Nakon uvodne molitve ceremonija odavanja počasti žrtvama koje su partizani pobili i bacili u jamu na Žumberačkoj gori 1945. počela je čitanjem ulomaka iz Svetog pisma (Izaija 51) i pjevanjem 23. psalma, nakon čega je nadbiskup Bozanić podsjetio na Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju (Blago progonjenima zbog pravednosti; njihovo je kraljevstvo nebesko) i održao kraći govor u kojem je osudio duboke tragove zla i nasilja, izrazio duboki osjećaj kršćanske sućuti i apelirao na Boga da pobudi svijest svjedoka tih zločina da progovore i tako spase istinu od zablude.
Zapitavši se kolika je mržnja i okrutnost bila u srcima onih koji su zločine činili, a koje je nazvao "bezumnim slugama okrutnog režima", kardinal Bozanić istaknuo je da je tom mjestu "bila namijenjena šutnja i strah, o njemu se nije smjelo govoriti", i dodao da "ovdje danas progovaraju zemlja i kamen", ali da se i danas u hrvatskoj javnosti to mjesto prešućuje, kao da pripada nekoj drugoj povijesti, a i ta povijest je naša, i na nama je čuvati svaku žrtvu, nakon čega je izrazio nadu da će se znanstvenim putem rasvijetliti istina i doći do pravorijeka o krivcima i žrtvama.
Napomenuvši da je zločin nad Jazovkom bio "plod ideologije koja je izbacila Boga iz srdaca svojih sljedbenika", Bozanić se prisjetio što je o savjesti govorio papa Benedikt XVI. za posjeta Zagrebu, o savjesti kao mjestu odgovornosti pred Bogom i ljudima te podsjetio da je "molitva pronašla ovo mjesto i da ono vapi za istinom". Nakon što su izgovorili molitvu Oče naš, kardinal Bozanić obratio se izravno Kristu, podsjećajući na njegove muke koje su bile kao i muke nevino ubijenih te citirao riječi sv. Pavla o Božjoj utjehi.
Poslije Bozanićeva govora svi prisutni otpjevali su "Rajska djevo, kraljice Hrvata" i razišli se nakon što su se još jednom pomolili nad jamom.
Gdje je Josipović?