Vlade se vole baviti spomenicima. U Tuđmanovo vrijeme išlo se u velik
zahvat na Medvednici pa je Medvedgrad s Oltarom domovine postao točka
usred zelenila prirode koja se uočava iz velike daljine, čak i kad dan
nije sasvim bistar. Nije se pitalo za cijenu. Kad je prijašnji HDZ
izgubio vlast, Oltar domovine pao je u sjenu, a trećesiječanjska vlast
donijela je odluku o gradnji Spomenika domovini.
Kako je otad prošlo pet godina, a gradnja spomenika nije započela, o
istom je monumentu Sanaderova vlada u srpnju ove godine donijela novu
odluku, ali s istovjetnim tekstom. "Polazeći od potrebe da se trajno
obilježi borba hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost domovine,
izražavajući zahvalnost, odajući poštovanje...", pisalo je to u obje
odluke donesene s razmakom od nekoliko godina, da bismo sada dobili
treću neće se graditi Spomenik domovin, nego Spomenik hrvatskoj
neovisnosti.
Najnovija odluka vremenski se poklapa s još uvijek otvorenom raspravom
o tome gdje postaviti spomenik prvom hrvatskom predsjedniku. I da nije
počelo suđenje dojučerašnjem pripadniku hrvatske poslovne kreme, kojim
je pogođen i jedan važan segment dojučerašnje političke elite, činilo
bi se da je društvo napokon u zdravoj, pozitivnoj fazi, kad se može
prepustiti idealiziranju jednog dijela novije prošlosti i vlastite
snage.
Stvarnost je, kao što vidimo, nešto drukčija. Svojevrsna moralna
katarza koju je međunarodna zajednica priželjkivala Hrvatskoj na
temelju sudskih procesa u Haagu događa se sasvim drukčijim povodom i
slijedom procesa iz domaćih sudnica. Lučenje pravde od nepravde puno je
jednostavnije kad su posrijedi milijuni državnog novca što su završili
u privatnim džepovima ljudi koji zbog toga nisu promptno nazvani
lopovima, nego su, dapače, gotovo do jučer slovili kao ugledni
pripadnici nove društvene elite.
Osobe umiješane u transakcije državnim novcem, pojedinosti kojih se
odmataju u povodu slučaja Petrač i otmice Zagorčeva sina, sve do 2000.
godine uglavnom su visoko kotirale u državnoj vlasti. I tada je
postojalo državno odvjetništvo, postojali su i državna revizija i tajne
službe, ali sve to s državnim predznakom zakazalo je.
Zato danas s odmakom od gotovo cijelog desetljeća, kao da slušamo stare
vijesti. Za prpošno baratanje državnim računima znalo se naime i tada,
kao što se znalo i za to da iza nagla bogaćenja nekih figura iz
političke i poslovne sfere nisu mogli stajati zakoniti poslovi. No tek
nakon duljeg vremenskog odmaka, dolazi do pravog ljuštenja pozlate s te
faze novije hrvatske povijesti.
Državno odvjetništvo tvrdi da već ima "fajlove" o nezakonitom
kanaliziranju novca namijenjenog obrani, ali da ima i prepreke u
prikupljanju informacija. Još se, dakle, ne vidi u kakvu će širinu i
dubinu ići istražni i sudski procesi, no već sad je jasno da taj
segment hrvatske realnosti ne zaslužuje nikakav spomenik, a pogotovo ne
inflaciju spomenika do kakve bi moglo doći prema najavama političara.
Hrvatsku se, na sreću, ne može poistovjetiti s krugom na koji je
usredotočen aktualni sudski proces. No upravo bi taj proces mogao
pospješiti učvršćivanje novog, boljeg sustava vrijednosti od onog koji
je omogućavao da netko tko zgrće bogatstvo na manipuliranju državnim
novcem godinama bude u vrhu državne vlasti ili uz njezine skute, a u
svakom slučaju na špici društvene hijerarhije. Možda napokon završava
razdoblje u kojem su posjedovanje vile na Pantovčaku, Rolexova sata i
skupog automobila tretirani kao simboli idealnog i uzornog društvenog
statusa bez obzira na podrijetlo novca.
BEZ KRINKE
Katarza u sudnici
