Tko nije zapazio šumu jarbola i divio se mnoštvu turističkih brodova vezanih u luci u Krilu Jesenicama, malenom mjestu u općini Dugi Rat, na magistrali između Splita i Omiša? Nije to flota neke bogate, turističke tvrtke, niti su u Krilu Jesenicama utočište i mirnoj luci pronašli inozemni milijarderi. Svi su ti skupocjeni brodovi u vlasništvu naših, domaćih, ljudi, vrijednih Kriljana i Jeseničana koji se brodovima i transportom bave tradicijski, već 300 godina. Njihovi pradjedovi i djedovi za Italiju su vozili vino, višnje i masline, očevi i djedovi prevozili su morski pijesak, a današnje generacije ljeti krstare s turistima uz našu obalu, a zimi glancaju i uređuju svoja plovila kojih je već toliko da ne staju svi u mjesnu luku.
Krilo Jasenice ima oko 700 stanovnika, u čijem vlasništvu je 140 brodova! Gotovo svaka obitelj ima brod, neke čak i više njih.
– Brat i ja ukupno imamo šest brodova! Flota našeg mjesta svake je godine sve veća i veća. Za ovu sezonu sagrađeno je osam novih brodova, a prošle smo godine bili rekorderi i u sezonu ušli s čak 11 prinova! – kažu nam Arsen Ercegović, predsjednik Hrvatske udruge privatnih brodara i vlasnik brodova Columbo i Mystic, te Špiro Naranča, tajnik udruge i vlasnik broda Krilo Pride.
Otkrivaju nam kako novi brod košta od milijun i pol do dva milijuna eura, a sagrađeni su na kredit. Srećom, banke ih prate, država im je isplaćivala subvencije za gradnju trupa broda, županija i HBOR su im osigurali povoljne kamate. Bez zaduživanja ne bi bilo novih brodova. Iako su zaduženi “kao Grčka”, hrvatski Onassisi ne brinu se zbog kreditnih obveza.
– Nijedan novi brod nije napravljen bez kredita. Svi imamo kredite, naši brodovi i kuće su pod hipotekama, ali to je posao koji se dugoročno isplati. Jedino što strahujemo to je da zbog terorizma turizam ne podbaci. Međutim, tko ne riskira, taj ne profitira! – kaže Ercegović. Njihovi se brodovi grade u hrvatskim brodogradilištima, a ulagali su privatni brodovlasnici u nova plovila i proteklih godina, u vrijeme dok je najjača kriza tresla gospodarstvo.
– Nama je teška kriza bila u ratno i poslijeratno vrijeme, ali 2000. godine smo došli u normalu i otad je dobro. Turizam u našem segmentu gospodarsku krizu u poslovanju nije osjetio. Posla je bilo! – kaže Ercegović.
Drveni ljepotani
Na moru se ljuljuškaju drveni stari ljepotani, kao i novi čelični kicoši, a u luci glasovi, lupanje, prašina i mirisi “piture”. Sve se praši od završnih priprema za sezonu. Brodovlasnici, iako se njihova imovina koja se ljuljuška na valovima mjeri milijunima, zasukanih rukava u trlišima, zajedno sa svojim mornarima i meštrima, popravljaju, šminkaju i uređuju svoja skupocjena plovila.
– Težak je to posao i za njega treba puno ljubavi i odricanja. Ali, to je tradicija našega mjesta. Naši djedovi i očevi su imali brodove. Na njima smo odrastali, naslijedili smo ih i ostavljamo ih svojim sinovima – kažu Ercegović i Naranča.
Vrlo su ponosni na svoje pretke brodovlasnike. Početkom 20. stoljeća, kada je peronospora opustošila vinograde, Bračani su se selili u Čile, a njihovi pradjedi su se, kažu, ozbiljnije okrenuli brodskom prijevozu.
– Početkom prošlog stoljeća naši su vino, višnje, višnjak vozili u Trst i ta roba je dalje išla u Beč. Nakon Drugog svjetskog rata mi smo vozili pijesak, a u hrvatskoj državi okrenuli smo se turizmu, preuredili brodove, izgradili nove. Povezali smo se s agencijama i radimo ono što najbolje znamo – govori Špiro Naranča.
U luci srećemo i Zvonimira Naranču. Ima 86 godina, a do prije četiri godine penjao se na jarbol, tvrde nam njegovi sumještani. Posao je prepustio sinovima, a u lučicu je došao diviti se novom brodu svoga sina, prinovi u floti na kojemu će već za mjesec dana turisti krstariti našom obalom. Trenutačno ga pripremaju za probnu vožnju.
– Krenuo sam na brod kada mi je bilo 13 godina, to je bilo 1943. godine. Prevozili smo vino, pijesak i slično. Onda je došla 1948. godina, nacionalizacija i naš je brod, zvao se Naranča, po prezimenu, odnijela država. Nastavio sam još godinu dana raditi na svom brodu, ali za državu, a onda su me selili na druge brodove da bi mi 10 godina kasnije nekako vratili moj brod. Onda sam se bavio pijeskom – sjeća se barba Zvone davnih vremena kao da su bila jučer.
– Poslije sam kupio brod Vrgadu, uslijedili su Mlini pa Penelopa... Sve se razgranalo nakon Domovinskog rata. Sada sam u penziji, a moja tri sina imaju tri broda! – ponosan je barba Zvone na svoje sinove i njihovu flotu.
– Posao je težak i ima ga uvijek. Sada su završne pripreme za ljetnu sezonu, koja počinje 30. travnja, kada kreću krstarenja i turističke ture. Cijele obitelji uključene su u posao, a s obzirom na to da na svakom brodu radi od 5 do 7 ljudi, zapošljavamo radnu snagu i sa strane. Na mom brodu ja sam zapovjednik, sin mi je mornar, žena logistika na kopnu, a normalno da moram zaposliti kuhara i konobara – ističe Ercegović, a Špiro Naranča domeće da u njihovom mjestu nema nezaposlenih, posla ima baš za sve koji žele raditi, radne snage uvijek nedostaje, a najteže je naći dobroga kuhara.
– Najveći su nam problem vezovi u lukama. Mi bismo trebali imati prednost nad jahtama, ali lučke uprave daju koncesiju društvima i privatnicima koji rade što ih volja. Tako, kad dođu jahte, ovi lokalni daju im vezove iako bi turistički brodovi trebali imati prednost. Mi imamo prioritet, plaćamo poreze i zapošljavamo ljude, ali u praksi to često nije tako. Oni luke koje su dobili u koncesiju pretvaraju u marine koje tako dobiju za male pare. To je protuzakonito – žale se vlasnici turističkih brodova i apeliraju na Ministarstvo i lučke uprave da im kao gospodarstvenicima osiguraju vezove da bi mogli nesmetano raditi i plaćati radnike, poreze i kredite.
Krstarenja su hit
Inače, turistička krstarenja brodom hit su među turistima. Cijena im se kreće oko 1200 eura za tjedan dana, što uključuje prijevoz, kabinu i hranu, međutim, brodovlasnici dobivaju znatno manje kada agencije uzmu svoj dio kolača.
No ne žale se. Rada se na boje, jedva čekaju sezonu i isplovljavanje. Mnogi dižu sidro za manje od mjesec dana, a u matičnu luku na vez se vraćaju uglavnom sredinom listopada. Njima sezona traje znatno dulje od špice u srpnju i kolovozu. Krstarenje našom obalom, osobito uz dubrovačke zidine, hit je među turistima pa se mnogi vraćaju i vraćaju. Zahvaljujući i kapetanima i posadama turističkih brodova koji se brinu da im ništa ne manjka. A za to se treba dobro oznojiti.
>> Splitski škver zapošljava 120 radnika
