Jedini je smisao vremena u tome da se sve ne dogodi odjedanput. (Albert Einstein) Navedene riječi jednog od najvećih umova A. Einsteina poprimaju novo značenje u trenucima kad smo „u ratu protiv korone, panike i društveno ekonomskih posljedica“. (predsjednik Vlade RH, g. Plenković). I premda je ovo tekst koji će u fokusu imati samo jedan dio društveno ekonomskih posljedica, simultano međudjelovanje sva tri fronta se ne smije izgubiti iz vida. Iz perspektive ekonomije, živimo u periodu kad se u gospodarstvima mijenja ponašanje svih aktera, od pojedinca, tvrtke do države. Taj fenomen ima i ime, strukturni lom.
Strukturni lom podrazumijeva iznimne promjene (u ovom slučaju padove) i na strani ponude i na strani potražnje. Kolektivna psihoza potencira sve današnje probleme i projicira ih u neizvjesna i/ili pesimistična buduća očekivanja. Posljedično, većina svjetskih ekonomskih stručnjaka 1 u ovom trenutku smatra izazovnijim i važnijim poticanje agregatne potražnje (potrošnje). Većina ljudi utroši više vremena na raspravu o nevoljama nego za njihovo rješavanje. (Gerald Ford) Usprkos jedinstvenom detektiranju ozbiljnosti ugroze gospodarstva, formiranje odgovarajućih mjera nudi različita stajališta. Kao znanstvenik, ali i kao netko tko pokušava biti odgovoran član društva odolit ću zovu sirena i neću oblačiti plašt lažnog proroka koji će nuditi jednostavna i čudesna rješenja. U trenucima zdravstvene i društvene neizvjesnosti, ekonomska stručna javnost nema jasan koktel mjera koji će neutralizirat ekonomski virus.
Dakle, umjesto FAKE NEWS rješenja, pokušat ću detektirati pitanja i perspektive koji nam mogu pomoći osvijetliti pravi put.
S obzirom da strategija borbe s pandemijom na zdravstvenom bojištu uvelike određuje i ekonomske posljedice, vrlo je važna uloga Nacionalnog kriznog stožera Civilne zaštite koji je gotovo preuzeo ulogu zakonodavne i izvršne vlasti. Kao što rizik od najgorih zdravstvenih ishoda heterogen među različitim skupinama društva, tako i ekonomske posljedice krize neće biti ravnomjerno raspoređene. Pitanje je samo koje su najrizičnije skupine, ovaj put promatrane iz perspektive gospodarstva. Na temelju trenutnog pristupa borbi s coronavirusom (kolokvijalno ga nazovimo karantenom), relevantne procjene 2 ukazuju da bi turizam mogao biti najduže pogođen krizom, a što ima posebne reperkusije za Hrvatsku koja ima ponajveću ovisnost o turizmu među državama članicama EU 3.
Ova tvrdnja ne bih trebala poslužiti naslađivanju svih onih koji su upozoravali na opasnosti koje proizlaze iz visoke ovisnosti o djelatnosti koja je iznimno osjetljiva na niz egzogenih šokova, već na potrebu staloženog i smislenog promišljanja buduće uloge turizma kad najveća ugroza prođe.
Ako izuzmemo gospodarske subjekte čiji rad je nužan za život u karanteni, velike razlike nastaju i s obzirom na samu mogućnost organiziranja rada kod ostalih poslovnih subjekata 4. Primjerice, frizer nema istu mogućnost rada kao IT stručnjak ili kao sveučilišni profesor. Drugim riječima, prosječno veće mogućnosti rada (tijekom karantene) imaju ljudi s višom razinom ljudskog kapitala (pojednostavljeno: s višom razinom obrazovanja) i ljudi s relativno višim razinama dohodaka u sektorima koji nisu nužno vezani uz fizičku interakciju 5.
Posljedično, ljudi koji rade u značajnom dijelu prerađivačke industrije, trgovine, prijevoza, građevine, smještaja i ugostiteljstva (a koji nemaju važnu ulogu u održavanju života u ovim trenucima karantene) imaju male i nikakve mogućnosti organiziranja rada u uvjetima “držanja socijalne distance“. Dodatno se potencira problem ako su isti dio mikro tvrtki, a koje su iznimno osjetljive na problem likvidnosti (zapošljavaju četvrtinu zaposlenih u poslovnim subjektima u RH).
Posebno mjesto u promišljanjima treba posvetiti prekarnim radnicima čiji udio u RH je gotovo tri puta viši od prosjeka u Europi, a koje obilježava niska sigurnost dohotka i radnog mjesta, nepovoljni radni uvjeti, minimalan pristup osposobljavanju i ograničen pristup sustavima socijalne sigurnosti. Ako iz prethodno ugroženih skupina dodatno izdvojite one koji nisu imali mogućnost značajnijeg generiranja štednje kroz dohotke u prethodnim razdobljima (npr. oni s ispodprosječnim plaćama i poduzetnici početnici), onda se jasnije može prepoznati tko je trenutno najranjivija skupina u gospodarstvu. To su pojedinci kojima je osnovna egzistencija ugrožena i kojima već sad treba ekonomski respirator s novcem.
Mjera našeg uspjeha jest sredstvo kojim smo ga postigli. (nepoznat autor) I sad je pitanje kako zaštititi detektirane najranjivije skupine u gospodarstvu, a da se pri tom ne oduzme mogućnost opstanka, ali i razvoja svih ostalih? (pitanje oportunitetnog troška se ne smije izgubiti iz vida, čak i u zdravstvenom dijelu bitke s virusom). Ključ je u dijagnostici koja može izdvojiti različite homogene skupine s različitim potrebama.
Primjerice izvoznike. Zašto njih? Jer svojim prethodnim uspješnim djelovanjem na međunarodnom tržištu su istaknuli sebe kao najzdraviji dio hrvatskog ekonomskog tkiva koji nije značajnije kontaminiran kvazi-rentijerskim oblicima ekonomske aktivnosti i koji bi trebao biti lokomotiva budućeg razvoja. Dodatna specifičnost je i podijeljena odgovornost nacionalnih kreatora ekonomske politike s inozemnim kolegama. Oporavak izvoza će uvelike ovisiti o koordiniranosti nacionalnih mjera usmjerenih na osiguravanje uvjeta proizvodnje (stabiliziranje ponude) s mjerama naših najvažnijih trgovinskih partnera usmjerenim na poticanje potražnje na njihovim tržištima. Iz svega navedenog izvoznicima je u drugom planu dilema „zaduživanje ili rezanje javne potrošnje u RH“ kao načina financiranja stabiliziranja ponude (uz standardan oprez uslijed svih potencijalno negativnih mehanizama utjecaja neodmjerenih fiskalnih i monetarnih mjera).
A što je o ostalima iz skupine najugroženijih, a koje nisu okrenute izvozu? Još jednom ne smijemo izgubiti iz vida da nije trenutak naglašavanja superiornosti izvozno orijentiranih tvrtki, već spašavanje golih egzistencija. Odgovornost nacionalnih kreatora ekonomske politike je kod njih puno veća. Jer „ne-izvozne“ tvrtke ovise (gotovo) isključivo o nacionalnim mjerama. I na strani ponude i na strani potražnje. Dakle, država u ovom trenucima ima mogućnost utjecaja na značajan dio njihovih troškova i stabiliziranja uvjeta proizvodnje (ponude). Pri tom ne smijemo zaboraviti i na ulogu privatnih aktera te bi država mogla određene mjere participiranja u troškovima uvjetovati i odricanjem određenih prihoda od strane „rentijera“ kao dijela ekonomije koja ne bi trebala biti primarno zaštićena u ovim trenucima.
Svakako, kreatori politika ne bi smjeli smetnuti s uma da mjere pomoći na strani ponude ne bi trebale biti neutralizirane neodmjerenim rezanjem na strani potražnje. S druge strane se ne smiju zanemariti fiskalne mogućnosti i zamke neučinkovitog produbljivanja javnog duga. Ključ uspjeha počiva u tempiranju mjera. Preciznije, kratkoročno progresivno smanjivanje plaća u javnom sektoru (izuzevši one koji su na prvoj liniji obrane od pandemije) bi moglo umanjiti pritisak na javne financije, a bez izraženih negativnih posljedica na potrošnju ukoliko se mjere budu odnosile na razdoblje ograničene ponude.
Naime, frizeru i ugostitelju je bitno maknuti omču oko vrata u obliku niza poreznih i parafiskalnih obveza, ali i još važnije imati potražnju za svojim uslugama u trenucima normaliziranja rada, pogotovo kad „turistički“ dio potražnje izostane. Upitna je smislenost prevelikih očekivanja od tržišnog mehanizma koji bi trebao samostalno i pravovremeno (čitajmo danas) nadoknaditi značajnije rezanje javne potrošnje (ponavljam, u trenucima potpunog sloma potražnje) kroz veći manevarski prostor privatnom sektoru.
Dakle, periodi strukturnih lomova nisu idealni za dodjeljivanje uloge Deus ex machina tržišnom mehanizmu, a što potvrđuju
primjeri prvih poduzetih mjera kod gotovo svih usporedivih država 6. A tu dolazimo do još jedne dimenzije različitih ranjivih skupina - prostorne dimenzije. Dakle iznimno je bitno da u izraženoj kakofoniji koja će zaglušiti medijski prostor, ostane malo mjesta i za pitanje gdje su lokalna žarišta ekonomske pandemije.
Ako se prisjetimo da bi turizam mogao biti najduže pogođen krizom, a da 19 od 20 noćenja u RH se odvija u 7 jadranskih županija, onda se naslućuje dio odgovora. Dakako, prerađivačke industrije s relativno nižim dohocima (poput tekstilne industrije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj) ili iznimno niske razine štednje (depoziti kućanstava) u većem dijelu Kontinentalne Hrvatske (Izuzev Zagrebačke aglomeracije) ukazuju na drugi dio akutnog prostornog problema. Treća dimenzija su ruralni i izolirani prostori s niskom razinom ljudskog kapitala i radno aktivnog stanovništva. I zapostavljanje istih uslijed viših interesa glasnijih i moćnijih, može biti izvor drugog vala ekonomske pandemije. Osveta mjesta koja nisu važna su lekcija koju Europa brzo i bolno uči, a koju Hrvatska treba izbjeći. Ne dopustimo da ono što ne možemo učiniti, ometa ono što možemo učiniti. A kreatori nacionalnih politika mogu…odmah, značajno i koordinirano. A svi ostali, ostanimo kući.
Lako za pitanja, problem su odgovori. Država nema novca, a svi bi htjeli. Nezaposleni se čak više ni ne spominju. Država ne da nema novca, nego još i traži. Jedan primjer. Kao sve banke su se odrekle naknade za podizanje novca na bankomatima, ali, ako u selu odeš u poštu dići novce sa karticom druge banke (jer bankomata nema) jedan državni HP će uredno uzeti svoj dio kolača. Ako smo do toga došli tek na početku krize, ne piše nam se dobro kako kriza bude išla.