Zabranio je ubijanje pasa u skloništima, uzgoj životinja radi krzna, uveo je obvezu lokalne zajednice da zbrinjava napuštene i ozlijeđene životinje i propisao da svaka županija ima barem jedno sklonište. Pa tko se tome ne bi veselio? Zakon o zaštiti životinja, donesen prije gotovo godinu i pol, probudio je nadu volontera i dobrih ljudi koji su tražili bolji život za životinje.
Sve dok se po njemu nije malo dublje 'zagrebalo', dok na terenu nije postalo jasno da je puno toga mrtvo slovo na papiru, a većina napisanog u prijevodu glasi – brigo moja prijeđi na drugoga. Dao je Zakon i nove, velike ovlasti komunalnim redarima i uključio ih u posao kojem nisu dorasli. Ili možda samo čekaju da sve odradi netko drugi, jer vide da im to prolazi. Za to vrijeme ulicama i poljima lutaju gladni, bolesni i nečipirani psi, bolesne i pregažene mačke i dalje vide samo volonteri, pretučenih, ranjenih i ubijenih iz vatrenog oružja svakim danom sve je više, a otvorena je i nova sezona ostavljanja mačića i štenadi. Iz Ministarstva poljoprivrede istovremeno sve češće odgovaraju – to je u nadležnosti lokalne samouprave. Dani prolaze, a bolji život za životinje nikako da stigne.
Brojni gradovi pak tvrde kako nemaju problema s napuštenim životinjama, gotovo kao da ih i nema. Pripremili su se ipak i za one koji propitkuju i koje zanima kako se u gradovima i općinama provodi i poštuje Zakon. Jedinice lokalne samouprave koje imaju ugovore potpisane sa skloništima uglavnom ih nerado pokazuju, iako bi trebali biti javni. Nerijetko su u tim papirima ugovorene 'rezervacije mjesta', a svaki zbrinuti pas u skloništu dodatno se plaća. Na obavijest da ulicama luta napušteni pas komunalni redari najčešće odgovaraju da za njegovo zbrinjavanje nema novca. Ništa drukčije nije ni s ozlijeđenim životinjama, a najgore prolaze mačke. I da, nemaju gradovi i općine problema s napuštenim životinjama, čast izuzecima koji priznaju da im je to teret. Napuštene i ranjene i dalje zbrinjavaju volonteri. Tko njih pita imaju li novca?
Od skloništa koja se prijavljuju na javne nabave jedinica lokalne samouprave nitko ne traži popis već sklopljenih ugovora s drugim gradovima. Što znači podatak o broju pasa koje mogu zbrinuti ako imaju desetke ugovora? Gradovi im plaćaju, mjesta nema, a kad zagusti uvijek postoji i ona stara metoda, metkom u čelo. Nitko nije kriv, jer nitko ništa nije vidio. Obvezao je Zakon jedinice lokalne samouprave i na donošenje odluka u kojima se propisuje kako se o kućnim ljubimcima treba brinuti. Neki su tako ograničili broj pasa i mačaka koje građani smiju imati u svojim stanovima i kućama, a odlukama se obveza prikupljanja podataka o kućnim ljubimcima s komunalnih redara prenijela na predstavnike stanara. Propisane su čak i kazne za predstavnike koji komunalnom redarstvu ne prijave kućne ljubimce! U nekim odlukama piše da svi psi koji se puste s povodnika moraju imati brnjicu, a drugi zabranu šetnji pasa bez nadzora vlasnika proglašavaju prevencijom nekontroliranog razmnožavanja. Umjesto da vlasnike zbog toga kažnjavaju. Odluke bi trebale biti usklađene sa zakonima, kako je onda moguće da u njima ima svega, pa čak i protuzakonitih odredbi?
Propisao je Zakon puno toga što jedni tumače ovako, a drugi onako. Baš tako se provodi i Zakon, zaobilaze ga svi koji mogu. Rade to i veterinarski inspektori, zaboravljajući pritom i ovlasti koje imaju. Kako drukčije objasniti da čovjeku koji je tukao svoje pse, i prijetio da će ih ubiti, pse oduzmu pa vrate, a istovremeno se protiv njega vodi kazneni postupak zbog zlostavljanja životinja? Kako objasniti da iz Uprave za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede, iste one koja je radila na Zakonu, iziđe mišljenje u kojem se navodi da sklonište može sklopiti ugovor s jedinicom lokalne samouprave koja ima sjedište u drugim županijama. Upravo na osnovu tog mišljenja Komisija za kontrolu postupka javne nabave poništila je odluku grada koji je za uslugu hvatanja i sakupljanja napuštenih životinja izabrao sklonište u svojoj županiji. A sklonište iz druge županije odbio pozivajući se na čl. 62. st. 4. Zakona o zaštiti životinja. Koji kaže da jedinica lokalne samouprave (grad ili općina) može sklopiti ugovor o sakupljanju i zbrinjavanju napuštenih ili izgubljenih životinja sa skloništem koje je osnovala fizička ili pravna osoba, a koje se nalazi na području županije u kojoj je taj grad ili općina. Kako iz Ministarstva koje je donijelo zakon može izići mišljenje koje ruši i ono najvažnije što je Zakon propisao – da svaka županija mora imati najmanje jedno sklonište?
Mišljenje Uprave za veterinarstvo moglo bi biti opasan presedan kojim će se voditi županije koje još uvijek nemaju skloništa, ali i gradovi koji nemaju potpisane ugovore sa skloništima. Kako god bilo, životinje će i dalje spašavati volonteri, a veterinarski inspektori kažnjavat će ih jer o tome nisu obavijestili sklonište, kako piše u Zakonu. Za kažnjavanje onih koji životinje napuštaju, ubijaju, zlostavljaju, ali i onih koji nisu proveli kontrolu čipiranja i nemaju sklonište, treba ipak malo više truda. To će netko drugi.
U Hrvatskoj se mora osnovati nesto poput agencije koja ce funkcionirati i zvijeti od kazni, kako za one koji muče i ubijaju zivotinje, koji imaju pse i neodgovorno postupaju prema zivotinjama a tako i prema zajednici. Zakoni postoje ali se oni nikad ne provode jer ih nema tko provoditi, svi prebacuju krivnju jedni na druge a nista se ne poduzima kao i sa svim ostalim u Hrvatskoj.