Međunarodna pedagoška konferencija „Škola za sutra – Od mozga do uma“, koja se održava 20. i 21. rujna 2013., u Zagreb dovodi važna znanstvena imena iz područja neuroznanosti te edukacije i obrazovanja. Ova konferencija, koja se održava na FER-u, želi potaknuti važan društveni dijalog o budućnosti obrazovanja, odgoja i socijalizacije čija zadaća je transformirati naš mozak u um, svijest, osobnost.
Nalazimo se u vremenu u kojem je teško predvidjeti budućnost. Ranije nije bilo tako jer ako ste bili rođeni na određenom području postojala je stabilnost i znali ste hoćete li raditi u tvornici, na farmi ili negdje drugdje te se upravo na tim parametrima temeljila edukacija i obrazovanje. Cijeli svoj život ljudi su posvećivali istom poslu.
U Europi je trenutno vidljiva posebna faza razvoja ljudske svijesti koja se često naziva i razdobljem – samosvijesti. Danas je imperativ imati dobar život te ga učiniti smislenim i svrhovitim, a takav pristup je usko povezan i sa zdravstvenim stanjem pojedinca. Teško je educirati za budućnost je ne znamo što nam donosi, a usljed neadekvatnog razvoja obrazovanja, koje ne prati promjene u društvu, veliki broj mladih naraštaja odlazi van u potrazi za boljom budućnosti te tako gubimo najbolje pojedince.
Obrazovanje koje se temelji na dobrom ili krivom odgovoru na pitanje, preko kojeg se onda ocjenjuje, stvara ne kreativne pojedince koji nakon izlaska iz škola nisu adekvatno pripremljeni za dinamičan svijet rada koje očekuje kreativna rješenja problema sa kojima se susreće. Stvaranje osobnosti i individualnosti pomaže razvoju pojedinca koji će drugačijim načinom razmišljanja pridonjeti upravo rješavanju tekućih problema sa kojima se društva i gospodarstva susreću. Kreativnost i prilagodljivost jamči konkurentnost te je važno njegovati nove ideje za što nam je potrebno više mašte i novi način razmišljanja.
Obrazovni sustav je ogroman i trom, zastario je i na prati promjene koje se događaju oko nas. Stoga ne iznenađuje sve veći broj pojedinaca koji napuštaju takav sustav s osjećajem nepripadanja istom. I sami učitelji su školovani da se uklope u postojeći sustav što predstavlja još jedan veliki, dodatni problem.
I gdje onda započeti sa promjenama kada su promjene upravo ono od čega zazire većina? Jedan od načina je i kroz alternativne pristupe poput Waldorfa i Montesorija kako bismo barem stvorili raspravu i kako bi došlo do nekakve razmjene informacija. Temelj demokratskog društva i jest upravo dijalog!
No problem ne leži samo u promjenama. Shvaćanje učiteljskog poziva kao privilegije jest jedan od ključnih momenata koje treba osvijestiti. Prenošenje znanja je najviši oblik umjetnosti i vidjeti svakog pojedinog učenika dubinski jest ono što izdvaja one profesore koje pamtimo u svom razdoblju odrastanja. Oni su nas čuli, vidjeli naše talente te pronašli načina da u nama probude ono najbolje. Učenike treba motivirati iznutra, kroz srce i cijelo biće jer tako naučeno gradivo se nikada ne zaboravlja.
Osim učitelja i roditeljska je uloga od primarne važnosti. Treba razumjeti da odgovor leži u samom pitanju te djecu treba podučiti, od najranijih dana, da sami promišljaju o odgovoru. Sva djeca žele rasti, a na svima nama je da taj rast podržavamo i njegujemo kako bismo buduće generacije napunili znanjem, maštom i samopouzdanjem. Većina novih generacija nije takva, a to u njima budi dodatnu frustraciju jer ne vide smisao i budućnost. Jedinstvenost svakog pojedinca guši se kroz zastarjele načine razmišljanja umjesto da se napravi veza između starijih i mlađih generacija kako bi jedni drugima pomogli u oblikovanju svijeta u kojem je dobro svima.
