Prije 15 godina u Hrvatskoj je bilo 391 tisuću učenika u osnovnim školama, a lani početkom školske godine prema podacima Državnog zavoda za statistiku imali smo ih 316 tisuća, što znači da smo izgubili 75 tisuća osnovnoškolaca.
Omjer broja učitelja i učenika sada je u osnovnim školama 1:9,2. Koliko ćemo dugo moći žmiriti na to da broj djece u školama rapidno pada, da će i etablirani fakulteti imati problem s popunjavanjem kvota?
Dok se govori o nužnoj reformi obrazovnog i zdravstvenog sustava, o zahtjevima sindikata za povećanjem plaća, opravdanim za sve koji savjesno i profesionalno obavljaju svoj posao, iz vida se gubi da će se ovoliki gubitak djece reflektirati na smanjenje zaposlenih u školama, na fakultetima i dovesti do neodrživog zdravstvenog, obrazovnog i mirovinskog sustava.
137 škola bez djece
Lani je prosječno odjeljenje u osnovnim školama imalo 17,2 učenika, ove godine 137 škola nije imalo upisanih učenika u 1. razred OŠ. Uz problem iseljavanja brojnih obitelji, napomenimo da smo 2005. imali 42,5 tisuća rođenih, lani 36,9 tisuća, a u prvih šest mjeseci 2019. rodilo se tek 17.181 dijete. Broj zaposlenih u školama se čuva zbog socijalnih razloga, a na otocima i u malim sredinama i zbog demografskih, no jasno je, kaže demograf Stjepan Šterc, da to neće moći biti još dugo održivo uz ovakvo smanjenje djece, kao ni održivi obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav.
– Čovjeka čudi da svi okreću glavu od ovakvog smanjenja djece dok se bave reformama i povećanjem plaća, a glavni subjekt obrazovnog sustava su djeca kojih je sve manje. Svaka reforma, i obrazovna, koja se radi uz ovoliki gubitak stanovništva, osobito učenika, nema puno smisla, ako demografsko pitanje nije temelj, a sve drugo nadogradnja u reformskom smislu. Samo u odnosu na prošlu godinu imamo gotovo 9000 učenika manje u osnovnim i srednjim školama. A u posljednjih 10 godina izgubili smo u osnovnim i srednjim školama oko 90 tisuća djece. Uz takav gubitak djece govoriti o ostalim reformama, a ne percipirati tu ključnu stvar, neozbiljno je i izvan znanstvene logike. Jedino djeca donose budućnost i osiguravaju opstanak svih sustava. I sindikati bi zato trebali na to upozoravati jer time štite i svoje interese, posao i mirovine. Manjak djece će se apsolutno odraziti na višak zaposlenih u školama i na fakultetima iako se sad taj sustav čuva kakav je. Gubitak djece se osjeća već sad i na akademskoj razini i kad bi fakulteti naveli koliko studenta je pristupilo upisima u odnosu na prošle godine i koliko su ispunili kvote za upise vidjelo bi se da se to već reflektira i na studente, iako su tu korelacije drugačije jer ne idu svi na fakultete. Smanjivanje broja studenata opća je pojava i bilježe je danas čak i etablirani fakulteti – kaže Šterc.
Demografska strategija
Napominje da je u prvih pola godine rođeno manje djece nego lani i ne treba očekivati da će se to popraviti dok iseljavanje traje, a naše stanovništvo stari bez ozbiljnih zahvata u demografsku politiku. Nećemo, kaže, moći ni samo imigracijom nadoknaditi stanovništvo jer se pokazalo i u EU da je to iluzija, pa i EU to sad shvaća.
Čeka se da vlast u javnost puste demografsku strategiju koja traži ozbiljno izdvajanje novca iz proračuna, a i sve je više nezadovoljnih plaćama što je teret za vlast, osobito kad se najavljuje recesija.
Netko želi obitelj i djecu i ne postavlja nikakve posebne uvjete za to. Neko pak prije osnivanja obitelji i posebno djece želi stan, auto, vikendicu, dogurati u karijeri koliko može, pa tek nakon toga eventualno razmišljati o djeci. To je naša stvarnost, to je tako, pomirite se s time.