Ako je netko ostao u dvojbi je li neformalni norveški policijski inspektor Harry Hole ubijen u devetom holeovskom romanu Joa Nesbøa "Fantomu", deseti roman iz tog ciklusa "Policija" trebao bi biti dokaz Holeova preživljavanja. Ipak, Nesbø u desetom izdanju živopisnog serijala, koji je objavio zagrebački Fokus, a s engleskog prevela Iva Ušćumlić Gretić, čitatelja dosta dugo ostavlja u sjetnoj neizvjesnosti glede Holeove sudbine. Uostalom, puno je toga u "Policiji" bolećivo neizvjesno, a zlobnici će reći i nedorečeno. Mnogi su stari i čitateljima već poznati likovi ovdje, pogotovo oni koji se tiču Holeove intime, ali neki su od njih samo blago naznačeni i Nesbø im nije dao priliku za razmahivanje. A kada se radnja konačno pokrene i kada istragu serijskih ubojstava policajaca preuzme izranjavani i ovog puta strogo kontrolirani Hole, spreman za novokomponirani malograđanski život svoje pokrpane obitelji, stvari se ponovno otmu kontroli...
Hole jednostavno nije obiteljski čovjek, a nije ni malograđanin. Nije ni korumpirani policajac, ali ni standardni, dosadni profesor na policijskoj akademiji koji mirno čeka mirovinu pijući jeftinu kavu iz automata skrivećki pogledavajući jedre studentice. Zato i ne čudi da se ubacio u deficitarnu i beznadežnu istragu u kojoj ostaje bez nekih od svojih najboljih kolegica i kolega. Ipak, tokom godina, ona neuhvatljiva policijska intuicija mu je podosta popustila. Tako odveć sentimentalni, pa čak i servilni Hole olako postaje žrtva kojekakvih slučajnih ili namjernih negativaca koji se oko njega vrte kao muhe oko jedne stvari u ljetno, sparno popodne.
Nesbø je dokazani majstor napetosti, ali i brutalno zamišljenih zločina. A u ovom romanu napetost je stavio u još višu brzinu, baš kao i bestijalni brutalitet ne samo zločinaca, nego i onih koji bi od zločinaca trebali čuvati mirne i pitome porezne obveznike. Pri tome Nesbø i dalje razara (doduše, sve slabiji) mit o Norveškoj i Oslu kao sjajno organiziranom i krajnje bogatom društvu koje je maksimalno socijalno osviješteno i spremno podnijeti i najveća civilizacijska iskušenja.
U Nesbøovu Oslu tako i dalje žive ekstremno pokvareni političari, policajci koji vuku konce organiziranog kriminala te trgovine drogom, ljudima i oružjem, moralni autoriteti koji moraju kriti svoje seksualne sklonosti, neprihvatljive čak i u navodno najtolerantnijem svijetu od svih poznatih svjetova. Iz svih tih razloga Nesbøovi krimići o Harryju Holeu nisu samo krimići nego i proza koja točno detektira probleme suvremenog, u ovom slučaju visokorazvijenog društva u kojem se kao i prije nekoliko tisuća godina problemi u društvu i među pojedincima najčešće rješavaju toljagom i sjekirom. Ipak, Nesbø nije pisac koji će svoje štivo opteretiti suvišnim detaljima i reminiscencijama, što njegovim krimićima daje na žanrovskoj dinamici.
No, u "Policiji" je u fokus ipak stavio nekoliko paralelnih negativaca, što bi moglo zbuniti dio čitatelja. Nekima je od tih zločinaca do kraja romana totalno zametnuo trag, pa se doima kao da ih je zaboravio u nekoj sramežljivoj literarnoj ladici ili u nekom skrivenom fajlu računala. Tako u osnovi atraktivna, ali i poprilično razbarušena "Policija" ima samo privremeni kraj, jer i svojom posljednjom rečenicom autor kao da priziva skori nastavak kriminalističko serijala u kojem ćemo konačno saznati tko to i dalje nekažnjeno vreba ne samo na ostarjelog Holea nego i na "mir i spokoj u svijetu". Koji ugrožava sve više i više faktora.
>> Hrvatskim piscima 1,36 kuna za svaku posuđenu knjigu
