Malo se što od kraja rata u Hrvatskoj može usporediti sa šokom koji je izazvao poraz nogometne reprezentacije u susretu u Ligi nacija sa Španjolskom. Ne znam hoću li pretjerati, ali slična tuga obuzela nas je poslije prvostupanjskih presuda generalima Gotovini i Markaču u Haagu. I one su se dogodile zapovjednicima pobjedničke vojske kao što se debakl u Elcheu dogodio pobjedničkoj reprezentaciji koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji oduševljavala svijet.
Poraz je utoliko teži što smo očekivali potvrdu vrijednosti svjetskih doprvaka i što nam je nogomet do jučer bio tako reći jedino veselje u tmurnoj svakidašnjici Hrvatske koju ljudi masovno napuštaju. Kad uspoređujemo raspoloženje poslije ovog poraza s dočekom reprezentativaca u Zagrebu, ne možemo vjerovati da se dogodio taj strašni pad s neba na zemlju, osjećamo se izdanim premda izdajica nema, osjećamo nemoć koju su nam donijeli isti oni koji su nedavno na travnjaku bili svemoćni. Najgore je što Hrvatska gotovo ni u čemu drugome ne može pokazati svoju veličinu, svoj ponos i zaslužiti poštovanje svijeta. Ni u čemu drugome nismo u Europi i svijetu bili konkurentni doli u nogometu, on nam je poslije Rusije bio nacionalna religija, a sada smo kao vjernici kojima je ubijen Bog i koji više nemaju nikakve utjehe.
Kao da je netko bio jako osvetoljubiv i pakostan te nam sada dao do znanja da smo uspjehom u Rusiji pretjerali kao što su nam godinama poslije oslobođenja u ratu davali do znanja da smo pretjerali u svojoj najprirodnijoj težnji da se obranimo. Kad smo 1998. godine na SP-u u Francuskoj osvojili treće mjesto i brončanu medalju, napisao sam kako je dobro što smo se tu zaustavili i kako smo možda i time previše izazvali i razgnjevili moćnike koji odlučuju o sudbinama zemalja. Ovim porazom kao da nas netko zlonamjeran opominje da smo u Rusiji otišli predaleko i da smo se morali zaustaviti u četvrtfinalu ili u najboljem slučaju u polufinalu. Da nismo smjeli biti toliko drski i prirediti poniženje u kojem su nas Englezi, Nijemci, Španjolci, Brazilci, Argentinci gledali u leđa. Ne bih htio vjerovati da je riječ o dva Dalića.
O jednom koji je pun entuzijazma, znanja i energije, unatoč izrazito lošem imidžu koji nogometna organizacija, HNS, ima u javnosti, unatoč tome što ga u toj organizaciji neki nisu ni željeli ni podnosili, napravio svjetski rezultat. I drugom koji je poslije trijumfa u Rusiji postao “miljenik” HNS-a i sklopio s njim dogovor te se tako “zarazio” njegovim bolestima, institucionalizirao i tako institucionaliziran Hrvatsku doveo do najvećeg poraza u njezinoj povijesti. Možda se, došavši nakon blijedog i nametnutog Čačića, u Čačića pretvorio. Trebalo bi pitati Gospu u Međugorju nije li joj se netko molio da Hrvatska doživi taj nevjerojatan neuspjeh. Pa ipak, tom neuspjehu unatoč, ostat će u povijesti upamćen nogometni gorostas iz Rusije – hrvatska reprezentacija, baš onako kao što je ostao upamćen i mnogo veći gorostas, Brazil, unatoč stravičnom porazu (1:7) na SP-u kod svoje kuće od Nijemaca. Već u skorim idućim utakmicama Hrvatska može uhvatiti zalet za preskok preko provalije koju joj je Španjolska iskopala u Elcheu. Ako je poslije rata u Hrvatskoj išta bilo nacionalna radost, bio je to nogomet.
Unatoč tome što su ga navijači, premda su se sjećali općenacionalnog slavlja iz 1982. godine kad je Dinamo osvojio prvenstvo, bili otpisali, što su mu neizostavno skandirali “Ćiro, pederu”, taj Ćiro je, u godini u kojoj se već uvelike počela gubiti vjera u vlast, a mediji su bili puni tekstova o nepodopštinama koje se čine u zemlji, o pljački u pretvorbi i privatizaciji, kad je beznađe poslije rata bilo počelo obuzimati narod, isti taj narod oduševio trećim mjestom na SP-u u Francuskoj i s reprezentativcima bio dočekan slično kao i nedavno Dalić i njegovi igrači. Dakle, ne samo u Hrvatskoj nego manje-više svuda u svijetu oduševljenja nogometnim uspjesima smjenjuju razočaranja pa će i ovaj poraz od 0:6, nadajmo se, biti samo stanka u uspjesima reprezentacije. Možemo zamisliti kako su se jadno osjećali navijači u Engleskoj kada smo im pobijedili reprezentaciju u Londonu pa nisu išli na Europsko prvenstvo.
Bio je to za njih poraz mnogo teži nego što je naš u mnogo beznačajnijoj utakmici u Španjolskoj. Za Hrvatsku je prilično tragično što u svijetu vrijedi manje-više samo u nogometu i što smo na ljestvicama Europske unije u svim drugim područjima pri dnu ili na samom dnu. Bilo bi mnogo tragičnije kad bi i to izgubila.
Ja mrtav-hladan bio. Valjda zato jer me nogomet zanima i znam da je to sport u kojem nitko nije nepobjediv i da jednom mora doći i poraz. A kad već mora, bolje ovako nego da smo izgubili 1:0. Za našš mentalitet koji je takav kakav je ovakav jedan poraz je dobra stvar. Inače, iako mi je Gotovina u ratu bio zapovjednik, ja sam se puno jadnije osjećao kad je izrečena pravomoćna presuda Praljku i kad je ovaj popio otrov. A što se tiče nogometnih utakmica, osobno sam puno tužniji bio prije 2 mjeseca kad smo izgubili od Francuza, jer ta je utakmica bila puno važnija od ove koja je zapravo nebitna. I taj poraz spada u red onih koje nikad neću prežaliti a to su redom Njemačka 1996. Francuska 1998. Ekvador 2002. Turska 2008. Engleska 2009. Španjolska 2012. Meksiko 2014. i Portugal 2016. Tu su i dvije nerješene s okusom poraza protiv jugoslavije 1999. i Australije 2006. Ovaj poraz sad protiv Španjolske nije ni blizu ni jednom od tih poraza. Jer ovaj poraz ne znači ama baš ništa, budući da su dva glavna cilja ove ekipe plasman na EP 2020 i uvođenje novih igrača - svježe krvi u reprezentaciju, a nijedan od ta dva strateška cilja nije nimalo uzdrman ovim porazom. A to što se netko naslađuje, to je nebitno, to je samo pokazatelj kakve su frustracije imali ovog ljeta, a čak ni u ovoj utakmici takvima nije bilo lako prvih 20 minuta, čak i u ovakvoj utakmici nauživali su se 20 minuta teškog straha.