Još je samo zrak ostao! Jer vodom se od prosinca trguje na Wall Streetu. Ne baš vodom kao robom – u grafove na ekranima dealera s burze uvrstilo se klađenje na njezinu buduću cijenu, što je premješta sa zaštićene pozicije resursa koji neupitno mora biti dostupan svima i svuda bez obzira na cijenu i platnu sposobnost. Paralelno s pokušajima zaštite kroz međunarodne deklaracije i aktivističke pokrete koji nastoje da konvencije prati odgovarajuća legislativa, rastu pritisci na financijalizaciju vode i privatizaciju njezine opskrbe.
– Činjenica da se na burzi počelo trgovati vodom na terminskom tržištu ekstremno je zabrinjavajuća. Terminsko je tržište u osnovi spekulacija, što znači da se špekulira ključnim resursom. To je u suprotnosti s onim što je UN izglasao još 2010. iako ne iznenađuje da je SAD krenuo u tom smjeru jer su oni tada bili suzdržani, kao i većina članica EU – komentira za Večernji list Pablo Sanchez Centellas, glasnogovornik Europskog pokreta za vodu koji okuplja sindikate, udruge civilnog društva i ekološke udruge. Podsjeća da je i nedavno imenovani specijalni izvjestitelj UN-a za pravo na pitku vodu i sanitarije kritizirao ovaj moment i pozvao da se na Svjetski dan voda 2021. otvori rasprava o budućnosti vode.
– Ako je pandemija COVID-19 nešto pokazala, to je upravo da je voda nužna za javno zdravstvo, ali i za dostojanstvo svakog ljudskog života. Ako upravljanje vodama stavimo u privatne ruke i pod tržišnu logiku, stvorit će sloj isključenog stanovništva. To ima šire implikacije. Ako trebamo redovito prati ruke, kako ćemo se boriti s koronavirusom bez vode? Nekoliko je europskih zemalja zabranilo isključenje vode tijekom pandemije, što je korak naprijed. Potrebno nam je javno vlasništvo nad vodom kako bismo osigurali svim građanima pristup vodoopskrbi i sanitarijama. Stavljanje vode na tržište je napad na osnovno ljudsko pravo – upozorava Centellas koji je kroz Europski savez sindikata javnih službi (EPSU) prije sedam godina organizirao peticiju s ciljem da nametne tijelima EU usvajanje zakona koji će svim građanima EU priznati pravo na vodu i odvodnju, nakon što je UN 2010. univerzalno pravo na čistu i dostupnu pitku vodu i odvodnju zaštitio Rezolucijom 64/292.
Što se zapravo događa na Wall Streetu i zašto je to prijetnja? Pred sam kraj godine na najvećoj svjetskoj burzi financijskih derivata CME Group počelo se trgovati terminskim ugovorima koji se klade na visinu cijene na buduće isporuke vode. Indeks vode Nasdaq Velez California Water Index formira se na osnovi cijena u glavnim sljevovima Kalifornije, a ta se cijena u posljednjih godinu dana – udvostručila.
Prethodili su veliki požari i nestašica vode na tržištu težem od milijardu dolara. CME Group je prigodno plasirao mantru kako će uvrštenje vode na tržište roba omogućiti bolje upravljanje budućim rizicima povezanima s nedostatkom vode i stvoriti bolji odnos između ponude i potražnje. Ulagači u terminske ugovore, a računa se da su to oni koji su na neki način ovisni o vodi, zaradom na promjeni cijene trebali bi financirati opskrbu u vrijeme nestašice. No, na ovoj se špekulaciji može i izgubiti, a pretvaranjem vode u robu – gubimo svi. Takva je financijalizacija dio agende koja za krajnji cilj ima privatizaciju pristupa pitkoj vodi i odvodnji. Opasnosti od manipulacija faktorima koji utječu na cijenu ne treba posebno ni spominjati. U Europi se vodom još ne trguje, a Europski pokret za vodu pokušava pravo na vodu zaštititi njegovom ugradnjom u ustave država članica EU. Slovenija je to napravila, Hrvatska još ne.
Golemi gubici u javnoj mreži
Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ističe, u kontekstu svih kriza, i kad se govori o pandemiji, i o izboru sudaca Ustavnog suda, i sastavljanju Vlade, moramo poraditi na – primjeni i na sustavima.
– Kakve to veze ima s pravom na vodu? Pa naši zakoni su teoretski i u sadržaju dobri, ali činjenica je da imamo golem postotak gubitaka vode u mreži i to ne može ništa promijeniti, ni zakon ni Ustav, ako mi to ne riješimo na terenu. Veliki problem u stvarnosti su golemi gubici u javnoj mreži. Daljnji problem je što jedan značajan broj kućanstava nije spojen na javnu mrežu, bilo opskrbom pitke vode, bilo odvodnje i kanalizacije. To također treba riješiti. Treće glavno pitanje je tko će osigurati uslugu. Ona, naravno, mora biti javna usluga. Ona jest posredno Ustavom zaštićena jer su i vode opće dobro. Međutim, bilo bi važno, po uzoru na Sloveniju, upisati vrlo sličnu odredbu i u hrvatski Ustav tako da doista osiguramo trajnu obvezu javnih službi da omoguće dostatnu, kvalitetnu opskrbu vodom i sanitarijama za kućnu uporabu. To je najvažnije, da to doista i piše u Ustavu – smatra ekspertica za ustavno pravo.
Sljedeće pitanje je, kaže, što ako se ne plaća? I koja je cijena? Dakle, mora se utvrditi neka zaštićena, prihvatljiva cijena za sva domaćinstva.
– I to je djelomično zakonom riješeno, ali opet se vraćamo na osnovni problem: kako funkcionira u stvarnosti? Kao ustavni pravnik i mene se doživljavalo kao “to su oni koji samo nešto pričaju”. Ali, da, važno je upisati u Ustav. No još je važnije doživljavati Ustav, pa onda i zakone, ozbiljno. Primjenjivati ih i osigurati da sustav stvarno funkcionira. A to je stvar akcije, i primjene, i političke volje, i djelovanja. A ne onoga što piše – kaže S. Barić, koja smatra da, onako kako piše u slovenskom Ustavu, možemo i mi upisati u hrvatski jer se radi o vlasništvu i koncesijama nad izvorima pitke vode i nad mrežnom distribucijom pitke vode i sanitarija.
– Ako se u našoj državi, što smo posebno vidjeli nakon potresa, sustav ne poštuje, ne postavlja i ne organizira, onda je cijela priča o zakonima, Ustavu, propisima, potpuno besmislena. Jer se zapravo sve svodi samo na to; na primjenu! – revoltirana je profesorica. Kad je posrijedi primjena, u Hrvatskoj već dugo postoje aktivistički pritisci za zaštitu vode, a sve se više političara, uglavnom iz redova oporbe, dotiče i te teme.
Marko Vučetić, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru i izgledni kandidat za gradonačelnika Zadra na skorašnjim lokalnim izborima, smatra da pitka voda u njegovu gradu treba biti – besplatna. I ne samo u njegovu gradu nego i globalno. Na pitanje može li se i mora li se i u Hrvatskoj kroz najviši zakonski akt etablirati pravo na vodu kao temeljno ljudsko pravo odvraća:
– Odgovor je jednostavan i jednoznačan: može i mora! No, nakon jednoznačnog odgovora, trebamo biti svjesni političkog i društvenog konteksta, kao i stupnja i kvalitete demokracije u našoj državi. Naša demokracija nije oslobodila građane i državu nije pretvorila u instrument sustavne skrbi o dobru građana koji bi trebali biti nositelji unutarnjeg suvereniteta, nego je umrtvila snagu države, građane odvojila od države kako bi stvorila okolnosti da se nesmetano odvija proces nepripadne akumulacije kapitala i moći onih struktura koje već 30 godina našu demokraciju programirano drže u rahitičnom stanju.
Napominje da u takvoj “placebo demokraciji” Ustav ništa ne znači, nego je beživotni spis koji se ne identificira s državom i građanima, nego s kanonskom snagom apostola hrvatskog pravosuđa čije ime, kaže, neće navoditi jer bi mu tako dao moć i etablirao ga kao veličinu.
– No, ovo ne znači da je uzaludno Ustavom zaštititi pravo na vodu. Upravo suprotno, kada u ovakvim okolnostima obezvrijeđene demokracije, snagom građanskih inicijativa, a ne kanonskom voljom demijurga rahitične demokracije, pravo na vodu postane ustavnom kategorijom, mi osnažujemo demokraciju i unosimo impuls života u Ustav. Ustav se tada identificira s građanima i njihovim dobrom, s državom i njezinim dobrom, on, u konačnici, zbog dobra građana i države postaje štit od protagonista rahitične demokracije koji vode računa isključivo o akumulaciji materijalnih dobara i političke moći. Inicijativa o pravu na vodu kao ustavno zaštićenoj kategoriji, štiti vodu, pravo i Ustav. Istinska demokracija štiti građane, državu, ekologiju, religiju, ekonomiju, znanje, kritičko mišljenje, slobodu, život… – smatra ovaj filozof i političar. A na koji se način pravo na vodu treba potvrđivati u “realnom”, svakodnevnom životu građana, kao “primijenjena filozofija”?
– Ako imamo ovrhe zbog neplaćenih računa za vodu, a voda je nužna za očuvanje života, onda više nije riječ o ovrhama, nego o jasno izrečenom stavu države da ne želi na životu imati građane koji nisu u stanju plaćati vlastitu prisutnost u svijetu živih bića. Ako ovo nije egzistencijalni i humani skandal, trebamo ukinuti sam pojam “skandal” jer više ništa ne znači. Ako pristanemo na to da nam je minimum onoga bez čega nema života nedostupno, sudjelujemo u dobrovoljnom i kolektivnom suicidu humaniteta – oštar je Vučetić. Dodaje da voda u njegovu Zadru nije dostupna, a cijena joj raste.
– Zalažem se da voda u Zadru, u količini koja je po članu kućanstva potrebna za život u 21. stoljeću, bude besplatna, a da se sve iznad toga plaća. Uostalom, građani, zbog ustavne i ekonomske nepismenosti, ne shvaćaju da puno toga, putem poreza i prireza, plaćaju, a da za to ništa ne dobiju. Ovo nije populizam, nego mjera koja je u funkciji odgoja za građanstvo. Ne pristajem na to da imamo demokraciju koja obespravljuje i uništava čovjeka, prirodu i opći humanitet. Uostalom, zar u Irskoj voda nije, uvjetno rečeno, zato što je njezina cijena uračunana u poreze, besplatna? Što mi, zahvaljujući oporezivanju, osim bjesnila rahitične demokracije imamo na raspolaganju? Jedno veliko ništa koje raste i razvija se. Ja Zadar ne vidim kao ništa, zato besplatna voda u Zadru postaje platforma na kojoj se razvija demokratska politika skrbi aktivnog grada o aktivnim građanima i aktivnih građana o aktivnom gradu – kaže Vučetić o svojoj viziji grada koji bi vodio. Ističe da nam trgovanje vodom na Wall Streetu treba biti upozorenje da angažiramo najsnažniju demokratsku moć – moć aktivnog građanstva.
– Wall Street nam se može činiti daleko, ali samo ako se vodimo balkanskim mentalitetom po kojem je Bog visoko, a papa daleko, pa mi možemo činiti što hoćemo, no to nije tako. Ako nismo u stanju strateški misliti i prosuđivati, štetočine smo koje uništavaju vlastiti život, lokalnu sredinu, ali i onu državnu, europsku i svjetsku. S druge strane, ako strateški mislimo i smisleno djelujemo, možemo na lokalnoj razini osujetiti partikularne, korporacijske interese jednog Wall Streeta, zaštititi sebe, svoj grad, državu, prirodne resurse i opći humanitet. Konkretno, vodeći brigu o Zadru, štiteći vodu u Zadru, suprotstavljam se logici i namjeri Wall Streeta promovirajući opći humanitet – zaključuje Vučetić. Podsjeća da je moć građanskog aktivizma, kad je voda posrijedi, demonstrirana u Parizu gdje je, nakon 20 godina u kojima je voda 250 puta poskupjela, provedena rekomunalizacija. Slične procese povrata iz privatnog u javno vlasništvo mogli smo pratiti u Berlinu i Sofiji.
Na ideološkoj razini, osiguranje prava na pristup vodi i njezino fiksiranje u sferi javnog dobra često je ujedinjavalo i lijeve i desne. Zapravo mu se protive samo krajnji libertarijanci koji bi privatizirali što god mogu.
– Oko zaštite prava na vodu treba i mora postojati općedruštveni konsenzus. Jasno mi je da je taj konsenzus vođen različitim motivima, ali zar demokracija i sloboda nije ravnopravnost različitosti? Uistinu nemam ništa protiv toga da konzervativne i desne političke opcije štite pravo na hrvatsku vodu i to isključivo zato što je riječ o hrvatskoj vodi, a oni, poznato je, sve hrvatsko volje i ljube. Ekološki aktivisti će to pravo braniti zbog brige i očuvanja okoliša i prirodnih resursa. Socijaldemokrati će biti motivirani socijalnom i društvenom pravdom. Globalisti će to pravo štititi motivirani brigom o vodama svijeta. Mnogi su motivi i ne smije ih se, zbog bogatstva različitosti, reducirati samo na jedan, bitno je da oni vode prema konsenzusu koji štiti vodu, a onda će se afirmirati pozitivne vrijednosti svih različitih motiva – ojačat će nacionalna država, zaštititi priroda, razvit će se društvena pravda, shvatit ćemo da pripadamo svijetu, da nismo zatvorenici nacionalne države – postavlja Vučetić i teoretski okvir u kojemu je, na eroziju ovog prava pogubno utjecao “thacherizam” kao okidač za pritisak privatizacije svih javnih dobara i servisa.
Pogubni thatcherizam
– Thatcherizam je politika isključivanja i osiromašivanja. Dobro je poznato da je Margaret Thatcher provodila politike stvaranja društva dvije trećine. Naime, da bi se neometano vladalo, treba zadovoljiti dvije trećine društva, a jednu trećinu obespraviti i isključiti iz demokratskog procesa. To je najlakše učiniti osiromašivanjem i uskraćivanjem prava na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. M. Thatcher je zao duh demokracije koji ne cijeni javno dobro i demos. Takva demokracija demos promatra kao materiju u funkciji stvaranja bogatstva za malobrojne. Demokracija nije protiv gospodarskog rasta, dapače, čovjek koji nije u financijskom smislu slobodan uglavnom je isključen iz demokratskih procesa, ali gospodarski rast koji nije human nedvojbeno je protiv demokracije. Demokracija podrazumijeva i gospodarski rast, ali i rast socijalne pravde. Jasno mi je da mnogima socijalna pravda izgleda previše apstraktno, ali sada, kad imamo iskustvo pandemije, vidimo što je socijalna, ekonomska i društvena nepravda. To je nepravda zbog koje netko na izloženosti naših života, našem obolijevanju i umiranju zgrće bogatstvo – oštar je Vučetić. Podsjeća da se i u ovoj pandemiji povećalo bogatstvo onih jedan posto najbogatijih.
– Siromašne je netko namjerno učinio siromašnima, namjerno ih je isključio iz demokratskog procesa, namjerno se urušava socijalna pravda i namjerno se uništavaju prirodni resursi. Mi svim tim namjerama trebamo odgovoriti tako da namjerno zaštitimo naše resurse, naš grad, državu, ekonomiju, Ustav, građanski svijet ili, da ne nabrajam više, da zaštitimo veličinu i dignitet svakoga ljudskog bića. Nama ne treba društvo dvije trećine, nego trebamo društvo koje ne isključuje, društvo koje počiva na solidarnosti – poručuje ovaj lokalni političar, uvjeren u globalnu misiju.
Sad nasi domaci izdajnici imaju ideju sta jos mogu prodati