Mirovinski sustavi moraju ispunjavati dvije osnovne funkcije, odnosno moraju omogućavati primjerene mirovine, tj. mirovine s kojima se može održati normalni životni standard i, drugo, moraju biti održivi, tj. omogućiti taj standard ne samo umirovljenicima za 5 ili 10 već i za 15, 20 i više godina. U principu, ta su dva cilja oprečna. Lakše je imati visoke mirovine i sustav koji se neće moći financirati u budućnosti nego imati i visoke mirovine i sustav koji je održiv. Prava je umjetnost uspjeti izbalansirati te dvije stvari.
Demografske promjene i ekonomska kriza ne idu nimalo na ruku mirovinskim sustavima. Osim gubitka prinosa mirovinskih fondova, zaposlenost stalno pada, a broj umirovljenika raste. Po broju zaposlenih i inače se nalazimo na samom dnu europske ljestvice. Stopa zaposlenosti u 2010. bila je samo 54%. To znači da samo pola radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj radi. Prosječna zaposlenost u EU bila je 64% dok su skandinavske i germanske zemlje (Nizozemska, Danska, Švedska, Autrija i Njemačka) najzaposlenije sa stopama iznad 70%. Situacija se samo pogoršala u zadnjih par godina. Prema podacima HZMO-a, broj zaposlenih u Hrvatskoj se od 2008. do 2011. godine smanjio za 136.715 dok se broj umirovljenika povećao za 64.831. Odnos broja zaposlenika i umirovljenika pao je s ionako malih 1,4:1 na mizernih 1,2:1.
U Hrvatskoj su provedene neke veće i neke manje mirovinske reforme od kojih je najznačajnija ona iz 1999. godine (kada su se postrožili uvjeti za odlazak u mirovinu) i ona iz 2002. (kada su uvedeni drugi i treći mirovinski stup). Njihov je cilj bio riješiti problem fiskalne održivosti sustava i, iako su napravljeni koraci u pravom smjeru, do danas taj cilj nije postignut. Nažalost, kolateralna šteta reformi bile su same mirovine. Pretpostavka je bila da će povećanje staža i uvođenje drugog stupa s vremenom popraviti situaciju. To se nije dogodilo tako da danas imamo i niske mirovine i problem stalnog deficita javnog mirovinskog sustava. Glavni razlog niskih mirovina tzv. "novih" umirovljenika nisu, kako se često navodi, niski povrati mirovinskih fondova, već promijenjena formula koja se koristi za izračun mirovina iz prvog stupa i tretman dodatka od 27% na koji nemaju pravo korisnici mirovina iz oba stupa (vidi članak "Koliko koštaju mirovine).
Zbog vrlo različitih sustava mirovina u zemljama EU (npr. Italija samo u prvom stupu ima 50 podskupina) jako je teško uspoređivati visinu mirovina. Podaci su većinom dostupni samo za javne mirovine tako da bi se dobila iskrivljena slika ako bi se uspoređivala neka zemlja gdje se većina mirovina isplaćuje iz prvog stupa (npr. Hrvatska) i neka gdje je visoki udio individualne štednje (npr. Irska). Zbog toga je najbolje uspoređivati neto stope zamjene za koje postoje svi podaci. One mjere koliko prva mirovina koju umirovljenik prima "zamjenjuje" zadnju plaću.
Prema procjenama Ekonomskog instituta, u Hrvatskoj je neto stopa zamjene u 2010. godini bila 55% i kao takva bila je jedna od najnižih u EU. Nižu stopu zamjene imaju još samo Cipar, Rumunjska i Estonija (podaci za 2008.). Najviše stope zamjene imale su Grčka (120% - nije ni čudo da nije bilo održivo), Mađarska i Nizozemska (obje preko 100%). Ipak, ono što dodatno zabrinjava su projicirani trendovi. U budućnosti bi Hrvatska mogla biti suočena s ozbiljnim problemima u pogledu primjerenosti mirovina. Ukoliko se ne provedu reforme, do 2050. stopa zamjene mogla bi pasti na 38% i tako uvjerljivo zauzeti dno EU ljestvice. Slijedit će ju Estonija i Švedska, sa stopom zamjene od ispod 50%. Smanjivanje stope zamjene u idućih 40 godina projicirano je za većinu zemalja EU-a, a prosječna stopa neto zamjene smanjit će se sa sadašnjih 76 na 73%.
Iako su ti trendovi vrlo negativni, smanjenje stope zamjene ne smije se izjednačiti s padom životnog standarda umirovljenika. I s tako nižom stopom zamjene umirovljenici će ipak biti u boljoj situaciji nego danas. Naime, njihova kupovna moć će narasti zbog rasta plaća za koji se pretpostavlja da će u budućnosti biti ispod rasta cijena. Realne mirovine će rasti, iako smanjenim tempom, a procjene povećanja kupovne moći idu čak do 20% u sljedećih 15 godina. Ipak, jasno je da će doći do relativnog gubitka materijalnog položaja umirovljenika u odnosu na radnika.
Problemi preniskih mirovina u Hrvatskoj do sada su se rješavali mnogim 'ad hoc' mjerama (različiti dodaci na mirovine, povrat duga umirovljenicima) koje su bile vođene više političkom nego dugoročnom ekonomskom logikom. Međutim, problem preniskih mirovina još nije riješen, a u međuvremenu se pogoršao i problem održivosti sustava. Možda je pravo vrijeme da se i kao pojedinac i kao država zapitamo: kako preuzeti više odgovornosti za vlastitu budućnost?
Uvođenje drugog stupa je početak. Pokazalo se da on nije uzrok problema u hrvatskom mirovinskom sustavu, ali isto tako ne može biti niti jedino rješenje. Povećanje mirovina može se postići na tri osnovna načina: povećanjem proračunskih izdataka, većim naporima svakog od nas u smislu dužeg radnog vijeka i povećanjem mase doprinosa kroz više stope ili bolju naplatu. Na politici je da odluči što i kada učiniti da se postigne cilj uz što manje štete. A na nama je da počnemo misliti na sebe i štediti za starost.
povećanjem proračunskih izdataka, većim naporima svakog od nas u smislu dužeg radnog vijeka ======================== U mirovinu tek poslije 80 te godine života, biti će najisplativije za sve