Nino Raspudić u samo se nekoliko godina prometnuo u neformalnog gurua intelektualne konzervativne scene. Dok je na jednoj strani stekao vjernu čitateljsku i gledateljsku publiku, koja ga privrženo slijedi kao nekog kršćanskog propovjednika, nije malo ni onih koji ga osporavaju.
S Raspudićem sam razgovarao u kafiću pokraj zagrebačkog Filozofskog fakulteta na kojemu predaje ovaj doktor talijanistike. Iako zastupa tvrda konzervativna stajališta, Raspudić se ne uklapa u uobičajene stereotipe koji u hrvatskom medijskom prostoru vladaju o “desničarima i ognjištarima”. Jasno i bez kompromisa zastupa svoja stajališta, ali nisam osjetio isključivost. Tek je malo povisio ton kada sam ga pitao o nekim bosanskim fratrima s kojima je u kontinuiranoj polemici i koje kolokvijalno naziva daidžama. Poput dobrog matematičara, Raspudić se izražava jasno i konkretno, a svoje opservacije o “bitku i vremenu” često garnira specifičnim mostarskim humorom te poučnim vicevima i anegdotama. Ovih dana izlazi knjiga 145 kolumni “Kratki espresso” koje je Raspudić u posljednjih nekoliko godina objavio u Večernjem listu.
Vi ste odrasli u Mostaru u obitelji fakultetski obrazovanih roditelja. Vaša majka je arhitektica, otac nastavnik matematike. Kako biste opisali vaše odrastanje?
Opisao bih ga kao normalno odrastanje prekinuto traumatičnim događajem – početkom rata koji me zatekao u drugom razredu gimnazije. Grad koji je bio doista ugodno mjesto za život, po mjeri čovjeka, pretvorio se u najgore mjesto za život na svijetu. Specifičnost Mostara jest da su u njemu bila dva rata. To je bila geostrateška točka na kojoj su se na kraju sukobljavale tri vojske i tri naroda. Kada ti se dogodi da ti rodni grad postane glavna vijest u svijetu, onda ostaje trauma za cijeli život, koja čovjeka svakako dijelom određuje.
Kako je funkcionirao život u Mostaru prije rata? Je li bilo podjela?
Teško je sada reći jer ono što se dogodilo u ratu i ratno iskustvo baca i drugačije interpretacijsko svjetlo na ono što je bilo prije. Bio sam premlad da bih mogao vratiti taj film unazad. Teško je tu vidjeti što je bio rezultat sustava i dogme o bratstvu i jedinstvu unutar jednopartijskog sustava u kojemu su bili svi jedinstveni utoliko što su bili pod jedinstvenom čizmom, a koliko je to doista bila jedna kultivirana tradicija suživota u kojoj se vidi da različitosti mogu skladno suživjeti i prožimati se. Taj konflikt nastao je iz nacionalnog pitanja koje nije bilo riješeno iz niza povijesnih okolnosti. S jedne strane kolonijalno iskustvo tog prostora, koji je bilo pod centrima moći višenacionalnih imperija, a s druge strane ideološke komunističke faze. Nažalost, krajem 20 stoljeća to se počelo rasplitati na najgori mogući način. Žalosti prije svega svijest da se sve to moglo rasplesti i drukčije, mirno, a ne nažalost na najgori mogući način. Od brojnih mogućih scenarija dogodio se najgori.
Vaša obitelj živjela je i radila u tom sustavu. Kako ste se odnosili prema nekim socijalističkim društvenim ritualima tog doba? Jeste li s obitelji za Prvi maj išli na izlet na Bunu (mala rijeka u blizini Mostara)?
Roditelji su radili poslove nevezane uz sustav i u tom smislu bili su obični ljudi. Ne nosim nikakvu emocionalnu predodređenost prema tom sustavu. Dakle, nije mi usađivana ljubav prema njemu, a s druge strane nisu me opterećivali nikakvim resantimanom. Moje djetinje sjećanje na Jugoslaviju i socijalizam datira s kraja osamdesetih, kada je to sve skupa bila karikatura. Ali neke naknadne spoznaje i obrazovanje ostavljaju sasvim drukčiju sliku na nešto što je meni kao djetetu krajem osamdesetih moglo izgledati kao fora i simpatično.
Dakle, ne može se reći da je vaša obitelj bila progonjena, ali ni da je bila simpatizer režima?
U vrijeme moga odrastanja obitelj nije bila ni privilegirana ni zakinuta u tom sustavu iako smatram da je sustav bio loš zato što nije ni približno omogućavao iskazivanje potencija ljudi i prostora na kojima je vladao.
Kako biste opisali mentalitet jednog tipičnog Mostarca? Što je tu stereotip, a što je realnost?
Svaki stereotip ima neku realnu osnovu. Mostar je grad koji ima jak identitet. Dakle, vi Mostarca možete prepoznati po govoru, po tonu, po melodiji dok govori.
Je li Vaš govor mostarski?
Jest. To nije onaj mostarski govor Mostarca koji se nikada nije maknuo iz grada, ali svakako se osjeti taj prepoznatljiv ton u govoru. Dakle, bio je vrlo jak taj mostarski identitet i on je takav i danas. Mostarci su uvijek bili nekakav poseban OUR. Mostar uz otok Hvar ima najviše sunčanih dana tako da ljudi jako puno vremena provode na otvorenome, što stvara jednu jaku, a možda i prejaku javnost. Postoji navika da se gura nos u tuđe živote te da se sve komentira i trača. Tradicija jake društvenosti rezultirala je i moćnim humorom i mislim da je Mostar u tom pogledu najjači. Nekada osjetim da, kada dulje vrijeme, recimo mjesec i pol, ne odem u Mostar, da „usporim“, ispadnem iz forme. Onda me moji u Mostaru u internim zezanjima i prepucavanjima nekoliko dana driblaju bez problema dok se ne vratim u formu. Mostar je još uvijek grad velikog potencijala za ugodan život i zato mi je žao što taj nacionalni konflikt stoji neriješen, što je grad blokiran i što se još ne uspijeva naći kompromis i institucionalni okvir unutar kojeg bi potencijal tog grada zasjao.
Postoji li kod vas jedna vrsta podvojenosti. Na jednoj strani snažan osjećaj pripadnosti gradu, a na drugoj pripadnost svome narodu i zavičaju.
Nema tu nikakve kolizije. Razlikujem jasno predratni ideološki konstrukt – a to je bila priča o pravovjernom, crvenom Mostaru, Mostarske kiše itd... – od onoga što je bio autentičan gradski identitet i humor. To su dvije različite razine. Ide mi na živce taj šovinizam prema ljudima koji dolaze iz manjih sredina ili sa sela, a toga je bilo i u Mostaru. Gradovi su po definiciji otvorene sredine, i tu vrstu „mostarluka“, kao nekog ponosa što sam ja čovjek iz grada, a netko je iz sela došao u njega, nikada nisam furao. Ako se nešto dobro dogodilo u Mostaru u ratu, onda je to da je u njega došlo stanovništva iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine i da je dobio, kako bih rekao, na tom šarenilu.
Za vrijeme rata morali ste napustiti Mostar i otići u Treviso?
Treći razred gimnazije završio sam u izbjeglištvu u Makarskoj, a četvrti i peti u godinu dana u Italiji. Tamo gimnazija traje pet godina pa sam morao polagati u godinu dana uz četvrti i taj peti razred i maturu jer naši ne priznaju taj peti gimnazije, a morao sam se vratiti zbog regrutacije.
Zatim dolazite na studij u Zagreb. To je bila velika promjena. Možete li usporediti Zagreb i Mostar?
Sjeo sam na autobus u Mostaru ujesen 1994. godine. Upravo je završio rat između Hrvata i Muslimana. Srpske snage, koje su bile iza brda, još su povremeno granatirale grad jer im je bilo jasno da ga više ne mogu vojno uzeti, ali nisu dopuštali da se vrati normalan život. Trećina Hrvatske bila je okupirana. Autobus je vozio preko pontonskog mosta preko Paga i to nekih 14 ili 15 sati. Iz takvog Mostara došao sam u Zagreb. To je bilo neusporedivo. Zagreb je ipak unatoč ratu i svemu što ga je pogodilo ipak bio sređena funkcionalna sredina, dok je Mostar bio porušen i podijeljen grad, još pod granatama treće strane. To je bilo jedno kaotično vrijeme. Kada je čovjek mlad, nekako se s time nosi. Ljudi iz moje generacije, dakle one koju je na početku srednje škole zatekao rat, bili su se dosta rasuli po svijetu i postali prepušteni sami sebi. Otac je bio cijele vrijeme u Mostaru, a majka nije mogla u izbjeglištvu imati nikakvu kontrolu nada mnom. Bili smo prisiljeni vrlo rano sazreli. Ili propasti ili sazreti. Preuzeti odgovornost za samog sebe. Mislim da sam nakon svega onoga što sam prevalio preko glave s osamnaest godina došao u Zagreb kao već formirana osoba.
Znali ste da ćete studirati filozofiju i talijanistiku?
Znao sam da želim studirati filozofiju i talijanistiku iako su se moji roditelji nadali drukčijem izboru. Ja sam, sasvim slučajno je to išlo, u sedmom osnovne na natjecanju iz matematike pobijedio u razredu, pa školi, u gradu, regiji Hercegovini, bio treći u BiH i na kraju 20. na saveznom jugoslavenskom natjecanju. Budući da sam bio moćan matematičar, oni su očekivali da ću, pogotovo u to ratno vrijeme neimaštine i nesigurnost, odabrati neki „roditeljski“ studij, kao što je informatika, elektrotehnika, koji će jamčiti sigurniji kruh. Međutim, već u gimnaziji mi je postalo jasno koje su, za mene, vrijedne stvari kojima se treba baviti na akademskoj razini. Tu nije bilo dvojbe oko izbora studija. Ponovio bih isto.
Je li studij tekao bez problema?
Nije bilo nikakvih problema. Imao sam tu sreću da sam upisao studij koji me doista zanimao. Imao sam samo tri četvorke tijekom cijelog studija, ukupno prosjek gotovo 4, 9.
A niste štreber?
Nisam štreber. Svi su me predmeti zanimali. Upisao sam ono što najviše volim, sa strašću sam to studirao i ti rezultati su došli. Lijepo je to kad bi ono što čitaš za ispit čitao i na moru iz zadovoljstva, kad nema razlike između struke i strasti, hobija. Onda mi je 1999. godine profesor Mladen Machiedo, naš najveći živući talijanist kod kojeg sam pisao diplomski rad, nakon obrane rekao da smatra da bih nakon svega pokazanog trebao ostati na fakultetu kao znanstveni novak. Ušao sam u taj proces privremenih znanstvenonovačkih ugovora koji, nažalost, za moje mlađe kolege danas završava tragično. A to je taj znanstvenonovački put gdje najprije četiri godine imate privremeni ugovor do magisterija.
Nekako je kod Milanovića potencijalno najbolje upravo ono što mu najviše prigovaraju. To je taj izražen ego, to što zovu bahatost
Magistrirao sam na poslijediplomskom studiju književnosti u roku i taj sam magisterij objavio kao knjigu. Bavio sam se postmodernom talijanskom filozofijom i književnošću, stvarima bitnima za razumijevanje suvremenog društva i kulture. Već tada sam imao interes za medije, za stvaranje slike svijeta, interpretacije stvarnosti. Onda se ugovor produžuje još četiri godine do doktorata. Rad na doktoratu za mene je također bio formativan i ima veze i s kasnijim javnim djelovanjem. Bavio sam se time kako nas vidi Zapad iz perspektive najbliže, talijanske kulture. Ja sam to nazvao poluorijentalizam.
Odnosno kako nas vide Talijani?
Na primjeru talijanske kulture kao najbliže, ali i kako centri moći stvaraju sliku o onima s periferije. To bavljenje pitanjem identiteta, kulture i konstrukcije identiteta, orijentalizma i balkanizma nešto je što mi je otvorilo oči za puno drugih fenomena o kojima sam pisao poslije. Nakon doktorata taj se znanstvenonovački ugovor produžuje na još tri godine i dosad je bila praksa, što je bilo i u mom slučaju, da se za one koji u roku magistriraju, doktoriraju i rade u nastavi otvori stalno docentsko radno mjesto. Međutim, tragedija našega društva i sveučilišta jest da je sada zabranjeno zapošljavanje znanstvenih novaka. Danas imamo mnogo mlađih kolega koji su u roku magistrirali, doktorirali i cijelo vrijeme rade punu satnicu u nastavi, koje mi trebamo da bismo održali ovu razinu nastave, a koji sada, nakon što je država 11 godina ulagala u njih, ostaju na ulici. To je strašno. Pitaju me zašto sam se dohvatio bivšeg ministra Jovanovića. Ministar koji zabranjuje zapošljavanje tih ljudi, koji su najkvalitetniji iz svoje generacije i koje trebamo u sustavu, istodobno je sebi unutar svoga resora sredio docentsko mjesto. To je strašno.
Onda ste zadovoljni s ovom promjenom na čelu ministarstva obrazovanja?
Još je rano za ocjenu rada novog ministra Mornara. Nažalost, on se našao u nezgodnoj situaciji. Zato što ima samo godinu i pol dana na raspolaganju nepravedno bi bilo od njega očekivati krupne reforme. Međutim, već po tonu i normalnom načinu komuniciranja i otvaranja dijaloga s različitim društvenim skupinama, stekao se dojam kao da je nestalo pola problema u državi otkad se Jovanović maknuo. Mi imamo neke realne društvene probleme i neslaganja, ali jedna normalna komunikacija, kultura dijaloga, uvažavanje različitih mišljenja, velikih dio tih konflikta već u startu može, ako već ne riješiti, onda umanjiti. Ovo je apsolutno korak naprijed.
Prije nekoliko godina doživjeli ste pravu medijsku eksploziju. Je li to bio svjesni koncept na kojemu ste radili ili se sve to dogodilo više-manje slučajno?
To je došlo sasvim spontano. Imao sam tu neku suvremeniju talijanističku formaciju kada je riječ o odnosu akademizma i medija. Uzor mi je bio Umberto Eco koji je veliki teoretičar i književnik, ali je i osoba koja prati društvene fenomene i koji već desetljećima piše kolumne u tjedniku L'Espresso. Kod Eca me fasciniralo kako istodobno uspijeva biti aktualan i pisati o nekim fenomenima koji nam se čine banalnim i svakodnevnima, a koliko iz njih uspijeva iščitati i neke dublje stvari. Pokazati da ove stvari kojima se mi bavimo na filozofskom području – filozofija, književnost, kultura – nisu apstraktne dosadne bjelokosne kule odvojene od stvarnosti nego nam one pomažu da bolje i aktivnije sagledamo stvarnost. Tome sam težio u pisanju. Dakle, ne mislim da nešto što je duboko mora biti i dosadno. Dapače.
Javno sam se u smislu politike i društva prvo počeo oglašavati oko pitanja Hrvata u BiH. Kad sam već imao priliku reći i znao reći, onda bih se osjećao loše da sam šutio. Neskromno mislim da sam dijelom pridonio i promjeni tog stajališta. Mi danas više ne čujemo rasističke strahote o Hercegovcima kakve su se mogle čuti prije deset ili petnaest godina. Onda je došla ponuda za kolumnu u Večernjem listu. Počeo sam pisati i ljudi su to čitali i cijenili. Onda se javi opasnost da se pretvorite u političkog analitičara, nadam se da sam to uspješno izbjegao, dakle lik koji počnu zvati i pitati za sve i svašta. Otprilike na jednu izjavu koji dajem za medije, barem deset ih odbijem jer smatram da ne ulaze u uže područje moje kompetencije. Postoje stvari kojima se bavim, koje su mi struka, postoje neke stvari koje su opća pitanja koja se tiču svih, kao što je pitanje politike. Međutim, bio bih budala kada bih davao svoj sud o nekim užim područjima u kojima postoje kvalitetni stručnjaci. Nadam se da sam izbjegao ulogu sveznadara. Poslije je uslijedio poziv u emisiju Peti dan koji je bila dobar format. Eto, išla je prva sezona pa se gledalo, zvali su me zatim u drugu sezonu pa na kraju i u treću. Dakle, nije ta medijska pozornost nešto što sam želio ni što sam tražio.
Nekako je uvriježeno u hrvatskom javnom životu, pogotovo u intelektualaca, da nerado iznose svoje mišljenje.
To je loše. Stalno potičem svoje kolege na Fakultetu da pišu i oglašavaju se u javnosti jer ne vidim tko bi to bolje činio od njih. Ponavljam, ljudi iz akademskog miljea uglavnom nisu nikakvi dosadni i apstraktni tipovi nego su uglavnom vrhunski obrazovani znalci koji su uz to znatiželjni, aktivni, duhoviti i imaju što reći. Volio bih da se još više ljudi s fakulteta, pogotovo mlađih, uključi u javne rasprave o bitnim društvenim temama.
Rekli ste da vam je Umberto Eco neka vrsta uzora. Koga cijenite u hrvatskom javnom životu? Ne mora nužno biti vaš uzor niti se morate slagati s njime. Čije tekstove volite pročitati?
(Kratka stanka) Sada ste me malo zatekli. Ah, ne znam. Teško mi je reći. Lakše se sjetiti onih koje ne volim (smijeh).
Kako biste se politički pozicionirali? Mnogi vas doživljavaju kao gurua konzervativne scene.
Skloniji sam konzervativnoj opciji. Mogu i rekonstruirati razvojni misaoni put koji dovodi do toga. To je dijelom rezultat i obrazovanja. Kada uvidite da vrijednosti koje se nama čine prirodne nisu samorazumljive već su rezultat baštine koju je gradio dugi niz generacija prije nas, zatim da je civilizacija krhka te da se vrlo lako pada u barbarstvo, uvidite da ne treba raditi opasne društvene eksperimente s nekim institucijama ako nismo sigurni da će to donijeti boljitak. Kao konzervativno može se okarakterizirati i moje nepovjerenje u velike emancipacijske priče, ideologije i obećanja, uvid da zlo nije samo u sustavu nego da se unutar svakoga čovjeka vodi borba između dobra i zla, da zakoni, običaji, pravila, vrijednosti imaju svoje zašto i da nam pomažu da u nama prevlada dobro u odnosu na ono manje dobro. Dakle, zlo nije samo u sustavu pa idemo ga promijeniti i onda će nastati raj. Bliska povijest nas uči da takvim revolucijama ne nastaje raj nego, štoviše, nešto sličnije paklu.
Skloniji sam ideji dugoročnog kultiviranja i cijenjenja baštine. U tom smislu bio sam jedan od rijetkih iz akademskog miljea koji je otvoreno u vrijeme diskusije oko referenduma i same definicije braka javno rekao da sam za tradicionalnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Argumentirao sam to na jedan malo drukčiji način. Smatram da se jedna tako važna društvena institucija kao što je brak ne može mijenjati preko noći bez širokog društvenog konsenzusa. A široki društveni konsenzus nije jedna vlada koja je dobila izbore na sasvim drugim temama, a onda bi nametala nešto protivno stavovima većine stanovništva. Dakle, ako se konzervativizam definira tako, onda jesam konzervativac. Ne vjerujem u spektakularna revolucionarna rješenja. Ne mislim da stvari treba olako mijenjati dok se ne uvidi razumno da je promjena bolja. Druga razdjelnica, unutar zastarjele dihotomije lijevo-desno, u nas je odnos političkog hrvatstva i nekada jugoslavenstva, a danas onoga što je danas nacionalno, „regionalno“, eunijsko i slično. Pa i tu se nastojim postaviti prije svega racionalno. Povijest XX. stoljeća nas je naučila da je Jugoslavija bila nesretan okvir koji je unesrećivao sve svoje sastavnice. U tom smislu politički sam Hrvat. Ovako definiram političko hrvatstvo: hrvatski narod ima pravo stvoriti nacionalnu državu i upravljati sam sa sobom, uz to, vjerujem da Hrvati mogu sami sa sobom upravljati bolje nego što bi to činili drugi. Sada, ako je to nacionalizam, onda sam i nacionalist.
A što se tiče gospodarskog dijela? Obično su konzervativci ekonomski liberali?
Ovisi. Potpuno je različita tradicija onoga što je američki konzervativizam koji je u biti ekonomski liberalizam s minimalnom državom i maksimalno dereguliranim tržištem i onoga što su europska iskustva. U tom smislu bliži bi mi bio njemački CDU. Smiješno mi je uopće kad netko kaže da treba toliki upliv države ili toliko slobodnog tržišta i to nudi kao univerzalni recept za sve zemlje. Nema zlatnog reza. Nema formule koja se može upotrijebiti za svaki kontekst i donijeti iste rezultate. Imamo situaciju jake socijalne države u skandinavskim zemljama koja se pokazala uspješna, ali imamo isti omjer države i tržišta u nekim drugim kontekstima koji su se pokazali jako neuspješnima. Imamo kapitalizam po Africi pa ne vidim da je donio prosperitet. Dakle, najjednostavnije je neke gotove modele lijepiti pa reći da nam treba toliko i toliko države. Mislim da to mora nastati kao rezultat sagledavanja specifične situacije, dijagnoze stanja, a onda slijedi propisivanje „lijeka“. Ali to zahtijeva nešto veći analitički napor.
Vidimo hrvatska iskustva u ovih četvrt stoljeća. Prema vašem mišljenju, je li bilo previše, premalo ili je sasvim optimalan utjecaj države?
Mislim da nije pitanje ima li ga previše ili premalo, nego kakav je. Mi smo imali primjere i lošeg državnog upravljanja, ali i lošeg privatnog upravljanja. Ne mislim da je to presudno pitanje. Čini mi se da smo u nekim stvarima liberalizirali ono što nismo trebali, ali opet da smo u nekim segmentima ostali u socijalizmu i da do dan-danas nismo dobili slobodno tržište. U smislu da vi i dalje ne možete poslovati i preživjeti u iole krupnijem biznisu u Hrvatskoj ako nemate političke veze i zaleđe. Toliko o slobodnom tržištu.
Jasno je da će se morati štedjeti u javnom sektoru. Međutim, to nije stroga matematička računica jer imamo posla sa živim ljudima i sudbinama. Bilo kakva reforma morala bi uzeti u obzir i programirati nekoliko godina socijalnih amortizera kako bi ljudi preživjeli dok se ne dođe do tog nekog optimalnog omjera. Još ne vidim da netko u Hrvatskoj ima jasnu viziju.
Promatrač bi mogao steći dojam da se pripremate za politiku. Imate li političkih ambicija?
Pretpostavljam da postavljate pitanje o bavljenju politikom u užem smislu.
Da.
Svaki slobodan čovjek ima potrebu utjecati na svijet u kojemu živi. Uvijek se vraćam na izvorno, grčko značenje riječi „idiot“. Idiot je onaj koji je zatvoren u svoju privatnu sferu, ne bavi se javnim poslovima i prepušta da mu drugi kroji svijet u kojemu će živjeti. Dakle, nijedan slobodan čovjek ne bi treba biti idiot. Trenutačno mislim da u tom građanskom smislu više mogu dati kao netko tko slobodno i sustavno nastoji iznositi argumentirano mišljenje i kome ljudi, rekao bih, vjeruju, nego kao sudionik u borbi za dio vlasti. Mislim da na ovaj način mogu biti korisniji zajednici nego partikularnim dnevnopolitičkim angažmanom.
Je li bilo ponuda? Jesu li vam nudili mjesto na listi?
Bilo je koketiranja. Nisam se nikada vidio u postojećim aranžmanima.
Je li vas Tomislav Karamarko zvao na razgovor? Jeste li s njim u kontaktu?
Nije me zvao na taj način, ali imao sam priliku razgovarati s gospodinom Karamarkom, kao i s premijerom Milanovićem, dakle s obojicom – ako je vjerovati istraživanjima – najnepopularnijih političara u zemlji, ha,ha. Ustvari, obojica su mi uživo ostavila puno bolji dojam nego što su njihove medijske slike. To je nekako naš specifikum. U pravilu imate političare koji su javno simpatični, zato što puno rade na PR-u, a onda privatno vidite da su puno lošiji. Kod nas mi se čini da malo zaostajemo. Dvije najistaknutije političke figure u biti ostavljaju lošiju javnu medijsku sliku nego što zapravo jesu.
Što vam se svidjelo kod Karamarko, a što kod Milanovića u tim neposrednim kontaktima?
Drago mi je što ste postavili ovakvo pitanje jer obično kude jednog i drugoga, a to je najlakše, pa da kažem koju pozitivnu. Krenut ću od Milanovića. Nekako je kod njega potencijalno najbolje upravo ono što mu najviše prigovaraju. To je taj izražen ego, to što zovu bahatost. Mi, nažalost, imamo dugu tradiciju političkih ljigavaca i beskičmenjaka koji dobivaju zapovijedi iz stranih ambasada i slično. On nije taj tip. On je politički subjekt pa i kad je u krivu, a često jest, on je to po svome nahođenju. Imam dojam da je zalutao u političku stranku kojoj je na čelu.
Da je po svome habitusu hadezeovac?
Ne hadezeovac, ali da je 1999. godine ušao u HDZ, kao što je ušao u SDP, vjerojatno bi postao predsjednik HDZ-a i možda bi se u tom miljeu profilirao drukčije, bio možda čak i uspješniji. Ne vidim, iskreno govoreći, poveznicu između njegovih vrijednosti i stranke kojoj je na čelu. To je sada pitanje i identiteta SDP-a i po čemu je on socijaldemokratska partija. To nije pitanje samo krize nominalnih socijaldemokrata kod nas nego i u Europi. Mislim da se Milanović našao u pogrešnoj stranci i da je vodio katastrofalnu kadrovsku politiku. Sasjekao je starije SDP-ove kadrove među kojima je, u funkcionalnom smislu, barem bilo ljudi koji su poznavali sustav. Njihova mjesta popunila je nedorasla partijska omladina. Onda se dovedete u situaciju da se nekada s pravnim poslovima bavio Mato Arlović, a danas to radi Peđa Grbin. Događaju vam se tipovi kao što je Jovanović i nekoliko ministara koji vode gospodarske resore, a nemaju dana radnog staža izvan politike. Tu su trebali malo bolje čitati Lenjina koje je rekao da je bit svake politike kadrovska politika.
Sve te ljude ipak je izabrao Milanović. Kako to tumačite?
Talijanski teoretičar elita Gaetano Mosca davno je kritizirao Aristotelovu podjelu na tri oblika vladavine. Jedan je monarhija, to je kada vlada jedan. Drugi je oligarhija, kada vlada nekoliko njih, a treći je demokracija u kojoj svi odlučuju o vladanju. Kaže Mosca da to ne stoji i da postoji samo jedan jedini oblik vladanja, a to je oligarhija. U ovoj formalnoj demokraciji privid je da svi odlučuju. Jednako tako monarh nije sam odlučivao nego je bio ovisan o političkoj klasi koje je dio. Ona ga vrlo lako prevrne ako se udalji od njenih dominantnih interesa. Mi ne možemo ni najjače autoritarne vladare promatrati samo kao neke neovisne političke subjekte. Odakle je Milanović mogao sebi regrutirati kadar nego iz te mlađe strukture SDP-a koja je takva kakva jest i o čijoj potpori i on dijelom ovisi?
Kod Milanovića je loše to što vodi zemlju. Što namjerno što nenamjerno, vodi nas u smjeru slobodnog pada.