Razminiranje je najunosniji posao na svijetu nakon trgovine drogom i
oružjem. Država je uključena u posao, godišnje se okreću stotine
milijuna kuna, a za sve poslove konkurira manje od 30 tvrtki. To je
mišljenje većine od petstotinjak pirotehničara s certifikatom
Ministarstva unutarnjih poslova, malih ljudi koji svakodnevno
“češljaju” teren i za gazdu privatnika zarađuju novac. U Hrvatskoj su
registrirane 54 privatne tvrtke za razminiranje, no nisu sve i aktivne.
Prema statistikama, razminiranjem se aktivno bavi 26 privatnih tvrtki
te Mungosi koji su u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju. Sve
te tvrtke s Hrvatskim centrom za razminiranje posluju godinama, a svake
godine u prosjeku “podijele” međusobno otprilike 330 milijuna
kuna. Većina, 83 posto dolazi iz državnog ili proračuna jedinica
lokalnih samouprava, a preostalih 17 posto otpada na donacije. Velik
novac, i sigurna naplata.
Zbog toga je u jednom trenutku, u drugoj polovici devedesetih,
razminiranje bilo jedan od najunosnijih poslova u Hrvatskoj. Pogotovo
zato što je četvorni metara razminiranja bio znatno skuplji od
sadašnjeg prosjeka od desetak kuna.
I dok u krovnoj organizaciji za razminiranje tvrde da u razminiranju
nema nepravilnosti, pirotehničari, u strahu za svoje teško zarađene
plaće, anonimno progovaraju o tome kako se radi na terenu i kako se
ruše cijene kvadrata razminiranja.
Privatnim je tvrtkama najvažnije da se dočepaju što većih projekata,
odnosno poslova, da ih obave u najkraćem mogućem roku i da im kontrola,
odnosno nadzor ne “sruši radilište”. Bez pomoći sa strane, tvrde
pirotehničari, to je nemoguća misija.
Uzorkovanje terena
Za početak, uzorkovanje terena. To je, kažu pirotehničari, najveći
problem, a ključna je pravodobna informacija.
– Privatnici iz HCR-a doznaju koja će se područja pregledati detektorom
metala. Biraju velike projekte, po mogućnosti one koji su već dijelom
ili u potpunosti razminirani. Onda svoje ljude šalju ne teren s
desecima kilograma čavala ili “narezane šestice” (metalne šipke koje se
koriste kao armatura u građevini). Siju ih kako bi se pokazalo da je
zemljište jako zagađeno metalom.
Na javnom natječaju nepoznate tvrtke nude posao po većoj cijeni, a onaj
tko je sijao čavle za razminiranje četvornog metra ponudi realnu cijenu
i bez ikakvih problema dobiva natječaj. Posao obavi u rekordnom roku, a
jedino po čemu se može otkriti da nešto nije u redu jest izvještaj u
kojemu stoji da je razminirano tko zna koliko stotina ili milijuna
četvornih metara zemljišta na kojem nije pronađena ni jedna mina ili
druga eksploziva naprava – pojašnjava pirotehničar koji je prema
izričitom nalogu svoga šefa “sijao čavle i narezane šestice”.
U Hrvatskom centru za razminiranje kažu da nikada nisu dobili nikakvu
službenu informaciju o takvim slučajevima te da je uvijek sve ostalo na
kuloarskim tračevima.
– Oduvijek se priča o takvim poslovima, ali nikada ništa nije dokazano.
Sve ostaje na naklapanjima koja bacaju sjenu na pošteno i kvalitetno
odrađen posao. A toga ima zaista mnogo. Tko radi taj i griješi, ali
hrvatske su tvrtke, odnosno pirotehničari, jer na njima leži cijeli taj
posao, pouzdani i vrlo kvalitetno odrađuju svoj posao – kaže Mladen
Crnković iz Hrvatskog centra za razminiranje. Potvrdu takvim pričama
dobili smo i od Davorka Vidovića, predsjednika Savjeta HCR-a u vrijeme
koalicijske vlade Ivice Račana koji tvrdi da je nekoliko puta pozivao
ljude koji su širili slične priče, ali kako su oni u ključnom trenutku
uzmaknuli i zašutjeli.
Čavlima do posla
Veliki su problem i prostori razminirani prije 1998. godine, prije
osnivanja HCR-a, kada se nije vodila evidencija razminiranih područja.
Pirotehničari, ali i ljudi povezani sa samim vrhom Hrvatskog centra za
razminiranja tvrde da se ta područja ponovno razminiraju. Naravno,
prije dobivanja posla “siju” se čavli, a onda se u rekordno kratkim
rokovima obavlja razminiranje.
S druge strane, područja gusto zagađena minama ni jedna privatna tvrtka
ne želi prihvatiti, a na neke su se natječaje, kažu, javile samo dvije
tvrtke jer su ostalima ti poslovi bili neisplativi. Dok pirotehničari
tvrde da je bilo slučajeva da se za neke projekte ne prijavi ni jedna
tvrtka, u Hrvatskom centru za razminiranje to demantiraju, ali
potvrđuju da je za pojedine projekte interes izuzetno mali.
Jedno od takvih područja, za koja doduše još nije raspisan natječaj,
ali već sada se iz tvrtki za razminiranje može čuti da nisu
zainteresirani, jest područje Moščenica u Sisku. Riječ je o naselju u
blizini sjedišta Hrvatskog centra za razminiranje, gdje roditelji na
smjene čuvaju svoju djecu kako se ne bi dogodila tragedija. Tamo su,
potvrđuju i u HCR-u, minska polja udaljena 100 metara od okućnica
obiteljskih kuća.
Sve što se radi mimo propisa na poslovima razminiranja, opasno je.
Međutim, pirotehničari ocjenjuju da je najgore kada na već pregledanom
terenu nađu dio mine ili drugog eksplozivnog sredstva, a šefovi im ne
daju prijaviti to jer bi im zbog malog, možda i beznačajnog komadića
metala “moglo pasti cijelo radilište”.
– Naređeno nam je da ne prijavljujemo ako pronađemo upaljač ili samo
dijelove, a ne cijelu napravu. Naime, kada bi se to dogodilo, radilište
pada i cijeli se posao mora ponoviti na cijelom području. Naravno, HCR
ne plaća popravke pa je ponavljanje gazdama veliki izdatak – rekao je
jedan od pirotehničara.
Iznajmljivanje ovlaštenja
U cijeloj priči nisu ni svi pirotehničari idealni. Naime, neki od njih
koji su se prestali baviti razminiranjem produljuju ovlaštenje što ga
izdaje Ministarstvo unutarnjih poslova premda se godinama ne bave tim
poslom.
Svoja ovlaštenja oni “iznajmljuju” pojedinim tvrtkama koje na temelju
toga dobivaju poslove.
– Istina, ima i takvih među nama. Nitko ne zna koliko, ali zna se da ih
ima. Ne zarađuju oni ne zna koliko na tome, ali dobiju nešto novca. A
privatnici imaju već uhodane taktike kako opravdati manjak ljudi.
Uvijek mora biti najmanje troje pirotehničara na terenu. Kad dođe
kontrola i uhvati ih samo dvojicu, bez problema se snađu – treći otišao
na WC ili po gablece, bilo što... – kažu pirotehničari Mungosa koji za
svoju tvrtku tvrde da uvijek dobije najzahtjevnije poslove. Iz HCR-a
napominju kako nikada nisu imali sličnih dojava.
– Znamo za slučajeve krivotvorenja ovlasti. To je bilo i po novinama i
svi ti slučajevi su sankcionirani – kaže Crnković.
Pirotehničari Mungosa žale se da velike poslove dobivaju oni koji imaju
znatno manje zaposlenih pirotehničara od Mungosa i da se u startu znade
da posao neće moći obaviti. Tada, kažu, ti isti privatnici uzimaju
Mungose koji imaju 81 licenciranog pirotehničara, koji na kraju
obavljaju posao.
U Hrvatskom centru za razminiranje demantiraju te navode pirotehničara
Mungosa, uz objašnjenje da u ustupanju poslova nema ničega spornoga.
– Privatnici dobivaju poslove jer imaju mehanizaciju i opremu. Nema tu
nikakva namještanja poslova. Sve ide prema propisanim pravilima javnog
natječaja. Propisi su toliko striktni da je namjestiti nekome natječaj
apsolutno nemoguće. To nije posao koji radi samo jedan čovjek. Ponude
otvara povjerenstvo koje onda procjenjuje koja je ponuda
najprihvatljivija – kaže Mladen Crnković iz HCR-a te dodaje kako i
Mungos, upravo zbog nedostatka opreme za razminiranje, također uzima
podizvođače i to upravo privatne tvrtke.
Na pitanje ima li među 27 tvrtki boljih i lošijih, odnosno, događa li
se da “padaju” radilišta uvijek istim tvrtkama, u HCR-u odgovaraju
niječno. Tvrde da ne smiju ni navesti imena tvrtki koje su najbolje na
poslovima razminiranja jer bi to bila reklama.
I pirotehničari nerado hvale i kude tvrtke poimence. Jedino što stalno
ponavljaju jest to da je razminiranje golem i uvijek dobro plaćen
posao. Smatraju da je način funkcioniranja unutar tog sustava sličan,
ako ne identičan mafijaškim organizacijama. “Šefovi skupljaju vrhnje, a
šljakeri s glavom u torbi odrađuju posao”. Tako, vrlo slikovito
pirotehničari opisuju svoju svakodnevicu.
Nekadašnji predsjednik Savjeta HCR-a Davorko Vidović ne slaže se da je
riječ o mafiji, ali potvrđuje da je riječ o “izuzetno profitabilnom
poslu kojim se još iz devedesetih bave isti ljudi, u Hrvatskom centru
za razminiranje ili u tvrtkama za razminiranje”.
U Hrvatskoj su registrirane 54 privatne tvrtke za razminiranje, no nisu sve i aktivne