the Best

Krešo Ćosić bio je Magic prije Magica Johnsona

ćosić
06.02.2013.
u 20:01

Max! Za vrijeme komunističke diktature biskup Ćosić gradio je temelje mormonske crkve na prostoru bivše SFRJ.

Nemjerljivi Ćosićev talent dobio je pokriće u trofejima. Premda je kao klinac bio mršav i štrkljast poput kakva ogoljela stabla, već je i za juniorskih dana bilo jasno da je riječ o igraču posebnog dara. Shvativši to kao njegov suigrač u Zadru, glasoviti branič Giuseppe Giergia svoj je nastup u reprezentaciji na SP-u u Montevideu uvjetovao njegovim igranjem. U srijedu i četvrtak, 6. i 7. veljače, u Draženovu domu održat će se završni turnir Kupa Krešimira Ćosića. Nacionalni kup već godinama nosi ime legendarnog košarkaša, baš kao što njegovo ime nose i sportska dvorana u Zadru, trg u Zagrebu, dvorac na otoku Ugljanu, ulica u Vukovaru, zvijezda na šetnici slavnih u Opatiji...

Hrvatska košarka dala je tri istinska genijalca, dva člana Košarkaške kuće slavnih - Krešu Ćosića i Dražena Petrovića te budućeg člana Tonija Kukoča – među kojima je reprezentativno najtrofejniji upravo Krešo. Genijalni centar osvojio je sedam europskih, četiri svjetske i tri olimpijske medalje, pri čemu je triput bio europski prvak, dvaput svjetski i jednom olimpijski pobjednik. Za razliku od Kukoča, Krešo nikad nije bio europski ni NBA klupski prvak, no u njegovo vrijeme NBA nije bio takav mamac kao danas, pa se zahvalio na ponudi Lakersa.

Nemjerljivi Ćosićev talent dobio je pokriće u trofejima. Premda je kao klinac bio mršav i štrkljast poput kakva ogoljela stabla, već je i za juniorskih dana bilo jasno da je riječ o igraču posebnog dara. Shvativši to kao njegov suigrač u Zadru, glasoviti branič Giuseppe Giergia svoj je nastup u reprezentaciji na SP-u u Montevideu uvjetovao njegovim igranjem. A kada je Krešo jednom ušao u državnu vrstu, a već do 18. godine osvojio je i svjetsko i olimpijsko srebro, iz nje više nije izlazio. Ne samo zbog bjelodanog talenta, nego i zbog dopadljiva karaktera.

“Žirafa u tenisicama”

Krešo je šokirao mnoge, čak i najbliže, kad je 1969. nakon EP-a u Napulju objavio da se seli u SAD na studij. Nije otišao na neki poznati košarkaški koledž, već na sveučilište potpuno okrenuto vjeri sa strogo kontroliranim životom u kojem se zabranjivalo piti alkohol, pušiti, slobodnije se ponašati. Kako će se on tome prilagoditi, pitali su se oni koji su ga poznavali kao slobodoumnog i prkosnog mladića? No, i sve profesore i kolege u Provu šarmirao je osobnošću i igračkim vrlinama, a oduševljavao je i navijače studentske momčadi Cougars. Mamio je dalekometnim horocima i asistencijama, ali i šutevima izvana i lukavim polaganjima. Sve to potaknulo je jednog kroničara Cougarsa da ga opiše kao “žirafu u tenisicama”.

Za BYU, koledž pod velikim utjecajem Mormonske crkve, igrao je od 1970. do 1973. U tom je razdoblju postao prvi neamerikanac izabran u najbolju petorku koledž košarke, što mu je dvaput pošlo za rukom. Uživao je u tranzicijskoj košarci, s oduševljenjem je prihvatio kontru, što je bio antipod onoj košarci koja se igrala u Europi s teškim i teško pokretljivim centrima.

Iz tog vremena postoji poznati aksiom o tome kako je nastala dvorana Marriott Center od 22.700 gledatelja: “Trener Watts je izgradio, biznismen Marriott je platio, a Ćosić punio dvoranu”. Za Krešu su novinari pisali da nije samo prvi jugoslavenski košarkaš koji je imao velik utjecaj na američku košarku, nego je bio i prvi tako visok koledž-igrač koji je mogao dodati iza leđa, koji je mogao povući kontranapad.... Zbog svega toga bivši suigrač Steve Kelly opisao ga je kao Magica prije Magica Johnsona.

Pomalo čarobna bila je i njegova transformacija u vjernika. Mormonsku vjeru prihvatio je na drugoj godini studija, za što je znao reći:

– Postoji tisuću razloga zašto se ne bih trebao priključiti Crkvi i samo jedan razlog zašto bih trebao, a to je zato što je to istina kojoj su me podučavali moja majka i moja baka. U komunizmu su žene bile te koje su vjeru održavale živom.

Po običajima Mormonske crkve, Krešo je 1971. kršten na privatnoj ceremoniji, a baptizirao ga je profesor Hugh Nibley s kojim je potom postao obiteljski prijatelj. U to vrijeme zbližio se i s obitelji Trumana Madsena koji mu je bio prijatelj i mentor.

S Biblijom po Kalelargi

Nakon povratka iz SAD-a Krešo je bivšu SFRJ odveo do tri naslova europskih prvaka, ali i do olimpijskog zlata u Moskvi 1980. godine. Cijelo to vrijeme trudit će se da u komunističkoj SFRJ gradi temelje Mormonske crkve. O tome je pričala njegova supruga Ljerka prigodom Krešina imenovanja u Košarkašku kuću slavnih:

– Osim što je bio pažljiv suprug i otac, Krešo je bio božji čovjek, vjernik i patriot. U komunističkoj eri imao je hrabrosti biti vjernik. U vrijeme kad je to bilo opasno i za obične ljude, a kamoli za javno poznate.

Kada se sa 23 godine vratio u Zadar, postao je predsjedavajući svećenik Mormonske crkve za cijelu bivšu SFRJ. Mnoge je šokirao kad se s Biblijom ispod ruke prošetao Kalelargom.

– Ne poznajem ni jednog drugog čovjeka u Europi koji je imao takav utjecaj na osnivanje naše Crkve u svojoj zemlji kao što je to imao Krešo. U vrijeme komunističke diktature bilo je poznato da je on mormon, no popularnost koju je imao u narodu učinila ga je nedodirljivim i za komuniste – prisjetio se Elder Wondra, bivši predsjednik misije Mormonske crkve u SFRJ.

Kao mormonski biskup Krešo je imao ovlasti da krsti druge članove crkve kao što je to učinio negdje na Jadranu sa svojim bivšim suigračem iz Zadra Mišom Ostarčevićem, poslije dugogodišnjim NBA skautom.

– Krešo nikad nije tražio da se preobratim i posvetim njegovoj vjeri – kazat će supruga Ljerka u monografiji “Legenda o Krešimiru Ćosiću”.

U postameričkoj eri Krešo je svom Zadru donio još dva, sveukupno pet, naslova. No, bilo je situacija i kad je Zadar morao spašavati iz živog blata. I to baš u godini kada je pod pritiscima komunističkih fanatika morao otići iz Jazina. Te je sezone postao jedinstven slučaj u svijetu sporta. Istovremeno je bio trener ljubljanske Olimpije, a s obzirom da mu nisu dali ispisnicu odlazio je igrati utakmice za Zadar.

Premda je imao ponudu od Boston Celticsa, krajem 70-ih otišao je u Bolognu u kojoj je, u dresu Synudinea, stekao status božanstva. Svjedok tome bio je njegov vrlo dobar prijatelj Vlado Vanjak, dugogodišnji trener, danas v.d. sportskog direktora Cibone.

– Negdje desetak godina nakon što je otišao iz Bologne, nas smo dvojica išli na jedan dječji kamp, on kao instruktor Zagrebačkog košarkaškog saveza, a ja kao trener. Igrala se neka prvenstvena utakmica pa se on htio ušuljati da vidi kako to izgleda. No, kad su navijači otkrili da je on u dvorani, doživio je ovacije, takve da je čak i utakmica na pet minuta morala biti prekinuta. Krešo je jedan od rijetkih sportaša koji nikada nigdje nije doživio zvižduke. Gdje god igrali, pljeskali su mu i protivnički navijači. Čak i kada je kao član Cibone dolazio u Zadar, doživio bi ovacije. Upravo je Cibonu izabrao za kraj grandiozne karijere. A njoj je donio svoj najveći klupski trofej – Kup pobjednika kupova – i prvi naslov prvaka bivše države.

Neposredno nakon završetka igračke karijere Ćosić će u ruke dobiti najprije juniorsku, a potom i seniorsku reprezentaciju Jugoslavije u kojoj će izvršiti smjenu generacija. U nacionalnu vrstu uvest će tri tinejdžera (Divac, Kukoč, Rađa) koji će poslije imati spektakularne karijere.

Diplomatski učinkovit

– Mladi igrači su poput mlade demokracije. Svako malo morate im mijenjati pelene – znao je u to vrijeme reći Krešo.

Nakon nezaboravne sportske karijere Ćosić se otisnuo u diplomatske vode, o čemu je jednom sam rekao:

– Hrvatski predsjednik bio je uvjeren da je nakon Zagreba za našu mladu državu najvažniji grad bio Washington pa me poslao onamo jer poznajem Ameriku.

Premda na prvi pogled samozatajan, Ćosić je bio diplomatski učinkovit. Kao ministar savjetnik u Veleposlanstvu RH u Washingtonu Hrvatskoj je otvorio mnoga vrata, zahvaljujući svojim sportskim i mormonskim vezama. Lijepu Našu predstavljao je s velikim šarmom, pa je bio najbolji mogući ambasador male novostvorene države. Za trud oko razvijanja prijateljskih odnosa između voljene mu Hrvatske i SAD-a, ali i za borbu za miran suživot svih etničkih skupina u Hrvatskoj, Ćosić je dobio prestižno priznanje (Freedom Award).

Zbog svega toga, nakon prerane smrti u 47. godini (25. svibnja 1995.) izazvane limfomom, senator Orrin G. Hatch održao je dirljiv govor u američkom Kongresu. Kreši u čast:

– Od 1991. Krešimir je bio jedan od mojih najboljih savjetnika oko krize na Balkanu. I u politici je, kao i u sportu, imao sposobnost da vidi tri poteza unaprijed.

Što ga je to krasilo kao (su)igrača i trenera pokušao nam je objasniti Ivan Sunara:

– Kao igrač, Krešo je bio lumen, igrač koji je imao potpunu sliku svoje momčadi, ali i suparnika, i koji je donosio najracionalnije odluke. Igrao je s nevjerojatnom lakoćom i užitak je bio biti njegov suigrač. U svakom pokretu viša dimenzija i obavezni smiješak. Svojim primjerom, i kao igrač, ali i kao trener, pokazivao nam je da psihoza i nervoza ništa ne donose. Iz njega je zračila mirnoća, a s njom i taktička superiornost. Većina nas svoje najbolje partije odigrala je baš u njegovu okruženju.

Komentara 1

II
Iib
12:26 07.02.2013.

Legenda

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije