Ne postoje zakonske prepreke da se i sada ugovori kraće radno vrijeme,
samo što je problem u tome što su naši poduzetnici nefleksibilni, ne
koriste pogodnosti koje im se nude, komentira dr. Sanja
Crnković-Pozaić, stručnjakinja za tržište rada, sugestiju Ekonomskog
vijeća da se i Hrvatska počne boriti protiv krize kraćim radnim
tjednom, kao što su to učinile neke europske zemlje.
– Države koje su to dosad radile uglavnom su razočarane učincima –
dodaje te upozorava da je bez analiza jako teško zaključiti kakvi bi
bili učinci skraćivanja radnog tjedna za nekoliko sati.
Premale uštede
– Za mene to nije vrsta dobre politike. Ako krenu otkazi, smanjenje
radnog tjedna za dva sata neće iz zaustaviti. Premale su uštede da bi
se njima postiglo značajnije rasterećenje, kaže Crnković-Pozaić. Kraći
radni tjedan tek bi na dulji rok mogao dati neke učinke, ali neće
spasiti tvrtke koje ostanu bez tržišta i posla. U krizi treba reagirati
brzo, pa bez posla prvo ostaju zaposleni na određeno, a zatim ljudi
koji su zadnji došli u kompanije.
– Oni koji zadnji dođu prvi odlaze jer je trošak njihova otkaza
najmanji i jer se tako postižu brze uštede. Sve drugo je na dugom štapu
– upozorava dr. Crnković-Pozaić.
Ravnatelj Hrvatske udruge poslodavaca Đuro Popijač kaže da bi po uzoru
na prijašnja vremena trebalo vratiti institut odlaska radnika na
čekanje. Zakonom bi, dodaje, trebalo poslodavce osloboditi obveze da za
to vrijeme radniku isplaćuju plaću ili doprinose.
– To nije mjera za poticanje novog zapošljavanja već za sprečavanje
radnika da ostanu bez posla. Trebalo bi omogućiti poslodavcima da bez
straha od tužbi ili inspekcijskog nadzora preraspodjeljuju radno
vrijeme i ako treba radnika pošalju na čekanje dva, sedam ili 15 dana,
kaže Popijač.
Poduzetnici smatraju da im postojeći propisi ne daju dovoljno
fleksibilnosti, jer radnicima koji rade kraće radno vrijeme moraju
plaćati doprinose kao da rade puno radno vrijeme. Ana Knežević,
predsjednica SSSH, odgovora da se sindikat najoštrije protivi
skraćivanju radnog tjedna i plaća radnika. To eventualno mogu države
koje imaju visoku zaposlenost, ali ne i Hrvatska gdje je stopa opće
zaposlenosti niska.
– Rezanje plaća samo bi još više ugrozilo ljude i gurnulo ih u zonu
sive ekonomije. Mi moramo ići obrtnutim smjerom, trebamo povećavati
zaposlenost, ističe Ana Knežević koja prostor za nova radna mjesta vidi
u poticanju alternativnih energetskih izvora, otvaranju zelenih radnih
mjesta, razvoju voćarstva i povrtlarstva. Hrvatska proizvede samo 6%
potreba za voćem i 50% za povrćem, i to treba mijenjati, upozorava
Knežević. Kad je proizveden prvi zagrebački tramvaj, u njega je bilo
ugrađeno samo 10% domaće proizvodnje, danas je već na 65%.
– Ideja kraćeg radnog tjedna nedjeljivo je povezana s proporcionalnim
smanjenjem plaća, inače je praktično besmislena – kaže dr. Danijel
Nestić s Ekonomskog instituta. Dodaje da mu se čini da je veza između
kraćeg radnog tjedna i plaća nekako izgubljena u prezentacijama te
ideje u javnosti.
Jasan izbor
– U teškim situacijama postoji vrlo jasan izbor – ili ćemo smanjivati
plaće ili zaposlenost. Čini se razumnijim privremeno pristati na niže
plaće (i kraći radni tjedan) – dodaje Nestić. Iako bi se tek od srpnja
2009. trebalo provesti novo usklađivanje minimalne plaće, poduzetnici
su pojačali pritisak da se odustane od minimalaca, pogotovo za tekstil
i drvnu industriju.
POSLODAVCI, SINDIKALCI I STRUČNJACI O PRIJEDLOGU EKONOMSKOG VIJEĆA
