književnosti na srednjojužnoslavenskom području mogla bi davati samo općenite podatke. Na većim sveučilištima morala bi biti ili kroatistika ili serbistika, jedan ili drugi jezik učio bi se ne samo za čitanje i komparativne jezične studije, nego i za govorenje te za cjelovito obuhvaćanje jedne ili druge književnosti.
Lada Žigo
