Usporedbe nisu uvijek sretne. Nekada posluže da drugome objasnimo nepoznatu situaciju u koju je upao, a drugi put da mu ukažemo da se i on nalazio u sličnoj situaciji u kojoj se nalazi onaj kome osporava njegovu samobitnost. Ovdje je radi navedene usporedbe potrebno istaknuti da je, zahvaljujući povijesnim okolnostima, a posebno raspadu Bizantskoga Carstva 1204., kao i političkoj umješnosti sv. Save (1175.-1235.), svoju samostalnost u odnosu na Grčku pravoslavnu crkvu Srpska pravoslavna crkva stekla 1219. da bi nešto više od jednoga stoljeća kasnije utemeljivanjem Pećke patrijaršije 1346. stekla i punu autokefalnost.
Svi su izgledi da će zbog sličnih (povijesnih) okolnosti – „raspada carstva“ sovjetskog i jugoslavenskog – svoju autokefalnost dobiti Ukrajinska (unatoč protivljenju Ruske pravoslavne crkve) i Makedonska (unatoč protivljenju Srpske pravoslavne crkve), ali i Crnogorska pravoslavna crkva.
Naime, patrijarh Bartolomej I. je, uzimajući u obzir činjenicu da su nakon raspada Sovjetskoga Saveza, a potom i Jugoslavije, neovisnost stekle mnoge male države koje žele imati svoju „državnu crkvu“, odlučio izići ususret Ukrajincima, ali i Makedoncima, i njihovim crkvama dodijeliti autokefalnost dajući time prednost državnome nad kanonskim teritorijem, što u bitnome pogađa najveću pravoslavnu crkvu – onu Rusku, kao i najveću južnoslavensku – onu Srpsku.
Bartolomej I. u Ukrajinu je već poslao dvojicu egzarha, svojih „ljudi od povjerenja“ koji će “na terenu” obaviti sve potrebne razgovore među vodećim ljudima svih triju pravoslavnih crkava (Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskoga patrijarhata i Ukrajinske autokefalne crkve) kako bi se usuglasili oko priznavanja autokefalnosti Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi i kako bi time nakon 400 godina prestala jurisdikcija Ruske pravoslavne crkve nad Ukrajinom. Naime, 1686. ondašnji carigradski patrijarh dao je Ukrajinu na ‘crkvenu upravu’ Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja se sada ne želi odreći toga dara smatrajući i dalje da je Ukrajina „kanonski teritorij Ruske pravoslavne crkve“ pa se sukob između “pravoslavne” Moskve i “pravoslavnoga” Carigrada vodi oko toga u čijoj će kanonskoj nadležnosti biti 30 milijuna vjernika pravoslavaca u Ukrajini (70% stanovnika).
Međutim, ono što je u ovoj situaciji važno spomenuti je činjenica da je za Ukrajince postojanje nacionalne pravoslavne crkve ne samo pitanje nacionalnog identiteta nego i pitanje nacionalne sigurnosti. Dobivanjem autokefalnosti Ukrajinci bi se riješili štetnih utjecaja koji preko Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskoga patrijarhata dolaze u Ukrajinu. A da bi – nakon negativnih iskustava s aneksijom Krima – taj utjecaj i spriječio, predsjednik Ukrajine Petro Porošenko se u travnju ove godine obratio Svetome sinodu Carigradske patrijaršije i patrijarhu Bartolomeju I. sa zahtjevom da se prizna autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. Njegov zahtjev podupro je i ukrajinski parlament donoseći Rezoluciju o odcjepljenju Ukrajinske od Ruske pravoslavne crkve.
U Ruskoj pravoslavnoj crkvi, koja podržava Putinovu politiku prema Ukrajini, ne žele prihvatiti takav razvoj situacije po cijenu svepravoslavnoga raskola. Sveti sinod na nedavnom je izvanrednom zasjedanju, prema medijskim izvješćima, donio odluku o prekidu molitvenoga spominjanja patrijarha Bartolomeja I. u bogoslužjima, prestanak sudjelovanja u bogoslužju s biskupima Carigradske patrijaršije te prestanak nastupanja u svim tijelima „kojima presjedaju ili supredsjedaju predstavnici Carigradske patrijaršije“. Prema drugim izvorima, iz Ruske pravoslavne crkve prijete Bartolomeju I. da će oni kao najveća pravoslavna crkva – ustraje li on u svome naumu – proglasiti Carigradsku patrijaršiju “šizmatičnom” i prekinuti s njom „liturgijsku zajednicu“ te autokefalnost dati „nepriznatoj Turskoj pravoslavnoj crkvi koja okuplja tek nekoliko stotina vjernika“. U obranu jurisdikcije Ruske pravoslavne crkve nad Ukrajinom uključili su se i ruski mediji u kojima se Bartolomejeva nakana smatra djelom “antiruske politike”, odnosno „pokušajem nasilnog odvajanja dvaju bratskih naroda“, zapravo „američkim rusofobnim projektom“.
A kako priznavanje autokefalnosti nekoj mjesnoj crkvi nije samo crkveno-pravno nego i „političko“ i povrh svega „nacionalno“ pitanje i da se ono može negativno odraziti i na druge autokefalne crkve, pokazuje i primjer patrijarha srpskog Irineja koji se izravno pismom (koje je dospjelo u javnost) obratio patrijarhu Bartolomeju I. kako bi ga “blago” upozorio na opasnost koju za jedinstvo pravoslavlja može izazvati njegov naum da prizna spomenute crkve. Time bi se stvorili uvjeti da „praktično svaka novonastala država može tražiti svoju crkvu“, a što bi “predstavljalo kršenje kanonskih i povijesnih prava Crkve“.
A što je s hrvatskim pravoslavljem? U Hrvatskoj je registrirano i prema pozitivnim zakonskim odredbama djeluje nekoliko pravoslavnih crkava: Srpska, Makedonska, Crnogorska i Bugarska, ali ne i Hrvatska pravoslavna crkva, iako je prema posljednjemu Popisu stanovništva iz 2011. u RH bilo oko 16.700 onih koji su se izjasnili da su Hrvati i da ispovijedaju „svetu vjeru pravoslavnu“. Stoga ostaje otvorenim pitanje kada će i pod kojim uvjetima biti moguće registrati Hrvatsku pravoslavnu crkvu.
1. Prednost državnom, ne kanonskom teritoriju
Patrijarh Carigradske patrijaršije Bartolomej I. odlučio je izići ususret Ukrajincima, ali i Makedoncima, i njihovim crkvama dodijeliti autokefalnost
2. Prijeti čak i svepravoslavni raskol
U Ruskoj pravoslavnoj crkvi ne žele prihvatiti takav razvoj situacije po cijenu svepravoslavnoga raskola
3. Upozorenje Irineja Bartolomeju I.
Patrijarh srpski Irinej u pismu upozorava Bartolomeja I. da njegov naum stvara uvjete da svaka novonastala država može tražiti svoju crkvu
Oko 18.000 ljudi u Hrvatskoj se izjašnjava kao Hrvati pravoslavne vjere i jedino logično je da se osnuje Hrvatska Pravoslavna Crkva za njih.