Dugokosi ratnik prkosi krvnicima koji ga naizmjence vješaju i muče dok sve to gleda uskomešana gomila. Osuđen je na smrt pročišćenjem, a stravično mučenje kojem je izložen prestat će, obećali su mu suci, ako se pokaje. No on se ne želi pokajati jer smatra da nema za što. Da se pokaje i tako si skrati muke, nijemo ga iz gomile preklinju i njegovi suborci. U jednom trenutku, ratnik daje znak krvnicima da želi nešto reći. Oni prekidaju mučenje, prilaze mu, prislanjaju uho na njegova usta. Zadnjim atomima snage on zavrišti – Sloboda!, nakon čega umire.
Građani se iživljavali
Tom scenom završava “Hrabro srce”, film Mela Gibsona iz 1995. koji je već odavno postao klasik. A glavni junak tog filma, William Wallace, bio je stvarna povijesna ličnost i borac za škotsku nezavisnost. Englezi su ga uhitili početkom kolovoza 1305. te su ga na vrlo okrutan način pogubili samo devedesetak dana nakon uhićenja.
U međuvremenu su mu sudili kao veleizdajniku, da bi mu na kraju izrekli i kaznu kao veleizdajniku. Riječ je o jednoj od najokrutnijih srednjovjekovnih kazni, koja se u Engleskoj provodila i dugo nakon završetka srednjeg vijeka, konkretnije do 1870., kada je ta kazna ukinuta. Onaj tko je bio optužen i osuđen kao veleizdajnik, umirao je u stravičnim mukama. Takvog osuđenika bi prvo dovukli na stratište privezanog za konja. Potom bi ga vješali, pazeći da ga ne usmrte. Nakon toga bi ga kastrirali, izvadili mu utrobu i spalili je. Nesretnik bi umirao u velikim mukama, a na koncu bi mu odsjekli glavu, a tijelo raskomadali.
Glavu bi nabili na kolac, a dijelove tijela poslali na četiri strane države, kao upozorenje svima što će im se dogoditi ako budu optuženi za veleizdaju. Ovakva stravična kazna bila je rezervirana za muškarce, dok su žene optužene za veleizdaju spaljivane na lomači, što je također bila jedna od kazna koja se prakticirala u srednjem vijeku.
Paljenje na lomači bila je kazna koja se primjenjivala i na području srednjovjekovne Hrvatske, u kojoj, barem koliko se dosad zna, nije bilo tako stravičnih pogubljenja kao što bilo ono Williama Wallacea. No, kazne koje su izricane u srednjovjekovnoj Hrvatskoj nisu bile ništa manje okrutne. Oni koji su počinili najteže prijestupe mogli su biti živi zakopani u zemlju obloženi trnjem, što je zasigurno bila stravična i polagana smrt. U najteže kazne spadalo je i paljenje kože, vješanje, odsijecanje jezika, uha, ruke, glave ili već spomenuto paljenje na lomači. Blažim kaznama smatralo se batinanje šibom, korbačem, remenom.
Kada se nekoga htjelo više osramotiti nego kazniti, tjeralo ga se da nosi klade, stavljalo ga se u kavez na mjestu gdje bi ga svi mogli vidjeti, kao što je glavni gradski trg, ili bi ga se natjeralo da stoji pod stupom srama. Građani su se na takvim osuđenicima znali iživljavati gađajući ih raznim predmetima, a jedna od kazna, koja je onima kojima je izrečena bila možda i gora od smrti, bila je izgon iz grada, koja se primjerice u zagrebačkom Gradecu izricala zbog kockanja. Takva kazna u srednjem vijeku je često bila gora i od smrtne jer su izgnani pojedinci bili potjerani iz svojih društvenih zajednica te im je nakon toga teško bilo naći sklonište i hranu, što zapravo znači da su živi bili osuđeni na sporo umiranje. Osim toga izgonom bi postali laka meta razbojnicima, a prije no što bi bili izgnani javno bi ih se skinulo do gola i išibalo.
Pljuske i čupanje kose
Sudski spisi iz tog vremena bilježe niz nasilnih kaznenih djela za koja su se potom izricale manje ili više okrutne kazne. U lakša nasilna djela spadale su pljuske, čupanje za kosu, guranje, a u teža djela fizički napadi i premlaćivanja, krvoprolića, ranjavanja, ubojstva, čedomorstva, obeščašćenje... Kažnjavale su se čak i psovke, a kazne je izricao gradski sudac.
No ono što je iz današnje vizure Hrvatske, koja je javno percipirana kao visoko korumpirana država, posebno zanimljivo je podatak da su i u 13. stoljeću postojale kazne za korupciju, i to vrlo okrutne. Za krivotvorenje gradskog pečata završavalo se na lomači, na kojoj je, kažu povijesni zapisi, završio jedan zagrebački gradski službenik kod kojeg su nađena tri krivotvorena pečata koje je koristio da bi krivotvorio gruntovne isprave.
Onaj tko bi pronevjerio, ukrao ili krivotvorio gradske isprave, u zagrebačkom Gradecu bio bi osuđen na smrt. Uz to, njegova bi obitelj ostala bez sveg imetka, što se, koje stoljeće kasnije, modernizaciji pravnih propisa usprkos, rijetko događa. Barem u Hrvatskoj.
Nisu se ti klerofasisti puno promjenilili, samo su se modernizirali i sad su perfidniji.