Sami počeci krize u eurozoni sežu do ljeta 2007. godine kada se raspao američki sustav hipotekarnih kredita koji se temeljio na lošim tj. nenaplativim zajmovima. Sofisticirani financijski instrumenti i njihovi derivati zarazili su putem globalnog bankarskog sustava cijeli svijet. Ipak, prava kriza nastupila je godinu dana kasnije, početkom jeseni 2008. godine, propašću Lehman Brothers, četvrte najveće investicijske kuće u Americi. Nepovjerenje koje je poljuljalo financijska tržišta blokiralo je bilo kakvu kreditnu aktivnost i naglo zaustavilo investicije i gospodarski rast. Kao i većina zapadne polutke, eurozona je pala u recesiju. Vlade država članica pokušale su na razne načine potaknuti rast gospodarstva. Većinom su davale fiskalne poticaje i jamčile za obveze banaka. Naravno, fiskalni deficiti su eksplodirali. Za ilustraciju, Irska je 2010. godine imala deficit od 31% BDP-a, a dug joj se u samo četiri godine povećao sa 25% BDP-a (2007.) na preko 90% BDP-a (2010.).
U isto vrijeme nedostatak likvidnosti na financijskim tržištima olakšan je mjerama Europske središnje banke. Ona je osigurala likvidnost bankama koje zbog općeg straha i nesigurnosti nisu mogle nabaviti novac na tržištu. U prvo vrijeme banke nisu znale koliko loših hipotekarnih kredita imaju u svojim bilancama i kolike će gubitke snositi. Ubrzo, mnoge banke našle su se u problemima i vlade država članica morale su ih dokapitalizirati. Dugo prevladavajuća dogma neoklasičnog liberalizma i što manje uloge države u gospodarstvu naglo je preokrenuta i posvuda su počeli nicati pozivi za više keynesinaizma i većom intervencijom države.
Ono što je počelo kao financijska kriza ubrzo se preobrazilo u pravu ekonomsku krizu. BDP je u EU (i eurozoni) 2009. godine pao za 4,6%. Najveći pad BDP-a zabilježen je u baltičkim zemljama i to u rasponu od 14% do 17% BDP-a. Za usporedbu, hrvatski BDP-a te je godine potonuo za skoro 6%. Nezaposlenost je također narasla na rekordne razine. Sa samo 7,5% u eurozoni 2007. godine, popela se na preko 10% u 2010. godini (nezaposlenost "kaska" za padom BDP-a budući da treba neko vrijeme da poslodavci zbog gubitaka počnu otpuštati radnike). Najviša stopa nezaposlenosti zabilježena je u Španjolskoj (20%, s time da je stopa nezaposlenosti mladih frapantnih 50%), baltičkim zemljama (17%-19%), Irskoj (14%) i Grčkoj (13%). U Hrvatskoj je stopa zaposlenosti za 2010. godinu bila 12%.
Zaustavljanje rasta gospodarstva, pogoršanje javnih financija, nepovjerenje tržišta i manjak likvidnosti napokon su doveli i do prave fiskalne krize u eurozoni. Kriza je otkrila sve dugo nakupljane ranjivosti pojedinih država članica. Naime, prije izbijanja ekonomske krize nikome nije niti padalo na pamet da bi ijedna članica eurozone mogla biti do te mjere ranjiva da bi mogla bankrotirati. Visoki javni dugovi su se tolerirali jer su investitori mislili da ih države mogu otplaćivati, a strukturne neusklađenosti nisu smatrane nepremostivom preprekom funkcioniranja eurozone kao cjeline. Neke države, kao što je npr. Grčka, vodile su izrazito neodgovornu fiskalnu politiku, a nisu bile sankcionirane.
Upravo je ta neusklađenost ekonomskih politika i neodgovorno vođenje fiskalnih politika glavni uzrok izbijanja fiskalne krize. Da su države članice vodile odgovorne politike koje potiču konkurentnost gospodarstva (umjesto da pogoduju brojnim interesnim skupinama) nikakvi potresi na financijskom tržištu ih ne bi mogli učiniti insolventnima i natjerati na bankrot.
I što sada učiniti? Primarno je zaustaviti zarazu koja se sa insolventne Grčke, Irske i Portugala počela širiti na Italiju i Španjolsku (koje su neusporedivo veće ekonomije i čije bi spašavanje moglo ozbiljno ugroziti eurozonu). Za to služe financijski zajmovi koje je EU, u suradnji s MMF-om već odobrila gore navedenim zemljama. Ali istinsko rješavanje krize ovisit će prvenstveno o sposobnosti EU da ostvari bolju koordinaciju ekonomskih politika između država članica i na neki način prisili neodgovorne članice na održavanje urednih javnih financija. Naravno, zemlje u problemima se moraju "skockati" i provesti neophodne reforme. Italija, Irska i Portugal na dobrom su putu, dok je Grčka još uvijek problematična. Ostaje jedino pitanje da li je sve dosad napravljeno dovoljno ili je to samo početak?
Urušavanje ekonomija,finacija,bankrot investiciskih fondova,nezamisliva nezaposljenost,.uvijek se događalo no izlas je bio višeznačan.Tolika incidencija bankrota na globalnom nivou mora biti kontrolirana od vlasnika kapitala i ništa nije stihija.