Nije uopće teško naći razlog za kritiku Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, dvojicu najnepopularnijih političara u Hrvatskoj. Svađalačkim nastupima i poticanjem ideoloških podjela, koje su nastale na pretkršćanskoj mudrosti “oko za oko, zub za zub”, pridonijeli su stvaranju jedne vrste izvanrednog stanja u javnom prostoru. Neistomišljenike se percipira kao neprijatelje koje treba oblatiti na sve moguće načine, a prema potrebi je dopušteno i fizički se obračunati s “mrskim neprijateljem”. Dobrim dijelom zaslužni su za porast političkog nasilja. U zemlji koja je gospodarski uništena i demografski opustošena, to je najlakši način da se dobiju politički bodovi. Zašto se truditi oko gospodarskog razvoja, koji je spor i mukotrpan, ili oko pronatalitetne politike, koja pak daje rezultate tek za nekoliko izbornih ciklusa, kada se jednom svađalačkom izjavom i s nekoliko efektnih uvreda mogu podići mase. Druga je stvar koliko će takva jednostavna i prilično providna strategija držati vodu.
Ali uza sve negativne stvari koje su Karamarko i Milanović donijeli na našu političku scenu, a takvih, kako vidimo, nije malo, nepopularni dvojac donio je i jednu jako dobru stvar koja im nikada nije na pravi način honorirana u javnosti. Imaju tisuću mana, ali barem nisu licemjeri i sitni mudrijaši koji u javnosti rogobore jedan protiv drugoga te ideološki svađaju i huškaju narod, a onda, kada se ugase kamere, tajno dogovaraju unosne financijske dilove. Milanović i Karamarko uvijek isto govore i misle o politici onog drugog, i to se vjerojatno neće nikada promijeniti. Građani mogu biti sigurni da im se taj nepopularni dvojac ne smije cinično dok u nekom elitnom restoranu kuša mladu janjetinu ili pomodni suši. Oni se jednako mrze kao i njihovi sljedbenici.
Nije to neka vrijednost zbog koje bi se moglo preporučiti glasanje za Milanovića ili Karamarka, ali nije ni tako nebitno “demokratsko dostignuće”. Sjetimo se samo kako su se dobro slagali “klerikalac” Ivo Sanader i “ljevičar” Stipe Mesić. Ne mislim na uobičajeno uljudnu javnu komunikaciju, koja je poželjna, nego na zakulisne dogovore. Posebno su se dobro slagali kada su bili u pitanju čudni putevi novca. Na nešto nižoj razini sličan su igrokaz znali prirediti Ivan Šuker i Slavko Linić. Dok su se u Saboru častili žestokim optužbama, daleko od očiju javnosti imali su razumijevanja za probleme političkog suparnika. Često su zajedno štitili tajkune u usponu. Do danas nije razjašnjeno je li Robert Ježić bio HDZ-ov ili SDP-ov. U isto vrijeme bio je član HDZ-a, ali i nerazdvojni prijatelj Slavka Linića. Možda je Ježić bio zajednički projekt? Moguće, jer je dobro prolazio i za vladavine crnih i crvenih. Karamarko i Milanović poštedjeli su nas barem takvih zagonetki. Tomin čovjek nikada ne može biti i Zokijev. Vrijedi i obrnuto. Nije puno, ali svakako vrijedi zabilježiti.
>> Milanović na kraju skupa: Nisam čovjek od emocija, ali volim vas, I love you
Koliko god nam oba ova gospodina mozda nisu simpaticna, ipak se ne moze izmedju njih stavljati znak jednakosti. To je nepravedno! Jedan je kronicni neokomunist i prostak, a drugi to nije. Taj drugi je "lutalica": HDZ-Mesic-HDZ...