Prošlo je više od tri desetljeća, no mnogi među nama još se zorno sjećaju Alana B’Starda, lika iz britanske humorističke serije iz 80-ih i ranih 90-ih godina prošlog stoljeća. Pohlepni torijevac nije prezao ni od čega što bi mu donijelo politički probitak – gurao je projekt odlaganja nuklearnog otpada ispod osnovne škole jednostavno zato što je tako najjeftinije, prodavao je drogu, inscenirao vlastiti atentat kako bi dobio argument za vraćanje smrtne kazne... B’Stard je na kraju završio na suprotnom kraju političke scene i u fiktivni Downing street 9 ušao kao – laburist.
Iako takve groteskne likove, hvala Bogu, još uvijek nismo imali prilike vidjeti “uživo” na političkoj sceni, kako je krenulo, nije isključeno da bi nam se upravo nešto takvo moglo dogoditi u ne tako dalekoj budućnosti. Da se stvari kreću u tom smjeru, vidljivo je već iz vrlo površne usporedbe političke scene kakvu je Hrvatska imala u B’Stardovo vrijeme i današnjih političara. Franju Tuđmana, Ivicu Račana, Savku Dabčević Kučar, Vladu Gotovca, braću Veselica i druge snažne i jasno profilirane osobe iz nekadašnjeg političkog života zamijenile su bljedunjave kopije, od kojih malo tko očekuje stav, jasne ideje i rješenja za krupne probleme s kojima se nacija susreće, od neprekidnog pada povjerenja u institucije, korupcije i slabašnog gospodarstva do iseljavanja. Sve su to pitanja koja prijete razornim posljedicama za društvo i državu i oko kojih je, očito, nužan nacionalni konsenzus, utemeljen na jasnoj politici. No pitanje je koliko takvu, čvrstu i jasnu politiku može jamčiti naoko ideološki bezbojna koalicija HDZ-a i HNS-a, sa “starim-novim” predsjednikom Ivanom Vrdoljakom.
>> Na 15. Saboru HNS-a Ivan Vrdoljak izabran za predsjednika stranke
Prvi HNS-ovac debelo je srozao ionako slabašan ugled politike kada je do zadnjeg dana tvrdio da ulazak njegove stranke u većinu s omraženim HDZ-om nije opcija, pritom bezočno optužujući medije da forsiranjem te priče politički siluju HNS. Kada je nakon svega svojoj stranci predložio koaliciju s tim istim HDZ-om, bio je to salto mortale kakav naša politička scena ipak, bez obzira na sva lažna obećanja i prijevare, do tada nije vidjela. Posljedice Vrdoljakova čina već je pretrpjela njegova stranka, koju je napustio niz prepoznatljivih političara. Vesna Pusić i Goran Beus Richembergh jesu političari s impresivnim brojem neprijatelja, ali oni su bili lice HNS-a i, ma koliko ih neki u stranci prezirali kao puke ideologe i “filozofe” nevješte realnom životu i poslovanju, HNS-u su donosili koliku-toliku, ali stabilnu podršku birača liberalne provenijencije.
Vrdoljak se, međutim, prije tjedan dana bez previše grizodušja vratio na čelo HNS-a, i to uz slogan “Odlučno!”. Odlučno što? Koji su to projekti na kojima će koalicija koju definitivno ne bi blagoslovio ni jedan HNS-ov birač opravdati svoje postojanje? Vrdoljak spominje rezultate koje je nova Vlada i parlamentarna većina pokazala u proteklih šest mjeseci, ali oni se gotovo isključivo svode na dovršavanje projekata koje su počeli ministri u vladi HDZ-a i Mosta, poput stambenih kredita koji su, uz sve dužno poštovanje prema Predragu Štromaru, do detalja pripremljeni u vrijeme njegova prethodnika Lovre Kuščevića.
Toliko su osramoćeni
Kurikularna reforma? Ta je reforma tamo gdje je bila i prije šest mjeseci, a sudeći po sastavu Posebnog povjerenstva, na čije se čelo stavio sam premijer Andrej Plenković, čini se da će i ostatak mandata proći po načelu “ne talasaj”. HDZ ima vlastiti svjetonazorski pogled na ono što bi đaci trebali učiti u školama, a taj je pogled dijametralno suprotan HNS-ovu i to se neće promijeniti. A s obzirom na to da HDZ-ovi birači tradicionalno ne podnose HNS, a i HNS-ovi u HDZ-u vide obične primitivce i prevarante, ne pokaže li nova koalicija rezultate, njezin će učinak na povjerenje građana u politiku biti poražavajući. Bit će to konačan dokaz da političari žele samo i isključivo vlast i da im ništa drugo nije sveto. Ta razočaranost pogotovo prijeti liberalnoj sceni, čija je HNS bio perjanica. Dio tih birača vjerojatno će se okrenuti GLAS-u Anke Mrak Taritaš, u koji su otišli nekad prepoznatljivi HNS-ovci, no pitanje je koliko ta opcija može opstati bez HNS-ove infrastrukture, koja im je, bez obzira na to što stranka sama nije mogla postići zapaženiji rezultat, osiguravala dio glasova na sjeveru Hrvatske i u Zagrebu.
>> Andrej Plenković i Miro Cerar
Politički analitičar Dražen Lalić uvjeren je da za tu struju ima nade.
– Liberalna scena može preživjeti, a ovo je jedini ispravan put. Vesna Pusić je, doduše, na zalasku karijere, ali ona još uvijek uživa velik ugled među liberalnim biračima. I dvojac Mrak-Taritaš i Beus Richembergh spada među bolji dio naše političke kaste. Oni za razliku od ovog HNS-a imaju neke u javnosti prepoznatljive i ugledne moralne aktere – tumači Lalić. Uvjeren je da su to vrijednosti koje GLAS razlikuju od njihovih bivših stranačkih kolega, koji su, kaže, odraz hrvatske politike kakva sada jest – cinične, licemjerne, politike bez morala.
– Vrdoljak i ekipa toliko su osramoćeni, toliko označeni kao nepouzdani, nemoralni i egoistični da nema tog političkog sapuna koji ih može oprati i mogu samo biti jedan mali vagon na kompoziciji HDZ-a, a veliko je pitanje hoće li oni to biti i hoće li uopće HDZ osvojiti treće izbore – dodaje SDP-ov doajen Davorko Vidović sa sjetom se sjećajući političke scene 90-ih, a kad je riječ o perspektivi, dijeli pesimizam onih koji prognoziraju smrt politike zbog političara cijepljenih od bilo kakvih ideoloških motiva i koji politiku svode na puku tehnologiju preživljavanja na vlasti.
– Politika je lišena politike, nema više sadržaja. Sve su stranke postale pomalo klijentelističke, ljudi se u njih učlanjuju isključivo iz tih pobuda i vrlo ih malo dolazi zato što osobno ima neke vrijednosti ili pretpostavlja da stranka ima neke vrijednosti koje su njemu bliske. Gledam članstvo SDP-a, sve je starije. Mladima smo potpuno nezanimljivi, osim onih koji preko nas žele ostvariti nekakvu karijeru – govori Vidović. Ipak, napominje kako nije riječ o hrvatskom specifikumu, nego o globalnoj pojavi.
Ne vidim ljude preokreta
– Ne vidim da bi se u Hrvatskoj nešto na političkoj sceni u tom smislu moglo ozbiljno dogoditi niti vidim ljude koji mogu biti nosioci ozbiljnijeg preokreta. Iz 90-ih se s izvjesnom nostalgijom sjećam ljudi s kojima sam politički ratovao, s kojima se uopće nisam slagao, koji su mi bili ideološki protivnici. Ali to su bili ljudi koji su imali nekakvo utemeljenje, vjerovali su u ono što su zagovarali, nečim su to argumentirali. Imao si nekakav sadržaj, sada ne vidim ima li se o čemu uopće razgovarati– zdvojan je Vidović.
I dok klasične stranke ne žele ili ne uspijevaju pronaći izlaz iz bezidejne i beskoncepcijske politike koja ih je preuzela, rastu populistički pokreti, nastali upravo na valu razočarenja u politiku mainstreama. Takve su stranke izrazito površne, ne pada im na pamet uopće tražiti jednoznačan ideološki temelj za svoju politiku. Uzimaju sve što se nudi i u istom danu s istim žarom mogu zastupati od ultraliberalnih do izrazito konzervativnih stavova, ovisno o prigodi. Pažnju pritom bez ikakvog kompleksa privlače političkom koreografijom na rubu groteske.
Iako u dobroj mjeri svjesni da to može značiti kaos, birači bi na kraju mogli zaokružiti njihova imena, ako ništa drugo, a ono da kazne one koji su ih svjesno obmanjivali i koji im i sada, kao da se ništa nije dogodilo, pristupaju sa sloganom “Odlučno!”. Možda bi bolje bilo “Cinično!”.
Samo kurve mogu sa svim i svakim.