Dan velikih valova Johna Miliusa, proteklog tjedna emitiran na televiziji, prvi sam put gledao prije gotovo 40 godina u mom Karlovcu, u jednom od kina koje je tada postojalo. Bila su tri kina. Edison, gdje su igrali najveći hitovi jer je to i bilo najveće kino, Luxor kao svojevrsno art-kino i Banija, poligon za kung fu i meku pornografiju. “Dan velikih valova” tada sam gledao u Luxoru.
Prizvati u sjećanje dane kada se imalo čega sjećati znači ispreplitati sekvencije filma i vlastitog života u sjetnim bljeskovima impresija koje svjedoče da ste živjeli. Miliusova atmosfera prihvatljive patetike, začuđujuće fotografije, boja koje ocean guraju u oko, valova što se zapjenjeno obrušavaju na čovjeka kao prolaznost na život, te ljudske sudbine u kojima se mijenjamo i u kojima nas melju, miješaju se s ustajalošću zraka kinodvorane, istodobnog svijeta čarolije i “4 asa”, preuljenih nelakiranih parketa, jeftinog duhana, prašine koja pucketa pod snopom projektorskog snajpera i ljudi koje su baš možda Miliusovi valovi naplavili na neudobna drvena sjedala.
Pred očima mi je protjecalo tuđe, a u tom kloroformiranom, impregniranom, sijevajućem mraku protjecalo je istodobno i moje odrastanje. Bio sam tužan zbog oba, a da to nisam mogao precizno definirati kao tugu, nego kao međustanje osmijeha i suza koje se poslije, iskustvom i inercijom, ionako iskristaliziralo u život. Kino je bilo prozor u svijet. Ponekad nisi pošteno ni sjeo, a taj svijet jurne na tebe u pregršti munja, kao Miliusova vizija prijateljstva, neminovnosti, snova i valova s kojima su se sudarali. I Karlovac mi je tada izgledao kao mjesto koje i zbog svoja tri kina drži svijet na oku, pušta Miliusa i njemu slične da nam velikim očekivanjima i surferskim idealima zagorčaju živote. Sve do trenutka dok nisu u Karlovcu odlučili ubiti sva kina i nekako se proporcionalno može pratiti provincijalizacija grada u procesu u kojem su tri velike pozornice razdrobljene u tisuće malih ekrana koji sada svijetle pojedinačno pred nosevima, što dostupnost svijeta ne shvaćaju ni idealistički ni uobičajeno, nego ga jednostavno ne shvaćaju.
Univerzalni “Dan velikih valova” postao je provincijalni plićak s protagonistima koji uživaju biti nasukani da se ne bi morali zamarati plivanjem. Kamo je nestao svijet iz mog Karlovca i kamo je nestao Karlovac iz moga svijeta? Veličina svake sredine odmjerava se slobodom duha onih koji je čine. Skučenost izražena u konformističkom poltronstvu oduzima snagu i odvodi u šutnju pogubljenosti. Do krajnjih konzekvencija.
A ono što dodatno pojačava dojam institucionalne impotentnosti karlovačkog univerzuma jest činjenica da korak sa svijetom ovom gradu sada drži jedan nekarlovčanin. Jer, ako bi se morao birati najveći Karlovčanin početka 21. stoljeća, onda bi pri vrhu, bez sumnje, bio ravnatelj Zorin doma Srećko Šestan. Čovjeka ne znam osobno. Možda je tako i bolje. Ali pratim njegovu borbu da Karlovac proglasi otvorenim gradom ideja, inicijativa, kulturnog dinamiziranja i kreativnog kontinuiranja. Prepričavaju mi je i meni bliski Karlovčani. Grčevito usamljeni napori u kreiranju novih sjetnih sjećanja generacijama koje su sada miliusovski nadobudna djeca Šestanu za svakodnevnu posljedicu vjerojatno donosi ugrize i ubode malograđanskih institucionalnih stjenica, šefova sličnih ustanova, onih koji filozofiju socijalnog opstanka grade na izbjegavanju rizika činjenja.
Opet, vidim da Šestan unatoč tome ne odustaje. Očito, to je moguće i zato što u i oko Zorin doma ima “samoubilački” upornu ekipu. Dok, kako čujem, ravnateljice karlovačke gradske knjižnice i muzeja odbijaju organizirati promociju knjige čak i D. Rafaeliću, predsjedniku HAVC-a, dotle Šestan kao antipod takvoj blamaži pali sva svjetla na sceni gradskog kazališta.
Premda mu se kao najveća zasluga navodi da je Karlovcu vratio profesionalno kazalište, meni je puno značajnija njegova nepopustljivost da ga učini gradskim. U filozofiji. Posljednja manifestacija svjesnosti i samosvijesti kod Šestana bilo je otkrivanje biste Berislavu Frkiću koji je cijelog života odbijao priznati ono što su ostali lakonski prihvaćali, da je gradsko kazalište mrtvo. Otkrivanjem Frkićeve biste Šestan je istovremeno pokazao koliko poštuje veličinu svih onih koji su mu u karlovačkom kazališnom svijetu prethodili, kao što je svjedočio i neznatnost vlastite taštine, zahvaljujući čemu mu nije teško novo podizati na snazi kontinuiteta.
S jedne strane, dakle, imate bezimene ravnatelje partijskih knjiž(n)ica i partijske eksponate, koji ne dozvoljavaju ulazak novog i aktualnog, jer im za preuzimanja intelektualnog rizika nedostaje i intelektualnog i hrabrosti, a s druge strane imate čovjeka koji shvaća i osjeća da jedino u svakodnevnom riskiranju kroz igru prošlog i sadašnjeg budućnost može imati smisla. Šestan se mora zapitati hoće li u tome izgorjeti, mora se zapitati koliko će ga se podnositi jer objektivna kvaliteta stavlja utege oko nogu. Trag kojeg upravo ostavlja ne može biti poništen ni u političkoj kuhinji ni u paranoidnom drmešu mediokriteta.
Ostaje zapisan u sjećanju svih koje je uveo u teatar, mjesto najvećih valova, plimi odrastanja i oseki nekreativne shizofrenije, valobranu od okrutne crno-bijele okoline i nijemog filma bezdijaloške sredine. Zvuk Miliusova valovitog šuma i Šestanove tihe upornosti zato ostaje zapisan. Prvog se sjećamo čak i danas kada više nema kina, drugog ćemo se sjećati čak i kada više ne bude Karlovca.
