Nastupio je i tjedan u kojem medijski prostor nisu progutale međustranačke svađe i u kojem je predizborna napetost barem privremeno splasnula. Ispod tih teških sjena možda će se jasnije vidjeti podatak da je stopa rasta u drugom tromjesečju ove godine bila samo 3,6 posto.
U trenutku kad druge tranzicijske zemlje ostvaruju barem dvostruko brži rast, kapitalizirajući naraslu potražnju na tržištu EU, možemo se opet pitati koliko je Hrvatska doista pokrenuta. Pogotovu ako se rast BDP-a usporedi sa statistikama o zaposlenosti i s realnošću koja je otprilike ovakva: ako imaš posao, makar i s plaćom koja ne može pokriti troškove hrane, krova nad glavom i grijanje, šuti i radi jer drugog posla nema. Takva je pozicija mnogih u trgovini, u industrijskoj proizvodnji, graditeljstvu, obrtu, a i u školstvu. Hrvatska nema snagu natjerati poslodavce da plaćaju rad nedjeljom, niti uz postojeći omjer zaposlenih i onih koji traže posao može osigurati dostojanstvo rada.
To je, naime, naličje podatka o usporenom BDP-u u drugom tromjesečju ove godine, koje neće moći kompenzirati ni činjenica da je na godišnjoj razini stanje nešto povoljnije i da statistika u toj rubrici iskazuje rast od 4,7 posto. No, koliko god da smo sami neskloni, nezainteresirani ili lijeni problematizirati teme koje doista utječu na budućnost, koje se tiču ekonomije, na to će nas indirektno, srećom, podsjećati Europska unija.
Nitko iz Bruxellesa neće podići kažiprst i prozvati Zagreb što još nije našao formulu za brzi ekonomski procvat, ali će sustavno upirati u one točke sustava kroz koje Hrvatskoj sada izmiče velik novac. U povodu godišnjice pregovora s Europskom unijom i izvještaja o napretku Hrvatske od povijesnog 3. listopada 2005. godine kad su počeli pregovori, stiže novi podsjetnik za domaću zadaću.
Dok je domaća javnost već oguglala na milijarde kuna što se kroz jamstva i subvencije prelijevaju brodogradnji, Bruxelles prema tome nije ravnodušan. Možemo misliti da inzistiranje na reformi potpora potiču "sebični interesi" europskih brodograditelja, no to neće promijeniti situaciju, kao što neće opovrgnuti ni činjenicu da ozdravljenje hrvatske brodogradnje i ovdje zapravo svima ide u prilog. Isto se može reći i za ostale točke iz bruxelleskog podsjetnika. EU je primila na znanje da Hrvatska ima antikorupcijsku strategiju, ali hoće rezultate. Zapadni svijet voli akcijske planove, s tim da antikorupcijska mreža ne bude kalibrirana samo za sitne ribe. Građanin mora steći uvjerenje da su pred zakonom svi jednaki, uporno ponavljaju europski prijatelji, pa s istim intenzitetom traže i da se s mrtve točke pomakne pravosuđe te da se reformira javna uprava.
Takvu agendu potpisao bi svaki hrvatski građanin, osim određenog postotka povlaštenih, kojima niska razina uređenosti države još uvijek omogućuje da nezakonito stječu imovinsku prednost pred drugima. Jasno da će s tih pozicija stizati interpretacije o "nametanju uvjeta" iz Europe, dok je stvarnost zapravo obrnuta. Ako joj nedostaje unutarnje snage i koordiniranosti za reforme, ušavši u proces pregovora s Unijom, Hrvatska je osigurala poticajni okvir. Sad je samo pitanje koliko će ga znati iskoristiti.
Sanaderu se može prigovoriti svašta, ali ne i to da se oko Europske unije nije ponašao jasno i dosljedno. Time nije uvijek radio u korist vlastite popularnosti, nego je, naprotiv, navukao dodatnu opoziciju iz krugova kojima ne odgovara jačanje pravne države i unutarnjeg reda. Ali i on iz Bruxellesa, zajedno s čestitkama uz obljetnicu pregovora, dobiva koristan savjet ne ostavljati po strani hrvatsku javnost!
