Mi se volimo javno lagati, pa tako nećemo nikome dati ni da pisne protiv demokracije, ali ćemo isto tako slaviti ustoličenja demokratski izabranih vladara na način na koji se slavilo kad demokraciji nije bilo ni traga. Između jučerašnje inauguracije novoga hrvatskoga predsjednika (kao, uostalom i američkog ili bilo kojeg drugog) i krunidbe kraljeva, pa u davnini i hrvatskih, nema bitne razlike. Kako god ga dobili, svim je narodima potreban vođa, osoba koja će utjeloviti i ostvarivati težnje i ideale zajednice, biti i ures i zaštita zemlje, i čovjek i božanstvo.
Kad smo se osamostaljivali od Jugoslavije, govorili smo o hrvatskoj državi koju čekamo devetsto godina. A tom državom na koju smo se pozivali i koju smo prizivali upravljali su kneževi i kraljevi. Samostalnost je pak izgubila gubitkom svoje vladarske suverenosti. Velike, “kraljevske” ovlasti koje je imao prvi hrvatski predsjednik, bile su dobrodošle i normalne. “Autokratizam” i “čvrsta ruka” dr. Franje Tuđmana, “diktatora kojega se nitko nije bojao”, narodu su mnogo manje smetali nego mnogim ljevičarima, koji su zapravo žal za bivšom državom maskirali kritikom “nedemokratske vlasti”.
Tuđmana su birači izabrali tri puta, od toga dva puta izravno, i uvijek je na predsjedničkim izborima dobivao mnogo više glasova nego HDZ na parlamentarnim, što će reći da je bio više od stranke i više od stranačkih politika.
U vrijeme stasavanja države, strašne agresije i herojske obrane zemlje i u prvim poslijeratnim godinama, tek rođenoj i teško ranjenoj Hrvatskoj bio je potreban čovjek u kojeg se narod može pouzdati. I koliko god mi danas jamrali i bjesnjeli zbog neimaštine, gospodarskih nevolja, kriminala i korupcije, zbog kolonijalnog položaja u koji su nas doveli strani profiteri koji upravljaju najvećim hrvatskim bogatstvima, i zbog podložničke politike prema Bruxellesu i Haagu, Hrvatska je, zahvaljujući Tuđmanovu naslijeđu, respektabilna država kojom se možemo ponositi. Samo jedan primjer može biti dovoljan za ilustraciju toga sudbonosnog naslijeđa. Svi će reći – naš put u Europsku uniju bio bi kudikamo brži da nije bilo Oluje.
No što bismo i kakvi bismo bili da nije bilo oslobođenja zemlje, bi li nas kao države uopće bilo i što bi nam onda značila Europska unija? A možemo zamisliti kako Oluje i ne bi bilo da je na čelu Hrvatske bio netko od vodećih političara koji su uzimali vlast poslije Tuđmanove smrti. Njih je obilježio upravo nedostatak one odlučnosti koju je Tuđman imao u ljeto 1995. i u svim godinama prije i poslije. I da se poslužim staromodnom usporedbom – s takvom Tuđmanovom odlučnošću Hrvatsku su i stvorili i održavali davni narodni vladari. Kad su Francuzi 1998. godine postali svjetski nogometni prvaci, francuski je tisak taj uspjeh poistovjetio sa svekolikom slavnom francuskom prošlošću, sa svim svojim Lujevima, Napoleonima i De Gaulleima.
Stoga i poslije jučerašnje inauguracije možemo reći da odgovornost i značenje novoga hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića dotiču i Tuđmanovo naslijeđe i svekoliku hrvatsku povijest te prema njoj imaju velik dug.
Ne bude li taj dug imao na umu, bude li, kao vodeći političari poslije početka 2000. godine, manje-više samo izvršitelj diktata iz Bruxellesa i drugih središta moći, kao država ćemo blijediti, kao ekonomska zajednica bit ćemo sve zaduženiji i sve ovisniji o svijetu, kao ljudi od potreba sve ćemo više siromašiti, kao građani sve ćemo se više od politike otuđivati. Stoga u slavljenju novoga šefa države Ive Josipovića ne bi trebalo zaboraviti da njegova uloga nije samo predsjednička nego i “kraljevska”, što je, uostalom, pokazao i jučerašnji spektakl na Markovu trgu.
ma rekao sam da su hrvatima lideri štetni... tudjman je bio dobar lider ali ako ćemo od deset pokušaja izabrati jednog dobrog lidera onda ta ˝funkcija˝ nema smisla...