Prvi slobodno izabrani hrvatski predsjednik je najvjerojatnije i umro u
uvjerenju da je ostvario ideju nacionalne političke pomirbe. Ali naum
SDP-a da za braniteljske probleme angažira brigadira Antu Kotromanovića
i pristanak toga donedavnog "poznatog desničara" da se angažira kao
"suputnik" SDP-a, na određeni je način opovrgnulo uvjerenje pokojnog
predsjednika.
Ono što je on mislio da je pretvorio u hrvatsku realnost, danas unutar
SDP-a nastoje završiti najistaknutiji "komunistički revizionisti":
Ivica Račan i Milan Bandić. Da je nekoć ideološki stigmatizirani
Kotromanović u predvorju SDP-a samo popio kavu s SDP-ovim portirom
vjerojatno bi Račana i Bandića intelektulaniji i ideološki zagriženiji
dio stranke proglasio za hrvatskog Bernsteina i Kautskog, a brigadira
neki njegovi prijatelji nakon toga poprijeko gledali. Sada pak Račan i
Kotromanović zbore kao stari pajdaši, a drugovi i prijatelji im
uglavnom šute.
Prije "revolucije" iz 2000., koja gotovo da je proglašena nultom
godinom naše novije povijesti, esdepeovci su se vjerojatno osjećali kao
da je po njima naslovljen hit "Svi vole Raymonda". Mnogi su ih
oblijetali, hvalili i salijetali. Jednako pojedinci i stranke željni
časti, masti i vlasti. Slutnja vlasti tadašnjem je SDP-u privukla i
neočekivane, a izborna pobjeda je, kao i uvijek, pod šator pobjednika
primamila i mnoštvo nezvanika. Danas, osim iznenađujućeg dolaska
brigadira Ante Kotromanovića, oko SDP-a se više ne motaju (ne)pozvani
gosti. Udaljile su se čak i bivše članice šesteročlane koalicije,
dvojeći bi li u nove izbore same, s SDP-om, ili s nekim drugim.
Prije 2000. esdepeovci su radili dvostruko okupljanje: unutarstranačko
i međustranačko. Unutar stranke, najviše zahvaljujući višku energije i
moći uvjeravanja Milana Bandića, stvorili su,osnivanjem Savjeta SDP-a,
inačicu nekadašnje pučke fronte. Tu su na kontri spram HDZ-a prozvanog
"zločinačkom organizacijom" okupili niz znanih intelektualaca, od onih
koji su samo desetak godina ranije uspaljeno branili stav "komuniste ne
mogu smisliti", do onih koji su imali stavove i "ljevije od pameti".
I to unutarstrančko kao i međustranačko okupljanje temeljilo se više na
ideji, ideologiji i idolatriji vlasti, nego na sličnosti osobnih i
stranačkih svjetonazora.
Tuđmanova zamisao nacionalne političke pomirbe temeljena na ideji
stvaranja hrvatske države nikada nije dovedena dokraja. Manolić, Mesić,
Boljkovac i drugi s istom ideološkom popudbinom nikada se zapravo nisu
pomirili sa Šuškom, Vukojevićem i drugima iz "hercegovačkog lobija",
unatoč tome što su bili u istoj stranci. Bandićev i Račanov stranački
cement tu se pokazao čvršćim, držeći na okupu i "stare kadrove" i
novopridošle "podupiruće članove", poput Mirka Filipovića i Ljube
Jurčića.
Očekivati je da će slično biti i s udomljivanjem Ante Kotromanovića.
Nije tu posrijedi samo uvjerenje da se netko "promijenio nabolje" nego
vjerojatno i nestanak zadnjih načela u politici. Ako je istina da samo
budale ne mijenjaju mišljenje, onda je vjerojatno i istina da samo
budale vjeruju da baš tako mora i biti. Da u politici ne mijenjaju
mišljenja samo pojedinci nego i stranke vidi se i po mijenjaju njihovih
interesa.
Možda je to najzornije baš sa SDP-om, kojega su izgleda napustili bivši
sateliti, pa se našao u situaciji da od nekadašnjeg "Raymonda"
postane "Pale". Nestanak velikih nacionalnih ideja i temeljnih načela
politiku će učiniti mogućom za svaku kombinaciju, savez i partnerstvo.
Nakon pretvaranja HDZ-a u "stranku demokratskih promjena" i završetkom
nacionalne političke pomirbe unutar SDP-a, u politici će vjerojatno
nestati i svako moguće čudo.
BIJEDA POLITIKE
